Svoje nestašno dijete njemačka bi majka iz 17. stoljeća plašila otprilike ovako: „Ako ne budeš dobar, doći će Hrvat i pojest će te!“ Prevedeno na jezik našega ozemlja, ta bi prijetnja po prilici imala značenje: „Eto strašne vještice koja će te odnijeti, skuhati i pojesti!“ Stereotip o barbarskim, gramzivim i krvožednim Hrvatima nastao je za vrijeme Tridesetogodišnjega rata u kojem su hrvatski vojnici, kao i u mnogim drugim ratovima, pokazali iznimnu hrabrost i zbog toga postali predmetom zlobnih kleveta njihovih protivnika.
Piše: dr. Ivica Musić, Glasnik mira
Smišljene krivotvorine, nakazno izobličavanje i zastrašujuće priče kojima je cilj izazivanje straha propagandne su metode koje su oduvijek bile tajno oružje, poglavito inferiornih. I ponajčešće su bile uspješne. Budući da je laž kao i vino – što je starije to je njegov učinak snažniji – slika o prirođenoj genocidnosti Hrvata ostala je živa sve do današnjih dana. S vremena na vrijeme vješto su je oživljavali Mađari, Austrijanci, Rusi, a ponajvećma Srbi. Ne treba se stoga čuditi što mnogi i dandanas u Hrvatima vide biološki i kulturno programirane ubojice.
Nije ovo jedini primjer kako nastaju tzv. crne legende o omraženu protivniku. U novijoj povijesti susrećemo gotovo savršen uzorak kako se to čini. Naime Hitlerov najodaniji sljedbenik i najbliži suradnik, „zli genij“ kako su ga prozvali iz protivničkoga tabora, Reichov ministar prosvjete i propagande Joseph Goebbels skovao je monstruozan plan kako riješiti „židovsko pitanje“. Kao nenadmašan manipulator i majstor propagande osmislio je dijaboličke metode kojima je svoje sunarodnjake uspio nahuškati na totalni rat protiv Židova. Između ostaloga sa zgarišta povijesti reanimirao je zamisao kako je židovski narod Antikrist kojega se mora uništiti. U tome surječju poznata je njegova izreka: „Vidite, to je neprijatelj svijeta, uništavatelj kultura, parazit među narodima, sin kaosa, utjelovljenje zla… Židov je zacijelo Antikrist svjetske povijesti.“
Na ovako dobro osmišljene zlonamjerne i opasne konstrukcije nailazimo kamo god pogledamo. Osobito je na udaru Katolička crkva. Neprestano se podgrijavaju nevjerojatne priče o stoljetnim urotama, o skrivenim tajnama koje od očiju javnosti i po cijenu vlastitoga života čuvaju crkveni mračnjaci, o sablažnjivim epizodama iz života crkvenih dostojanstvenika i tomu slično. U taj niz falsifikata svakako ulazi i tvrdnja o neprijateljskome odnosu Katoličke crkve prema znanosti i njezinu razvoju.
No malo je što tako daleko od istine kao postavka da sukob između znanosti i vjere oduvijek bukti i da u tome ratu znanost nadmoćno pobjeđuje. Riječ je naime o svjesno plasiranoj obmani koju su osmislili francuski prosvjetitelji, zdušno prihvatili protukršćanski mislitelji 19. stoljeća, u praksi nastojali dokazati protagonisti totalitarnih sustava 20. stoljeća (komunizma, fašizma i nacionalsocijalizma), da bi ateistički fundamentalisti na pragu 21. stoljeća u ime znanosti i poradi sveopće dobrobiti i napretka čovječanstva pozvali na konačan obračun s najvećim zlom u povijesti čovječanstva – religijom. Najžalosnije je međutim što mnogi kršćani nekritički prihvaćaju postavku o nespojivosti znanosti i vjere te tako nesvjesno sudjeluju u protukršćanskome projektu izobličavanja povijesne istine i učvršćivanju lažne slike o Crkvi kao kočničaru znanstvenoga napretka.
Odnos između znanosti i religije prebogat je i šarolik da bi ga se opisalo nekom jednostavnom formulom, pogotovo ne onom koja apostrofira samo nesuglasja. To je zapravo i prevladavajući stav znanstvene zajednice koja je odavno odbacila tezu o konfliktu između ovih dviju zbiljnosti. Štoviše, do izražaja sve više dolazi postavka kako je novovjeka znanost baština kršćanstva, odnosno da je nastala zahvaljujući kršćanskomu svjetonazoru, te kako su kršćanski znanstvenici dali (i neprestano daju) nemjerljiv prinos njezinu razviću.
Kao što naziv ove kolumne sugerira, nakana je autora ovih redaka ukazati na povijesne i suvremene krivotvorine, mitove i laži čiji je cilj zbunjivanje vjernika koji gotovo intuitivno polazi od zamisli kako su vjera i znanost Božji darovi koji mu pomažu snalaziti se u svijetu, pravilno postupati u odnosu prema samomu sebi, drugomu, prirodi i Bogu te se konačno uzdići do jedne i nepatvorene Istine. Naposljetku će nastojati objektivno izložiti sve važnije dodirne, ali i prijeporne točke, bez lažnoga irenizma, ali i bez tendencioznih zaključaka svojstvenih radikalnim istraživačima ove problematike. Svu nadu autor polaže u Jamca svake istine prizivajući njegovu milost da ga očuva od svake zaslijepljenosti i zastranjenja koja bi potencijalnoga čitatelja mogla zavesti na stranputicu./HMS/
