Dr. Mile Lasić o javnom pokajanju Johna Perkinsa: Zemlje ex Jugoslavije su pune šakala

Dr.sc. Mile Lasić objavio je zanimljiv osvrt na knjigu “Ekonomska ubojica” Johna Perkinsa, koja je izazvala šok i mnogima u svijetu pa i u BiH otvorila oči, nakon čega su bolje vidjeli ono što, uz ostale rade MMF i Svijestka banka, kao glavni istrumenti američkog imperijalizma. Hrvatski Medijski Servis prenosi osvrt prof. Lasića objavljen u sarajevskom “Oslobođenju”. Redakcija HMS-a je opremila tekst naslovom i međunaslovima.

Piše: Prof. dr Mile Lasić

Prvi put sam pisao o knjizi Johna Perkinsa “Economic Hit Men” prije desetak godina kad se pomprvi put i pojavila u američkim, europskim i njemačkim knjižarama, pa bih se njojzi vraćao u nizu navrata, ma koliko sam protivnik objašnjenja složenih međunarodnih političkih i gospodarskih poslova putem „teorija urote“, ili zavjere. Ovu knjigu razlikuje od mnogih drugih upravo etični moment u njoj, stid, posramljenost njezina autora onim u čemu je sudjelovao. Utoliko se njega može s pravom uvrstiti u onu rijetku vrstu homo sapiensa koja se bavi demistifikacijama i dekonstrukcijama, javnim zaprekama unatoč i na štetu vlastite koristi, kako je nekako tako kazao za rijetke intelektualce o.p. dr.Frane Prcela u njegovoj sjajnoj knjizi „Bogozaborav“. Iako je doživjela bezbrojna izdanja, o njoj se ponovno govori, u pripremi su i nova. Pogledajte, uostalom, po prvi put ili još jednom i zašto …

Eksperti varalice

“Economic Hit Men (EHM) su visoko plaćeni eksperti, koji varaju zemlje na cijelom svijetu za milijardske iznose. Oni usmjeravaju, de facto, novac Svjetske banke, Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID) i drugih inozemnih organizacija za pomoć u razvoju na konta velikih koncerna i u džepove nekolicine bogatih obitelji, koje kontroliraju prirodne sirovine na našem planetu. Sredstva kojima se služe Economic Hit Men su prevarantske financijske analize, izborne manipulacije, korupcija, ucjena, sex i ubojstva. Njihova igra je tako stara kao vlast, koja je zadobila u eri globalizacije nove zastrašujuće dimenzije. Ja znam to, ja sam bio EHM…”, tako započinje „Priznanje jednog ekonomskog ubojice“, senzacionalna knjiga Johna Perkinsa, koja kontinuirano uzbuđuje čitatelje u zapadnom svijetu. Njemački izdavač “Riemann Verlag” je, s razlogom, originalnom naslovu “Economic Hit Men” dodao u izdanju kojega sam čitao prije devet godina i podnaslov “Kao šakal na putu u službi gospodarske mafije”, čime je i izražena bit Perkinsova “javnog priznanja” ili pokajanja…

Mi, EHM, izgrađujemo svjetsko carstvo, piše dalje Perkins, mi smo elita žena i muškaraca koje financijske organizacije koriste da bi stvorile uvjete koji će druge zemlje staviti u ovisnost od korporatokracije. Upravo korporatokracija vlada u stvarnosti našim koncernima, našim bankama i našim vladama, objašnjava Perkins, dok EHM, slično kao u mafijaškoj strukturi, nude određenim zemljama “ponude koje se ne mogu odbiti”, razvojne kredite, gradnju električnih centrala, izgradnju infrastrukture, brzih ulica, luka, aerodroma i tome slično. S kreditima ove vrste je, naravno, povezano da inženjerske tvrtke i građevinska poduzeća iz naše zemlje izvode određene projekte. U načelu, najveći dio novca ne napušta nikada SAD. Iako je posuđeni novac u obliku kredita na opisani način skoro u cjelini ostao u SAD mora pogođena zemlja, naravski, platiti dospjeli kredit i kamate. Ako su “EHM” dobro radili za par godina zemlja u razvoju više ne može otplaćivati financijske obveze i tada “zahtijevamo, kao i mafija, naš udio”, piše Perkins.

