Svjedoci smo – u eri diktatora s demokratskim pokrićem – kako se neki aktualni režimi s pijetetom sjećaju nekadašnjih autokrata. Njihovih uzora. Filozofi nas pritom tješe kako takvi režimi nikada ne traju vječno. Neka to, međutim, kažu Rusima i(li) – Srbima… Pa, i Amerikancima kojima vlada – recidivist.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Kada je nedavno u Zagrebu umro jedan umjetnik, njegov je kolega komemorirajući njegov umjetnički i životni opus, kazao: „Nekoć su divovi hodali Zemljom. Sad jedan po jedan napušta planet… Na kraju će vladari svijeta biti u domeni mikroskopije.“ Gotovo da je to razmišljanje korespondiralo s mišljenjem glasovita norveškog filozofa Larsa Fr. H. Svendsena čiji je esej Glupi idiot u Bijeloj kući početkom travnja objavio Večernji list. Naime, na samome je početku taj (i) profesor sa Sveučilišta u Bergenu podsjetio na Shakespeareova Kralja Lira: „Jest prokletstvo doba ovoga u tom što ludi vode slijepe.“
Šilterica sve govori
Norvežanin, naslanjajući se, malo, istina, slobodnije, na slavna Engleza, drži kako glupan ne razmišlja, idiot razmišlja pogrješno, a glupi idiot bez razmišljanja prihvaća svoje pogreške, tvrdeći uz to kako su diktatori kroz povijest bez iznimke glupi idioti. Poziva nas pritom, kako bi obranio ovu tezu, na životopise nekih od njih: Hitlera, Mussolinija, Staljina, Pola Pota i Mao Ce-tunga… Uz to, taj filozof kao najočitiji znak da je netko idiot, i to glupi, drži ustrajanje te osobe u tome da ima pravo u apsolutno svim pitanjima. Slijedom čega onda poentira kako rijetko tko danas – mada je, dodao bih, konkurencija žestoka – zaslužuje etiketu „glupog idiota“ više od Donalda Trumpa, što nije, veli, ocjena njegove inteligencije, nego samo primjedba kako je ona na iznimno upadljiv način utjelovljenje kognitivnih nedostataka koji karakteriziraju glupe idiote.
„Nova njegova šilterica s kojom se nedavno pojavio s natpisom ‘Trump je imao pravo u svemu’, na sva zvona objavljuje da je riječ o glupom idiotu“, tvrdi Svendsen čija je obrana vlastite teze prilično uvjerljiva. No, je li – čovjek se ipak uvjerljivo (i demokratski) vratio u Bijelu kuću – i pretjerana?
Možda se odgovor krije u jednom od brojnih – ravan mu je samo Aleksandar Vučić koji se ne skida s malih ekrana – teve nastupa američkoga predsjednika. Gostujući početkom svibnja u NBC-jevoj emisiji Meet the Press te odgovarajući na pitanje: imaju li građani pravo na pravičan pravni postupak (?), Trump je rekao: „Ne znam. Nisam pravnik.“ A na izravno pitanje mora li kao (i) vrhovni zapovjednik poštivati Ustav, nonšalantno je odgovorio: „Ne znam. Možda.“
Tko želi biti Amerikanac?
Ali, ovo je samo zagrijavanje za ono što je potom izišlo iz (sigurnosno-pravne) kuhinje Bijele kuće. Sredinom svibnja The New York Times, pozivajući se na službene izvore, objavio je kako Američko ministarstvo unutarnje sigurnosti razmatra mogućnost sudjelovanja u televizijskom reality showu u kome bi se migranti natjecali za osvajanje američkog državljanstva.
Jedan od zadataka bio bi, primjerice, povezan s Nacionalnom upravom za aeronautiku i svemir (NASA), gdje bi se imigranti u Teksasu ili Floridi natjecali u tomu tko će prvi uspješno sastaviti raketu. Sudionici bi se, pored toga, suočavali s kvizovima znanja ili građanskim izazovima.Emisija bi se, piše NYT, završila svečanim dodjeljivanjem američkog državljanstva jednom od natjecatelja. Ne kaže se, ali treba očekivati, kako bi Trump osobno ovom prigodom obradovao migranta dodjelom državljanstva. Jednog!
