Hrvatski Medijski Servis

DRAGO LJUBIĆ, FRONTMEN GRUPE “NOT JANE” ZA HMS: Mi smo ulični alternativni rock and roll bend

Ljubić: Već imamo spremna 3 albuma

Često se u hercegovačkim medijima na rubrikama kulture, redaju izvještaji s narodnih veselja i motorijada, PR tekstovi svadbenih grupa, i crnokronične vijesti koje podsjećaju na nekad izdašnu kulturnu scenu koja sad i doslovce odumire. Često se tu nalaze i promocije knjiga, najave putujućih izložbi i koncerata pjevača i bendova koji dolaze iz, civilizacijski svjetlosnim godinama dalekog Zagreba, Sarajeva ili Beograda. Nije grijeh, onda, rubrike kulture prepustiti novom spotu grupe S.A.R.S., Dubioze kolektiva ili Mie Dimšić. Ali je grijeh poslije toga reći da su Hercegovačka kultura samo guslari i tamburaši.

Jedna od grupa koja nije imala sreće nastati na plodnom tlu je i indie-rock sastav Not Jane iz Širokog Brijega, ali je, ipak zadobila naklonost lokalne publike, dugujući to svom dugom stažu i činjenici da su autorski bend na hrvatskom jeziku, piše Hrvatski Medijski Servis.

Not Jane već ima dvije objavljene pjesme, a treća koja uskoro izlazi je najava albuma koji se završava. Javnost ih zna po “Veselim ženama s Pecare” i “Odi hipsteru”.

Razgovarao: Goran Šutalo, Hrvatski Medijski Servis

U susret izlaska njihovog novog singla, razgovarali smo s Dragom Ljubićem, frontmenom i gitaristom, na terasi kafića u središtu Širokog Brijega. Tu se, kako kaže sugovornik HMS-a, okuplja većina alternativne scene ovog malog grada, ili ono što je ostalo od nje. Drago je odgovoran za veći dio autorstva u “Not Jane”, piše tekstove i melodije, ali za ostatak aranžmana zaslužan je i ostatak njegovog benda; bubnjar Jure Brekalo i Marko Karačić koji svira bass gitaru.

HMS: “Not Jane”, najviše nastupa kao trio. Ipak, na West Herzegovina Festu ste imali i malu pomoć?

LJUBIĆ: Tako je. Manuela Žulj je s nama svirala klavijature. Ponekad dovodimo druge članove u bend, eksperimentiramo, zanima nas kako će to biti s nekim drugim… Čisto za promjenu. Trebao nam je još jedan instrument radi popunjavanja zvuka, ali svirali smo na otvorenom i kao trojka i ništa ne fali.

HMS: Kakva su vaša dosadašnja iskustva, kao autorskog benda u Hercegovini? Koliko vam je lako doći do publike, koncerta, ugovora?

LJUBIĆ: Nas dugo vremena nitko nije shvaćao ozbiljno, a mi od samog početka radimo svoje pjesme. Not Jane je uvijek bio autorski bend, međutim u Hercegovini nema adekvatnog prostora gdje se može nastupiti s autorskim pjesmama. Već mi je muka od tih covera, i prestajemo s tim čim nam status benda omogući. Evo, sad potpisujemo ugovor s izdavačem, ali rano je da još govorim o tome. Nikad mi nije bio cilj neka lokalna razina, ja sam uvijek želio iznijeti nešto više. Ja već imam spremna tri albuma, a to je više nego što neki imaju pjesama…

HMS: Što nam možeš reći o novom singlu i albumu?

LJUBIĆ: Sada ide singl “Paranoja”, sa spotom. Bit će znatno drugačija od ovoga što smo dosad radili. Tekst nema nikakvu pretjeranu poruku, nije angažiran, ali je nešto u čemu se mnogo ljudi može pronaći. Što se tiče pjesme, nitko od nas se ne sjeća kako je ona nastala, ja se samo sjećam da sam napisao tekst na nekoj plaži u Italiji. Nju smo izabrali za singl najviše zbog aranžmana i vidjeli smo da publika najviše traži tu pjesmu na nastupima. Kakav bude zvuk na “Paranoji”, tako će zvučati i cijeli album.

Što se tiče albuma, na njemu će biti deset pjesama, od ljubavnih balada do aktualnih tema. Problem je samo u jednoj pjesmi. Zove se “Jebo nadu (u šugavom gradu)”.