Ekonomski imperijalizam

Bivši “EHM” John Perkins se, dakle, u knjizi “Economic Hitman” ne obračunava samo sa svojom nekadašnjom profesijom, nego i sa suštinom američkog (i uopće bilo čijeg drugog) ekonomskog imperijalizma. Njegov zadatak, i “eksperata” poput njega, je bio i jest u tomu da pokrenu zemlje „trećeg svijeta“ za određene infrastrukturne i druge programe, uvijek, naravno, povezane s velikim kreditima i velikim građevinskim ili tehnološkim projektima, koje bi potom dobivale američke tvrtke. Čim bi ove zemlje dospjele u teškoće pojavila bi se američka vlada ili neka američka financijska kuća, koja bi gospodarstvo određene zemlje dalje manipulirala sukladno američkim interesima. “Rafinesa s kojom se izgrađuje ovo moderno carstvo”, ustvrdio je John Perkins, “ostavlja u sjenci rimske centurione, španjolske koknkviskadore i europske kolonijalne sile 18. i 19. stoljeća”. Radi se o tomu, objašnjava bivši “EHM” što “smo mi – EHM – mudriji, što smo učili iz povijesti…”

Savjest jednog ekonomskog ubojice

U predgovoru John Perkins piše, također, da je ovo priznanje bilo napisano već 1982. godine kao uvod u knjigu sa radnim naslovom “Savjest jednog ekonomskog ubojice”, te da je knjiga posvećena predsjednicima dviju zemalja, “koji su bili moji klijenti, koje sam respektirao”. Riječ je o predsjedniku Ekvadora Roldosu i predsjedniku Paname Torrijosu, koji su poginuli upravo te godine u avionskoj nesreći.

“Njihova smrt nije bila slučaj”, piše Perkins, “oni su ubijeni, jer su se borili protiv urote gospodarskih moćnika, vlada i banaka čiji je cilj svjetska vladavina”.

Pošto Perkinsu i drugim “EHM” nije uspjelo uvjeriti Roldosa i Torrijosa “sa našim sredstvima”, piše Perkins, “na scenu su stupili s ovlastima CIA uvijek u pozadini djelujući šakali”. Bivši “Hit Man” tvrdi, također, da je četiri puta u proteklih 20 godina pokušavao privesti kraju rad na ovoj knjizi, ali mu je prijećeno i morao je s tim prestati. Jedan veliki izdavački koncern mu je, pak, savjetovao i 2003. godine, kada je knjiga konačno bila gotova, da je preradi u roman po uzoru na trilere Johna Le Carréa i Grahama Greena. Ali, on je odbio, jer “ovo nije roman, nego stvarna istina mojega života”.

Primjer Ekvadora

Najbolje stranice Perkinsova “priznanja” su opisi stanja u kojem se nalaze glavni grad Quito i Ekvador u godini 2003., dakle nakon što su ga “EHM”,“šakali” i “vojska” učinili totalnim američkim ovisnikom. Nekoć su u zemlji postojale različite kulture (indio i španjolska), zemlja je bila lijepa i u svojoj nerazvijenosti, u međuvremenu je, pak, njezina ljepota uništena, rijeke su zagađene, indio-plemena se očajnički brane u njihovim posljednjim utvrdama, građanski rat plamti, a prašume izumiru. Zato je američki “Texaco” izgradio “pipeline”, Ekvador je postao jedan od deset najvećih liferanata nafte u SAD-u. Nažalost, poručuje Perkins, Ekvador nije nikakav izuzetak. “Skoro svaka zemlja, koju smo mi, EHM-ovi, doveli pod kontrolu globalnog imperijalizma, doživjela je istu sudbinu. Zaduženja „trećeg svijeta“ su se popela na 2,5 bilijuna dolara, troškovi samo za otplatu kredita u ovim zemljama su se popeli na godišnju razinu od 375 milijardi i veći su nego što zemlje Trećeg svijeta zajedno izdvajaju za zdravstvo i obrazovanje i, čak, 20 puta veći od svote koja se ovim zemljama dodjeljuje kao razvojna pomoć. Preko polovice stanovništva u svijetu živi sa manje od dva dolara dnevno, dok jedan posto najbogatijih drži 70 do 90 posto pokretnog i nepokretnog bogatstva u ovim zemljama.

Svjesno pumpaju otrov

Navedene stranice Perkinsova pokajanja i definitivno izgledaju kao da ih je pisala antiglobalistička ruka Noama Chomskog, tj. kao da se bivši “ekonomski ubojica” inspirirao kultnom knjigom Naomi Klein “No Logo”! Takve su i Perkinsove ocjene koje slijede. “Šefovi najuglednijih tvrtki iskorištavaju svoje suradnike u neljudskim uvjetima u azijatskim i drugim bespućima, gdje ljudi u pravilu rade za crkavicu. Naftne kompanije pumpaju svjesno otrov u prašumske rijeke, ne obazirući se na usmrćenje ljudi, životinja i biljaka…, oni čine genocid nad domorocima”.

