Priklonjen sam stavu onih znanstvenika koji tvrde da je uzrok Muslimansko-hrvatskog rata strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH.
Da bi uopće shvatili povod i uzrok Muslimansko-hrvatskog rata nužno je predstaviti tadašnju vojnu situaciju u Srednjoj Bosni i ukazati na strateške ciljeve Armije RBiH.
Piše: Hrvoje Mandić/Bild.ba
Za presjek vojnog i političkog stanja na tom prostoru krajem 1992. i početkom 1994. godine koristit ću se znanstvenim djelima, a riječ je o knjizi povjesničara Davora Marijana ‘Rat Hrvata i Muslimana u Bosni i Hercegovini od 1992. do 1994.’ i politologa Miroslava Tuđmana ‘Druga strana Rubikona: Politička strategija Alije Izetbegovića’.
Uzrok muslimansko-hrvatskog rata
Činjenice ukazuju da je politička i vojna nesnošljivost između Muslimana i Hrvata, uvjetovana različitim gledištima na budući unutarnji ustroj BiH, odnosno oružani sukobi niskog intenziteta između Armije RBiH i HVO-a, pretvorili su se u krvavi rat u vrijeme trajanja mirovnih pregovora pod Vance – Owenovim vodstvom.
Vijeće sigurnosti UN-a, 6. svibnja 1993. donijelo je rezoluciju br. 824 kojom se kao i rezolucijom br. 819, od svih sukobljenih strana zahtijevalo da Srebrenicu, Goražde, Žepu, Sarajevo i Bihać tretiraju kao zaštićene zone.
Upravo je takva odluka Vijeća sigurnosti UN-a od strane tadašnjeg muslimanskog političkog i vojnog vodstva iskorištena za usmjeravanje glavnine snaga A RBiH iz tog područja na područje središnje Bosne i sjeverne Hercegovine.
Kad se tome doda činjenica da su nakon pada Jajca postrojbe A RBiH iz tog područja također završile na području središnje Bosne, kao i veliki broj civila protjeranih iz područja banjolučke regije, bilo je očito kako će doći do rata.
Bez obzira što je središnja Bosna bila u potpunom okruženju A RBiH, već koncem devedesetih u javnost je plasirana teza o navodnoj agresiji Republike Hrvatske.
Analizirajući dostupnu dokumentaciju i uvažavajući struku, stava sam da je tadašnje muslimansko vojno i političko vodstvo imalo pet zacrtanih strateških ciljeva:
– apsolutni vojni i politički nadzor nad zemljopisnim središtem države
– apsolutni vojni i politički nadzor nad glavnim gradom Sarajevom
– osiguranje prometnih pravaca dolinom Neretve prema Jadranskom moru
– osiguranje izlaza na rijeku Savu
– osiguranje horizontalne komunikacije između Sarajeva i Bihaća.
Gledajući to ovako, čak tri od pet strateških ciljeva A RBiH izravno su vezani za prostor središnje Bosne, a jedan za prostor sjeverne Hercegovine.
Podsjećanja radi, upravo je na tom području vođena većina vojnih operacija tijekom bošnjačko-hrvatskog sukoba. I upravo na tom području počinjen je najveći broj zločina.
Problem je što se istraživanju i sankcioniranju tih zločina ne pristupa na isti način ni dan danas. Priklonjen sam stavu onih znanstvenika koji tvrde da je uzrok Muslimansko-hrvatskog rata strateške naravi i različitih gledištima na budući ustroj BiH, što je i danas dominantna tema u odnosima između Bošnjaka i Hrvata na području BiH.
Povod rata
Historiografske činjenice pokazuju da bošnjačko političko vodstvo samo dijelom prihvatilo Cutilierov plan, koji je predviđao plan federalizacije ove države i njezino međunarodno priznanje.
Slično je i sa Vance-Owenovim planom koji je Alija Izetbegović načelno prihvatio ali ga je vrh A RBiH, navodno samoinicijativno, odbio i pokrenuo vojnu opciju napada na Hrvate u središnjoj Bosni.
Sve ukazuje da je povod za izbijanje bošnjačko-hrvatskog sukoba upravo u Vance-Owenovom planu.
Činjenica da se taj sukob vodio isključivo u zemljopisnom središtu države i na tzv. neretvanskom pravcu je sasvim dovoljan pokazatelj za izvlačenje mnogih zaključaka.
Prostor središnje Bosne zaraćenim stranama je bio zanimljiv i zbog niza tvornica namjenske proizvodnje nekadašnje JNA, a riječ je o tvornicama ‘Slavko Rodić’ u Bugojnu,’Bratstvo’ u Novom Travniku i ‘Vitezit’, odnosno tvornici eksploziva Slobodan Princip Seljo (kratica SPS) u Vitezu, te ‘Igman’ u Konjicu, a koje su bile od strateškog značaja za opstanak A RBiH.
Stoga u kasno proljeće i ljeto 1993. najjače sukobe HVO-a i A RBiH imamo upravo na tim područjima i upravo niz eminentnih stručnjaka na to upozorava.
Na savjetovanju Glavnog Štaba A RBiH s komandantima korpusa 21. kolovoza 1993. u Zenici Sefer Halilović jer rekao “kako sa Vitezom zaokružuju sistem vojne industrije u našoj državi… Onda imamo kompletan lanac u našim rukama… Kada bi sada bilo pitanje: kuća ti gori, da li gasiti kuću ili uzeti Vitez? Ja bih se odlučio prije za Vitez. Sa Vitezom zaokružujemo namjensku proizvodnju”.
Činjenice opet ukazuju da niti jedan od komandanta A RBiH nije predlagao napadna djelovanja prema Vojsci Republike Srpske (VRS) nego su im prioritetni ciljevi bili hrvatske enklave u središnjoj Bosni i komunikacijski pravac dolinom Neretve prema Mostaru i Jadranskom moru.
Odstranjenjem Hrvata iz središnje Bosne A RBiH stavila bi pod kontrolu vojno-industrijske komplekse, a etničkim čišćenjem tamošnjih Hrvata cijela jedna provincija po Vance-Owenovom planu mora pripasti Muslimanima što bi za posljedicu imalo da je njihov teritorij ne samo veći nego nacionalno i strateški kompaktniji.
Posljedice tog krvavog rata su sljedeće: na teritoriju pod nadzorom A RBiH izbjeglo je i protjerano 152.950 Hrvata, ubijena je 1051 civilna osoba, od toga 121 dijete, a ubijeno je 644 zarobljenih vojnika HVO čime dolazimo 1695 ubijenih hrvatskih civila i vojnika prema dostupnoj historiografskoj dokumentaciji.
Rat se nastavio i nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma. Rat Bošnjaka i Hrvata u Bosni i Hercegovini danas više nije oružani, ali je nastavljen. /HMS/
