Petritsch namjerno podgrijava “vrući lonac” BiH

U bosansko-hercegovačkim medijima ponovno se pojavio Wolfgang Petritsch, austrijski veleposlanik sa jakim transatlantskim korijenima, koji je u BiH služio kao Visoki predstavnik u razdoblju 2000.-2002. Petritsch je izrekao tri stvari: navodno se Dodiku spremaju sankcije, i to u obliku zabrane ulaska u EU (imajte na umu odmah da „prostor Šengena“ i „prostor EU“ nisu isto!), od strane Bruxellesa; on također smatra da Dodik treba biti smijenjen od strane sadašnjeg Visokog Predstavnika; i treće, ne najvažnije, da se navodno Predsjednik Ruske Federacije Putin ne bi miješao, jer on neće žrtvovati, za Dodika, odnose s Europskom Unijom i SAD, iako potiho „podržava Dodika“ (vidi npr. http://rs.n1info.com/Region/a572153/Petric-Brisel-priprema-nove-sankcije-protiv-Dodika.html – izjava je regionalno vrlo široko distribuirana).

Piše: dr. Dražen Pehar

Odmah ću na početku izreći ključnu tvrdnju: cilj svih ovih izjava nije niti da spasi Bosnu, niti da riješi diplomatski problem, niti da Petritschu osigura privremeni publicitet, niti da opiše stvari i odnose kakvi jesu; njihov se cilj sastoji u tome da se, sredstvima psihološkog rata, posebno crtanjem manihejske, crno-bijele slike BiH, i implicitnim definiranjem problema kao ovisnog isključivo o neprilagođenosti jednog pojedinca, u ovome slučaju Dodika, nastavi generirati stanje političkog i diplomatskog sukoba unutar BiH, i u svezi s BiH na globalnom političkom planu. Te kako bi se time učinilo da vrata za prodor i intervenciju međunarodnog faktora u BiH, u smislu SAD i NATO, ostanu što je duže moguće otvorena.

Zašto to tvrdim? Priča je duga i komplicirana, ali mogu u nekoliko koraka objasniti ključne razloge. Pratim efekte rada Wolfganga Petritscha od kasne 1999., kada je došao u BiH, a ja se slučajno našao na poziciji analitičara za medije u Uredu Visokog predstavnika. Po kuloarima se glasno objašnjavalo zašto je Petritsch došao na dotičnu poziciju: bio je nagrađen od strane američke administracije za pomoć prilikom organiziranja diplomatskog kolapsa pregovora u Rambujeu, koji je doveo do NATO-udara na Srbiju i kasnijeg odlaska Miloševića s vlasti. Kao i danas, srpski su predstavnici bili ti koji su označeni kao ‘agresorska strana’, kao problematični igrači, kao glavni uzroci i vinovnici sukoba.

Na mjestu Visokoga predstavnika ostao je samo dvije godine, međutim, Petritsch je onaj koji je, prema uputama Amerike, potpisao ključnu reviziju Daytonskog sporazuma, tzv. Travanjski paket ustavnih amandmana iz 2002. Prvotno je bilo zamišljeno da izabrani predstavnici naroda sami sebi nametnu te amandmane, poštujući odluku U 5/98-III Ustavnoga suda BiH, koji je prekršio Daytonski Ustav tako što je ‘autorstvo nad entitetima’ podijelio između svih naroda podjednako, ključne entitetske institucije re-definirao kao kanale za izražavanje volje ne naroda, nego apstraktnih građana, a veto-mehanizme zaštite nacionalnih interesa proglasio nazadnima i nepravednima. Ključno, Ustavni je sud u preambuli te Odluke naglasio da je, po njima, cilj Dejtonskog sporazuma da se ‘etničke razlike’, npr. razlika između entiteta, posve izbrišu. Drugim riječima, tadašnji je saziv Ustavnog suda narodima BiH „objasnio“ da su i konstitutivni narodi i entiteti samo privremene fikcije.