John Perkins je rođen 1946. godine i u razdoblju između 1970. i 1982 godine regrutian je i dodatno specijaliziran od strane National Security Agency (NSA) i savjetodavne tvrtke « MAIN » kao “idealni EHW” za manipuliranje pomoći zemljama u razvoju, odnosno vrbovanje nerazvijenih zemalja za predimenzionirane tehnološke projekte, koje ih potom izravno vode u američku ovisnost. Perkins je napustio “Main” zbog “konflikta savjesti”, pa je početkom osamdesetih godina osnovao tvrtku IPS (Independent Power Systems), koja se specijalizirala za razvoj trajnih energetskih sustava. Godine 1992. je prodao “IPS” i osnovao organizaciju pod imenom “Dream Change Coalition”, koja pokušava zaštititi ono što je preostalo od kulture i okoliša tzv.indogenih naroda u Južnoj Americi. Na primjedbu da njegovo “javno priznanje” dolazi sa zakašnjenjem od četvrt stoljeća, John Perkins odgovara: “Imam 60 godina i 20-godišnju kćer. Znam samo jedno, na samrtnom krevetu – bilo sutra ili za 30 godina – pogledat ću unazad i moću kazati da sam u posljednjem trenutku mojeg života uradio sve što je bilo u mojoj moći da učinim svijet boljim za moju kćer i njezinu braću i sestre u cijelom svijetu”.

Teorije zavjere

Perkins potom upozorava i na podvalu da se svi problemi objasne zlim teroristima i teorijom zavjere. “Svi ovi ljudi – milijuni u Ekvadoru, milijarde u čitavom svijetu – su potencijalni teroristi”, upozorava John Perkins, “ne zato što vjeruju u komunizam ili anarhizam, ili što su zli po prirodi, nego jednostavno zbog toga što su očajni”. Zatim John Perkins dolazi do biti problema: “Ovaj sustav je daleko veća opasnost od terorističke zavjere”, jer se radi o “suludom konceptu”, kojeg propagira mala skupina ljudi, ona koja zna da iza prče o sve većem rastu stoji ideja o sve većem i bržem probitku za probrane i definitivnoj pljački onih na robovima društva, u svijetu i kod kuće. ”U njihovom stremljenju ka svjetskoj vladavini koriste koncerni, banke i vlade svoj financijski i politički utjecaj i brinu se da naše škole, poduzeća i mediji propovijedaju i nagrađuju besmislene koncepte i njegove konzekvence”, piše dalje John Perkins, koji za ove “subjekte”, kako je već više puta rečeno, koristi izraz “korporatokracija”.

Upravo su nas oni i doveli do toga da je „naša globalna kultura monstruozni stroj”. Ovaj stroj guta sve oko sebe i na kraju mu neće preostati drugo do da samog sebe pojede, zlogukuje Perkins. Dodajmo ovdje samo da za Perkinsovu “korporatokraciju” u političkoj znanosti egzistiraju i drugi izrazi, ali je bit ista. Opjevana “zemlja slobode” nije već dugo nikakva demokracija, tvrdi i filozof Richard Rorty, u Bushovoj Americi odlučuje o svemu uska, probrana elita! “Korporatokracija nije urota”, pojašnjava, pak, Perkins, “pa ipak njezini članovi imaju zajedničke vrijednosti i ciljeve”. Jedna od najvažnijih funkcija korporatokracije je sebe održati u životu, širiti se u kontinuitetu i jačati. Njihova bogatstva nam se stalno nude kao model ponašanja, u svakoj situaciji nam se sugerira da je kupovina vrhovna građanska obveza. Dakle, zaključuje Perkins, pljačkanje zemlje je dobro za gospodarstvo i služi višim interesima. Zadatak “gospodarskih ubojica”, kakav je on bio, je da čine ono što im sustav zapovijeda zašto dobivaju jako puno novca. Ako oni oklijevaju ili zakažu na njihova mjesta, kao u slučaju Ekvadora, uskače “zloćudna forma EHM” – “šakali”, a ako i oni zakažu na scenu stupa vojska.