Producent albuma je Gabrijel Prusina, on je s nama svirao klavijature na cijelom albumu. Sve su pjesme povezano, tekstualno, sličnom tematikom. Sve su to teme s ulice. Not Jane je ulični alternativni rock and roll bend, u tom se smislu može reći da je to i konceptualni album. I s ovim albumom će se završiti jedna faza benda, i onda idemo u drugu fazu, kakva će ona biti to konkretno ne znamo.

HMS: Kako Not Jane funkcionira u studiju u odnosu na ono na što ste navikli, na svirku uživo?

LJUBIĆ: Ja sam uvijek bio pobornik žive svirke, iako sve ima svoje čari. “Live” svirka je kao kad igraš mali nogomet, i ponesu te – driblaš, udaraš, pucaš. Kad uđeš u studio tu već postoji taktika, ali koja isto dolazi spontano. Razvija se igra, taktika prati igru, tako da i u studiju postoji određena doza nepredvidivosti. Uvijek kad planiramo snimiti nešto, imamo različite ideje i na kraju ispadne nešto treće od onoga što smo zamislili. Meni je samo bitno da to ima neki kriterij, da je na nekom nivou i da nije bezveze.

HMS: Kako je došlo do vaše suradnje s projektom Jam with friends?

LJUBIĆ: Objavili smo ovu prvu pjesmu, to je valjda došlo do njih i vidjeli su da nešto radimo. Anja Rikalo nas je pitala jesmo li za i mi smo pristali.

HMS: Tko su vaši uzori? Izvjesna je sličnost s ranim periodom Azre i s grupom The Clash…

LJUBIĆ: Početkom 2000-tih ja sam čuo taj novi val i onda me to potpuno uzelo. Na ritam sekciju Not Jane-a, najviše su utjecali Red Hot Chilli Peppers, oni su baš rasli na tome. Ja sam više volio taj neki kantautorski štih, Dylana, Neila Younga… Nije to stvar nekog kopiranja, jednostavno, ono si što slušaš. A i ako nekoga kopiraš, bitno je da ga kvalitetno kopiraš. Ne volim žanrovski razvrstavati, dobra pjesma je i u rocku i u narodnoj muzici.

HMS: U “live” repertoaru Not Jane-a, ima i dosta angažiranog materijala.

LJUBIĆ: Ima sigurno. Već sam naveo tu jednu pjesmu, i “Oda hipsteru” ima isto na neki način angažiranu poruku, sve ovisi kako ga shvatiš. Taj pojam hipstera, prvi put sam čuo nekad 2011. godine i dan danas nisam uspio definirat što je to točno hipster. Imao sam neku viziju u glavi da je to netko tko se drži nekih trivijalnih stvari i od tog pravi nešto bitno.

HMS: Koliko Not Jane ima konkurencije, kao autorski bend na toj underground sceni u Hercegovini?

LJUBIĆ: Pa da iskreno kažem, ja slabo i pratim tu scenu, ali i ne vidim drugih bendova. Što se tiče autorskog rada, ne vidim nikog osim nas. Ne mislim na staru generaciju bendova poput Zostera. Bilo je tu nekih bendova ali su se i oni raspali. Situacija je ovdje katastrofalna, ali zašto je tako ne znam. Pamtim i bolje dane, mada kod naših bendova nikad nije ni postojala neka želja za autorskim radom. Sviranje se svelo na klošarenje. Ja sam lud za tim birtijskim štimungom, ali ne ovakvim kakav obitava kod nas. Uvijek sam bio “na drugoj strani”.

HMS: U Mostaru već odavno djeluje projekt “Mostar Rock Škole”. Je li to dobra stvar za razvoj autorske scene ili je oksimoron koji može pridonijeti samo stvaranju loših navika, u smislu “puno babica, kilavo dijete”?

LJUBIĆ: Ja bih rekao ovo drugo, loše navike. Ja nikad nisam volio školu, uvijek mi je išla na živce. Za muziku ne postoji škola. Muzika je živa stvar koja se osjeća. Ako ne igraš srcem, džaba ti sve. Dobra je stvar u tome što postoji netko tko će ljude naučiti neke osnove, usmjeriti ih. I mi smo imali nekog tko nam je pokazao neke osnove, ali smo dalje radili sami. Bend se osniva na ulici, u garaži… Nikako u školi. Treba čovjeka pustiti da misli. A tko neće misliti, džaba se rodio./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte