DRUGI PIŠU Progon kritičke misli iz Sarajeva

Sarajevo, samozaljubljeno, uporno hoće da je po svemu i glavni grad, i otvoreni grad, i multietničan grad, pa čak velegrad, europska metropola… A usko je, tijesno je i stiješnjeno, ne čak toliko ni geografski koliko duhovno. Osim… Osim ako se poredi s gorima od sebe, s Istočnim Sarajevom, Banjom Lukom ili Mostarom, a to mu baš nije za neku pohvalu. I svako malo se takvim, tijesnim, uskogrudnim pokaže. A ne mislim na Sarajevo kao Sarajevo, nego na ono što se zove i što jest „političko Sarajevo“, a koje ga, talački, pretvaraju u zbroj mahala, koje i čine da Sarajevo egzemplarno živi svoju „filosofiju palanke“!

Piše: Željko Ivanković, Hrvatski glasnik

Ono što grad čini otvorenim i velikim, čak europskim, to je poneka, doduše rijetka, manifestacija poput sarajevskog filmskog festivala, ali brzo nakon toga nešto ga njegovo nutarnje natjera da se uvuče u sebe, u školjku svoje skučenosti. Ne, neću, ako ste pomislili, o otkazanom novogodišnjem koncertu nekom hrvatskom pop pjevaču u Sarajevu kao „otvorenom regionalnom središtu“… Više me zanimaju fenomeni nego ekscesi.

Ekscesi su samo ilustracija fenomenima koji se žive kad se s prvim jesenjim kišama grad vrati sebi izvornom, u svoje fizičko i duhovno sivilo, kad se vrati svojim frustracijama najnižih političkih strasti koje onda ponovno ogole i svu gradsku prljavštinu, i sve rupe na cestama, i sve tijesne ulice, sve nedovršene longitudinale i transferzale… Sve bespravne gradnje, čak i bespravne gradnje nebodera (!), za koje se u Sarajevu misli da gradu daju profil velegrada i slično, a koje ustvari svakih petsto metara ili kilometar na duga desetljeća zatvaraju i mogućnost a kamoli realizaciju svih tih prometnih longitudinala i transferzala, ma što one značile.

No, ostavimo i to po strani, a vratimo se onome što je stvarni pokrov grada. Minder politike zbog kojih nitko ne zna što bi to uopće bilo „političko Sarajevo“ ili koliko ima tih „političkih Sarajeva“ ili segmenata jednog samozaljubljenog „političkog Sarajeva“? Sarajeva četiriju općina, Sarajeva kao Grada, Sarajeva kao sjedišta Kantona, Sarajeva kao sjedišta Federacije i Sarajeva kao sjedišta Države?! Uh, umorih se nabrajajući, a još nisam spomenuo sve one religijske i interesne centre moći, koji agresivno-viktimološkom pozicijom i djelovanjem daju naročit pečat sarajevskoj duhovnoj panorami.

I ma koliko bilo tih političkih Sarajeva ili segmenata tog jednog političkog Sarajeva, ne postoji vrijeme, ili ga se teško prisjetiti, u kojemu nije bila progonjena kritička misao i ljudi koji su je izricali. I ne postoji trenutak u kojemu se nije aplaudiralo nekome izvan Sarajeva, tko je nedaleko od Sarajeva ili u bosanskohercegovačkom susjedstvu, rekao bilo koju lijepu riječ o Sarajevu ili Bosni i Hercegovini ili suosjećao sa žrtvom Grada (čak i nakon više od dvadeset pet godina!).

Evo u samo nekoliko dana imali smo primjer reakcije takvog političkog Sarajeva na spaljivanje lutke Andreja Nikolaidisa u Herceg Novom i govor mržnje, pa čak i prijetnji smrću Sarajliji Franji Šarčeviću.

Jučer su aplaudirali Srđanu Puhalu i Draganu Bursaću, prekjučer Borisu Dežuloviću i Anti Tomiću, na isti način na koji su prije dvadeset pet, dvadeset, petnaest, dest ili koju godinu ranije aplaudirali Marku Vešoviću, Ugi Vlaisavljeviću, Ivanu Lovrenoviću, Dubravku Lovrenoviću, Željku Ivankoviću, Miljenku Jergoviću, Dragi Bojiću, Franji Niniću…, a onda su na svakoga od njih koji se usudio primijeniti isti aršin (kritičko mišljenje) na vlastitu sredinu, nalijepili stotine optužbi, etiketa, prijetnji, izložili ih medijskoim pogromima… I ne postoji ni jedna bosanskohercegovačka iole eksponirana javna ličnost koja je bila pošteđena mrziteljskog i psovačkog linča sarajevske čaršije (napose ona kaurske krvi), ako se samo usudila neku od dominantnih bošnjačkih mitomanskih ili nacionalističkih paradigmi podvrgnuti kritici ili, ne daj bože, dovesti u pitanje. A ako zafali Srba i Hrvata, onda su za takvo što, za progon, dobri i „domaći izdajnici“ (Tarik Haverić, Enver Kazaz). I ne ostaje se samo na javnom pogromu koji provode tzv. ozbiljni mediji, nego se hajka seli i na drugorazredne i trećerazredne medije na kojima parazitiraju anonimni, glasni ili tihi (vjerski ili politički, svejedno) navijači (vidjeti FB i Instragram npr.), a progon u obliku prokazivanja i diskvalifikacija znade se spustiti i do razine džamijskih propovijedi petkom, što sam i sâm iskusio.