Neshvateljiva pohlepa za resursima

John Perkins izravno upozorava, također, da je ova knjiga “priznanje” jednog čovjeka koji je kao „EHM“ pripadao relativno maloj skupini, a da danas djeluje puno više osoba koji vrše slične funkcije. Oni u pravilu nose eufemističke titule u “vodećim etažama” tvrtki kao što su “Monsanto”, “General Electric”, “Nike”, “General Motors”, “Wal-Mart”, ali i skoro u svakom velikom svjetskom koncernu. Ova moja pripovijest,poručuje Perkins, trebala bi makar skrenuti pažnju na razvojne probleme u svijetu, jer ne može se više tolerirati “nezasitljiva pohlepa za resursima”, odnosno stanje u kojem jedni plivaju u novcu, a drugi u bijedi, zagađenom okolišu i nasilju.

Ima mišljenja da je John Perkins podebelo pretjerao, odnosno da se ipak upustio u “teoriju zavjere”, koja sve probleme ovog svijeta pokušava objasniti spregom Big Businessa i zapadnih organizacija. No, jedan od vodećih vanjskopolitičkih i sigurnosnih eksperata u svijetu, Jim Garrison potvrđuje da je Perkins načelno u pravu. “Svatko onaj tko zna kako rade Svjetska banka ili Međunarodno monetarni fond može potvrditi da je ono što je Perkins opisao u njegovoj knjizi načelno točno”, kazao je Garrison u razgovoru za “Kulturzeit”, “sve je tako konstruirano da se siromašnima ne pomogne, nego da se ove zemlje jednostavno koriste da se zapadna poduzeća dalje obogaćuju”! Sve rečeno, naravno, još ne znači da brojni suradnici Svjetske banke i MMF, te čestiti ljudi iz humanitarnih organizacija, ne pokušavaju sukladno znanju i savjesti pomoći siromašnim zemljama. No, treba imati na umu i upozorenje da su brojni razvojni projekti u zemljama u razvoju, potpomognuti od MMF-a i Svjetske banke, nanijeli više štete zemljama u razvoju nego što su im koristile. “Ponekad je najbolje ignorirati preporuke iz Washingtona”, koinstatira Garrison!

U ex zemljama ex Jugoslavije sve vrvi od “šakala”

U zemljama ex-Jugoslavije sve vrvi od “šakala” pa bi trebalo s pažnjom pročitati i sljedeću Perkinsovu ocjenu: “U zemljama kao što su Ekvador, Nigerija ili Indonezija oblačimo se kao učitelji ili vlasnici radnji. U Washingtonu i Parisu izgledamo kao vladini službenici ili bankari. Djelujemo skromno i normalno. Posjećujemo projekte i obilazimo osiromašena sela. Propovijedamo altruizam i govorimo za lokalne novine o čudesima koje će donijeti naši humanitarni projekti. Konferencijske stolove i vladine odbore prekrivamo tablicama i visokim proračunima, a na Harvard Business School držimo predavanja o čudesima makroekonomije. Mi smo stalno nazočni i radimo otvoreno. Ili, u najmanju ruku, tako se predstavljamo i takvima smo prihvaćeni. Tako funkcionira ovaj sustav…“

Hoću u ovoj dorađenoj verziji mojega starog osvrta na Perkinsovo „pokajanje“ izravno zapitati: kako to da skoro svaka zemlja-sljednica bivše Jugoslavije ima vanjsko-trgovinske deficite koji su ravni nekadašnjem ukupnom dugu bivše Jugoslavije; kako to da zemlje poput BiH izvoze jedino trupce, čast izuzecima, a uvoze sve ono što mogu same proizvoditi? Hoću zapitati, dakle, je li sustav lud ili u ludilu ima sustava? Za mene su, dakle, ova pitanja za BiH važnija od famoznog Daytona. Nije li krajnje vrijeme demaskirati sve one s maskiranim zvučnim političkim i humanitarnim titulama, kad je riječ o strancima, ili novostečenim, tajanstvenim kapitalom, kad je riječ o domaćim bogatašima! Nismo li toliko dužni našoj djeci, našem obrazovanju i savjesti?, napisao je prof Lasić u osvrtu na knjigu Johna Perkinsa “Economic Hit Men”/HMS/

Najnovije

TRENER ZRINJSKOG

Jakirović najavio veliki derbi: Sastaju se dva najtrofejnija kluba u posljednjih 20 godina

Zrinjski je lider premijerligaške karavane i kao favorit dočekuje trećeplasirano Sarajevo, no bordo tim je posljednjih godina itekako znao da dođe do dobrih rezultata...