Gostujući početkom svibnja u NBC-jevoj emisiji Meet the Press te odgovarajući na pitanje: imaju li građani pravo na pravičan pravni postupak (?), Trump je rekao: „Ne znam. Nisam pravnik.“ A na izravno pitanje mora li kao (i) vrhovni zapovjednik poštivati Ustav, nonšalantno je odgovorio: „Ne znam. Možda“
Sreća za one koji su Svendsenovi istomišljenici u „slučaju Trump“ je to što – ipak! – neće ići po treći mandat. Naime, nakon što se u siječnju vratio „na mjesto zločina“ u Washingtonu, imao je neizravne aluzije o trećoj kandidaturi da bi potom u telefonskom intervjuu za NBC News, otklanjajući dvojbu voditelja je li riječ o šali, kazao: „Ne, ne šalim se. Postoje metode pomoću kojih se to može učiniti.“ Gotovo da je eto citirao našega (…) pokojnog diktatora iz Kumrovca i njegovo glasovito kako se ne treba držati zakona – čitaj Ustava – „kao pijan plota“. Američki Ustav, naime, dopušta samo dva mandata.
Nasljednik se (već) zna
Ipak, ovih je dana, također NBC-u, povjerio kako želi imati četiri vrlo dobre godine i nakon toga, po mogućnosti, predati žezlo nekom svome republikancu. Prema vlastitu sudu, najbolji su kandidati aktualni potpredsjednik James David Vence i državni tajnik Marco Rubio.
I, baš kao da je to znao, rečeni je norveški filozof ovoga prvog prepoznao u Platonovu opisu „tiranske duše“ (u Državi), za koju, nasuprot demokratičnoj, ne postoji ništa toliko ludo ili besramno, a da to ona nije spremna prihvatiti. Svendsen se pritom referira na jedan Venceov (odvjetnički izlet). „Pa ne možemo tek tako ignorirati predsjednikove želje“, kazao je prvi ispod Trumpa nakon jedne od njegovih – ne samo verbalnih – egzibicija. Neće, dakle, biti (baš) lako ni kad se završi drugi mandat aktualnoga šefa američke države…
Dekretom – ipak!
Jasno, kad se spomene SAD, u ma kojem kontekstu – priziva se, uglavnom kao antipod, i Rusija, taj povijesni rasadnik diktatora. I ne samo rasadnik, nego evo i njegovateljica uspomena na pokojnike koje je resio taj – habitus. Uoči nedavna obilježavanja 80. obljetnice pobjede Sovjetskog Saveza nad nacističkom Njemačkom, iznova je, ovoga puta ozbiljnije, otvorena rasprava o preimenovanju Volgograda u Staljingrad, kako se taj grad, koji je bio poprište jedne od najkrvavijih bitaka u Drugom svjetskom ratu, ali i u cijeloj ljudskoj povijesti, zvao do 1961. kada ga je prekrstio Nikita Hruščov – u procesu destaljinizacije. Danas pak Vladimir Putin, koji Kremljem drma, kroz četiri predsjednička i dva premijerska mandata, dva i pol desetljeća, drži logičnim da se drugu Brki vrati Brkino.
„Ako iz toga maknemo ideologiju, ime je dakako povezano s pobjedom, ali još uvijek najprije moramo razjasniti što većina stanovnika misli o tome“, poručuje taj stari demokrat, kako ga citira RAI. Ali, čekajući glas naroda, potkraj je travnja potpisao dekret o preimenovanju zračne luke Volvograd u Staljingrad i tako, veli, ovjekovječio veliku pobjedu sovjetskog naroda u Velikom domovinskom ratu.