Ako ste kao jedan hrvatski novinar opsovali Vukovar, dobili ste gromoglasan aplauz „objektivne čaršije“, ali ako ste samo spomenuli prvomartovsku sarajevsku političku manipulaciju djecom… E, onda… Onda idu prijetnje u mafijaškom stilu: „Doći ćemo da te ubijemo. Znamo gdje radiš, znamo gdje stanuješ, gdje ti djeca idu u vrtić ili školu…“ Ili samo: „Naš kruh jedeš!“

Kao da samo Bošnjaci ili reducirajmo – samo militantni Bošnjaci i talibanizirani vjernici – uplaćuju sredstva u budžet?! Bojim se da oni to rade ponajmanje! Jer, poznato je, kako oni toliko vole svoju zemlju da joj ne plaćaju ni poreze, pa čak ni onda kad kupuju svjedodžbe, diplome, titule, radna mjesta i slično.

Ovdje bi svakako vrijedilo upozoriti sve one koji o Sarajevu i BiH pišu samo „niz dlaku“, da se ne usude slučajno naći neku manu ovoj „čaršiji bez mane“, ako žele doživotna sarajevska tapšanja po ramenu ili barem ako žele izbjeći da budu još jedan u nizu Bobana, Čovića, Dodika, Karadžića ili kako se sve ne etiketiraju ovdašnji intelektualci neistomišljenici, pa čak i nakon što su protiv takvih napisali više stranica nego svi tzv. „građanski“ ili „probosanski kadrovi“ riječi protiv ijednog jedinog od svojih „gazija“!

Uvijek je tu, kako rekoh, netko zadužen za vas, uvijek netko stražari nad svakim od nas. Uostalom, pisali smo o tome. Nekoć je vrijedilo: Radnici, seljaci i poštena inteligencija. A sad, Bošnjaci i pošteni Srbi i Hrvati… A zna se i zašto je to tako!

Jednome si kriv jer si pomogao njegovoj supruzi nešto u vezi s Matijom Divkovićem, drugome jer si u Zagrebu pio s njegovim ocem kad je on bio još mali zagrebački Hrvatić, trećemu jer si prijateljevao s Muhamedom Kondžićem i baštinik si svjedočanstva da je čovjek bio Hrvat, četvrtom jer si načitan pa znaš da su za hrvatsku književnost optirali Ćatić, Alić, Čolaković, Nametak, Dizdar, Topčić…, šestome jer si samo ukazao na neke činjenice iz srednjovjekovne Bosne, sedmome jer si glasao na referendumu za nezavisnu BiH kad je on još piškio u pelene ili gurao tutu u rikverc, osmome jer si branio njegov narod u vrijeme kad to nije radio ni njegov rođeni babo, devetome jer smo Mijo Vidović i ja bili sa Srebreničanima na tuzlanskom aerodromu prije nego im se bošnjačka politika uopće usudila reći što je bilo sa Srebrenicom, desetome jer on ne razlikuje antifašizam od komunizma i boljševizma… A sam je totalitaran u svom življenju nametnute mu ili izabrane ideologije! I tako dalje, i tako dalje.

„Mogu ti reći da te ljudi mrze kad im učiniš nešto dobro“, rekao bi Salman Rushdie, pisac kojega nisu čitali, a kojega unisono najviše mrze. Ne znaju oni zašto, jer oni ništa ne čitaju, oni samo znaju da to tako treba. Reklo im se tako. A i to samo zato što odbijaju (ili ne znaju) misliti, nekompetentni su za bilo kakvo kritičko mišljenje ili su se pojeftino (a kako bi drukčije?) prodali i postali psi čuvari na lancu svojih ne mnogo pametnijih gospodara.

I uvijek, a što bi drugo, udare na bolje od sebe, misleći valjda da će se tako umiliti svojim gospodarima. Sad su ponovo udarili na daleko boljeg od sebe – briljantnog mladog intelektualca Franju Šarčevića, koji zna ne samo za njih nedostižnu matematiku nego je od njih bolji i u svemu drugome čega se dohvati… Da, i jer ima muda misliti i govoriti!

I svjesni su oni toga, u svom kompleksu podaništva i inferiornosti, kao i kad su ranije napadali druge (spomenuh li, uz ostale, i Josipa Mlakića ili Ivicu Đikića…?), čak su svjesni i te svoje inferiornosti, jer samo inferiornost zna i može (više joj nije dano!) na ozbiljno kritičko mišljenje odgovarati etiketama, prijetnjama, lažima i objedama i – glasnim lavežom! Jer, njihov se mozak zaledi i pred Franjinom jednadžbom s jednom nepoznatom, a kamoli pred kakvim logaritmom. Doduše, i što će im išta više kad oni žive neke druge istine, a glasni, bučni av-av-av ionako je dobro plaćeno glasanje i od njih jedina očekivana reakcija./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

spot_img

Najnovije

spot_img