Sinoć je u Mostaru ubijena moja drugarica. Čuli smo se prije nekoliko dana. Rođena je u Kalesiji. I radili smo zajedno neke stvari. Živjela je u Sarajevu jedno vrijeme gdje je predavala u školi.
Piše: Danijal Hadžović, Avaz
Onda je našla međunarodni posao koji joj je omogućavao da bira mjesto gdje će živjeti. Izabrala je Mostar. Nagovarao sam je da ostane u Sarajevu. Nije ga nikad voljela. Žalila se da joj grad hladan i da su joj ljudi ovdje arogantni i „nafurani“. Bila je blaga i nenametljiva, a opet živa, borbena, svoja.
U Mostar je otišla da živi prije možda neke 2 godine. Za razliku od Sarajeva, u Mostaru je govorila u superlativima. Ovog tipa što ju je ubio upoznala je nedavno. Nije mi puno govorila o njemu, rijetko smo se čuli u zadnje vrijeme, ali samo je napisala da je sretna.
Očito da nije vidjela da je s neuračunljivim monstrumom. Ili je vidjela, ali prekasno.
Čekao ju je da se vrati u Mostar, s pištoljem. Bježala je za svoj život. Utrčala je u kafanu, pokušala se sakriti u wc. Bijedni gad ju je sustigao i upucao. I nije to bilo tek u afektu. Ovo je dobro smišljen i organiziran čin ubojstva.
Da je pi**etina makar bila toliko hrabra da sebi presudi pa da ovaj svijet oslobodi od smeća za koje je šteta što se ikad rodilo.
I sad će taj isti bijednik, to jadno, kukavno ništa od čovjeka, narednih decenija živjeti na toplom, hranjen i čuvan o trošku ljudi koji vrijede hiljadu puta više od njega.
Takvo i slično smeće masovno se oko nas uzgaja, a igra sudbine samo čeka trenutak kada će nježne i krhke sujete tih emotivno neuračunljivih kromanjonaca ponovo biti povrijeđene do mjere da neka nevina žena ostane bez svog života
A nje više nema.
Nemam nikakav zaključak. Samo prazninu koja je ostala nakon što se stvarnost srušila kao zid od trulog drveta. Samo potrebu da ovo izbacim iz sebe, jer ako ne zapišem – možda ću se uvjeravati da se nije desilo.
Neka joj je laka zemlja. Bila je bolja od svijeta koji ju je dočekao./HMS/