Procjenjuje se, inače, kako je Staljin u političkim čistkama, gulazima, deportacijama i namjerno izazvanom glađu poput ukrajinskog Holodomora 1932. i 1933., odgovoran za smrt čak devet milijuna ljudi. Ipak, u Putinovoj Rusiji je uistinu ova nostalgija za njegovim vremenima – logična; Staljinov je imperij, naime, obuhvaćao pola Europe. Aktualni i, valjda, doživotni ruski predsjednik opsjednut je poviješću, slijedom čega su mu, uz Staljina, uzori: Petar Veliki i Katarina Velika – sinonimi za rusku imperijalnu prošlost. Tako da je – logično! – i to da se njegov režim, po brutalnosti i metodama obračuna s neistomišljenicima, vrlo sličan uzoru mu iz 20. stoljeća, i na ovaj način sjeća „slavne prošlosti“.
Mali Rusi i rusofilstvo
A, kako se uz Ameriku uvijek mora govoriti i o Rusiji, tako i kada se govori o Rusiji, ne može se a ne spomenuti i – Srbija. Uostalom, i prije Aleksandra Vučića Srbe su zvali malim Rusima. I, evo, baš je ovih dana na temu rusofilstva u Srba progovorio Milan St. Protić. Najprije je, međutim, taj srpski diplomat i povjesničar progovorio o (agresivnom) srpstvu koje je taj narod od pobornika Brozova (tzv.) bratstva i jedinstva svih naroda i narodnosti pretvorilo u mrzitelje drugih i sudionika krvavih bratoubilačkih ratova. Širena je i inducirana patološka mržnja prema Hrvatima, Bošnjacima, Albancima… I bespoštedna propaganda protiv „neprijatelja iznutra i izvana“ traje neprekidno sad već desetljećima. Naznaka kako će stati, poglavito za Vučićeva režima, nema.
Protić nas podsjeća kako se politički protivnici u Srbiji progone, a u Rusiji ubijaju. U Rusiji jedan čovjek vlada četvrt stoljeća, uskoro će i u Srbiji. U Rusiji se, nastavlja, u zatvor ide zbog kritike vlasti, u Srbiji se za isto doživljava hajka i zlostavljanje – Srbija je, dakle, na korak do Rusije. „I tako već više od četiri desetljeća. Prvo žal za Sovjetskim Savezom, zatim pogrde na račun Gorbačova i Jeljcina, na kraju fascinacija Putinom. To je to rusofilstvo. Prazno, površno, trivijalno“, poentira Protić.
Nadnevak je – znak
Jedan je pak (bivši) hrvatski diplomat Mirko Galić konstatirao kako je na ruševinama totalitarizama prošlog stoljeća izrasla – demokratura. U 21. stoljeću smo dobili novi tip diktatora s pokrićem demokratskih izbora. Svi su pobrojani pobjednici (demokratskih…) izbora. Slijedom čega se vraćamo Svendsenu koji spomenuti esej završava konstatirajući – utješno! – kako nas povijest uči da režimi „glupih idiota“ nikada ne traju vječno. Ovu utjehu, međutim, treba uzeti sa „zrnom soli“. Dojam je, naime, kako Putin, a i Vučić (već) traju – vječno. Osim toga, diktatori novoga doba misle i na budućnost. Tako, primjerice, predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko sprema svoga nasljednika – trećega sina. Nije baš monarhistički, jer bi u tome slučaju sin prvijenac preuzeo žezlo. No, Nikolaj Lukašenko rodio se istoga dana kad i otac mu – 31. kolovoza, i to ga je, po očevoj nomenklaturi, preporučilo da preskoči stariju braću.
Ipak, još će pričekati jer je aktualni predsjednik nedavno obznanio kako je potrebno da ostane na vlasti (još) malo dulje jer treba pripremiti nove generacije. Dio tih priprema je, dakako, i nedavna svibanjska parada na Crvenom trgu gdje je Lukašenko II. sjedio bliže Putinu negoli otac. O Aleksandru Vučiću, koji je rusku vojnu silu gledao iz prikrajka, gotovo jednako udaljen od „oltara“ koliko i Lukašenko iz Laktaša, naš (…) Baja, da i ne govorimo…/HMS/
