Europska unija je geoplitički invalidna i u sve zamršenijim globalnim neprilikama ona se ponaša kao riba na suhom. Takav mi se zaključak ugnijezdio u razmišljanjima nakon sudjelovanja u radu “Paralment građana” što ga je u Bruxellelesu organizirao Europski paralment u povodu 60. obljetice potpisivanaj Rismkih ugvora kojima je osnoovana Europska ekonomska zajednica (EEZ) i Europska zajednica za atomsku enregiju (Euratom).
Europskom ekonomskom zajednicom, koju su iznjedrili Rimski ugovori, šest dražava- Belgija, Francuska, Italija, Luxemburg, Nizozemska i Njemačka stvorilo je carinsku uniju koja se kasnije trazvila u Europsku niju narastavši do 28 članica ali na prošlogodišnjem referendumu Velika Britanij je odlučila napustiti Europsku uniju te će se taj broj smanjiti na 27. članica.
Čini se kako je odluka Velike Britanije i odvajanju od Europske unije zatkla posve nespremne birokrate Europske unije koji nisu profilirani za geopolitički način razmišljanja te se iz izjava proteklih mjeseci mogla iščitavati i zbunjenost čelnika Europske umije takvim ishodom Britanskog referenduma.
U materijalima za “Parlament građana” navedeno je kako se Britanskim glasovanjem za izlazak iz Europske unije “otvaraju teška pitanja ne samo za budućnost Ujedinjene Kraljevine, već i cijele EU.”
“Hoće li britanska odluka destabilizirati ili ponovno oživjeti Europsku uniju? Kako možemo osnažiti Europsku uniju s 27 država članica kako bi se mogla nositi s današnjim izazovima? Koja su zajednička riješenja najhitnija?” To su pitanja koja su kandirana u materijalu za “Paralment građana” a koja su me potaknula na razmišljanja i u mojem radoznalom umu stvorila očekivanja kako bi se mogla razviti kreativna rasprava te sam se i osobno prijavio za diskusjiu željevši joj ponizno dati svoj doprinos.
No, u toj diskusiji je sudjelovalo tek nekoliko nazočnih a ja sam nažalost bio u skupini onih nezadovoljnika koji nisu imali sreće stići govoriti pošto je trajanje konferencije bilo vremenski ograničeno. Moje razočarenje nije uzrokovano nesudjelovanjem u diskusiji jer su i mnogi drugi bili za to uskraćeni, nego sam bio nezadovoljan odsutnošću bilo kakvog geopolitčkog promišljanja o sudbini Europske unije.
Neugodno me je iznenadila činjenca kako nitko od diskutanata iz “Parlamenta građana” ali i od pravih zastupnika Europskog parlamenta koju su sudjelovali u raspravi, uopće nije spomenuo zemlje jugositočne Europe, niti su spominjani pojmovi kao što su geopolitika ili geostrategija.
Upravo su to stvari o kojima sam želio govoriti. Zapravo, moja temeljna poruka koju sam bio pripremio za neizrečenu disukusiju jeste kako je trenutno za Europsku uniju najprioritetniji zadatk osmisliti vlastitu geopolitičku koncepciju. Nejesano je kako to Europska unija može osnaživati sebe, kao što je to spomenuto u formi pitanja u materijalu za ovaj skup, ako nema vlastiti geopolitčki orijentir. Jednako tako nejasno je kako će to Europska unija štititi teritorijalni integritet našeg kontinenta ako se u Bruxelleskim razmatranjima zaobilazi uzimati u obzir zemlje Jugoistočne Europe gdje se sve snažnije sa svojim geopolitičkim angažmanima ukorijenjuju Rusija i Turska.
Predsjednik Europskog parlamenta Antonio Tajani u svojem je obraćanju sudinicima “Paralmenta građana” govorio samokritički o Europskoj uniji istaknuvši kako se “nesmijemo izolirati unutar zgrada EU nego moramo viti više među građanima.”
“U ovim teškim vremenima razvija se razočarenje u institucije Europske unije,” poručio je Tajani. Slažem se s ovom dijagnozom Antonia Tajania uz napomenu kako sam i osobno jedan od onih u kojem se ubrzano razvilo razočarenje u institucije EU-a nakon “Paralmenta građana” koji je, po mojoj ocjeni, bio ispod renomea 60-togodišnje povijesti najprije Europske ekonomske zajednice a zatim Europske unije.
Zapravo, Bruxelleski skup u organizaciji Europskog parlamenta pamtit ću po iznimnim mjerama sigurnosnih provjera koje su opravdane i šalju ispravniju sliku o ugroženom imunitetu Europske unije nego što se to moglo čuti i vidjeti na “Parlamentu građana.”
Nakon tog Bruxelleskog pohoda u Europski parlament, priznajem, prožima me dvojba: jesam li ja to nazočio ozbiljnom politčkom skupu ili, nedaj Bože, uvodnom činu eutanazije Europske unije?/HMS/