Naravno da je ta Odluka bila i ostala sporna na milijun načina. Ona predstavlja uglavnom pozitivan odgovor na apelaciju Alije Izetbegovića, i također odgovara načelima samo jedne politike u BiH, one bošnjačko-muslimanske elite, i jednog utjecajnijeg dijela bošnjačko-muslimanske populacije. Neprincipijelnim i pristranim odnosom prema unutarnjim akterima BiH, ta je Odluka stvorila osjećaj nepravde i kod Srba i kod Hrvata, što joj je vjerojatno i bio ključni cilj. I time je politički rat u BiH nastavljen i produbljen, a kako vidimo danas, još uvijek traje i ne vidi mu se kraja.

Petritsch je bio jedna od ključnih figura u tome cijelome procesu. Iako je na početku mandata, pa i kasnije, naglašavao potrebu za tzv. ‘local ownership’, lokalnim vlasništvom/upravom nad procesima, bilo mu je jasno da će ga Amerikanci pozvati da iskoristi svoje diktatorske ovlasti. Njegovi sastanci s ključnom figurom Ustavnoga suda u to vrijeme, austrijskim sucem Jozefom Markom, primijećeni su u javnosti, pa je jasno da je on vršio politički, tajni i neprimjereni, utjecaj na sud. Naravno da se to moglo samo u BiH, nebitnoj i za vladavinu zakona nespremnoj zajednici.

Također, jedan od ključnih kurioziteta same odluke bila je činjenica da je Marku dopušteno da sudjeluje u donošenju odluke U 5/98-III; naime, prema pravilima: ako si u nekom prethodnom procesu, kao sudac, dao svoje mišljenje o jednom specifičnom predmetu/temi, trebao bi biti izuzet iz odlučivanja, odnosno glasovanja; Jozef Marko je 1996. donio, kao član Venecijanske Komisije, a na zahtjev Carla Bilta, mišljenje da su entitetski ustavi usuglašeni sa Daytonskim Ustavom BiH. I zato 2000. Godine, on nije smio odlučivati ponovno u istome predmetu. Još gore, sam je Marko glasao o zahtjevu da ga se izuzme iz odlučivanja, naravno protiv.

Petritsch je i onda, kao i danas, znao da je Ustavni sud politički instrument, i da, kako nam prethodni primjer jasno ilustrira, nema nikakve veze s vladavinom prava i zaštitom Daytonskog Ustava. No, Odluka U 5/98 donesena je, i Petritsch je, zajedno s Amerikancima, očekivao da se unutarnji akteri naprosto povinuju. Istovremeno, veliki je novac utrošen da se napravi tzv. Demokratska Alijansa za promjene, koja će cijeli proces pretvaranja entiteta u bratske, i načelno nepotrebne, multietničke zajednice privesti kraju. No, bilo je suludo to i pokušati. Danas vjerujem da pokušaj nije niti bio iskren. Uglavnom, sve se završilo tako da je Petritsch morao sam nametnuti Amandmane na ustave entiteta, učinio je to nekoliko dana prije svog odlaska, pa su cinični djelatnici Ureda Visokog predstavnika „njegovu“ (zapravo američku i dijelom EU) odluku nazvali pogrdnim imenom „Odluka sa aerodroma.“ Njome je situacija dodatno zakuhana jer zauvijek ćemo pamtiti ključnu činjenicu: ključna promjena nametnuta je izvana, narodi je nisu prihvatili. Dakle, riječ je o umjetnoj, i privremenoj, odluci.

No, važno je imati na umu da Petritschevo djelovanje oko BiH time nije završeno. On je jedna od stalnih figura koje stalno komentiraju događaje i vrlo često daju intervjue lokalnim novinarima u posljednjih 20-ak godina. No, najvažnije, sve te izjave pametno je čitati u modusu skrivene poruke, tj. blefa: sadržaj je poruke mnogo manje važan od njezine konotacije, i također, vjerovati tim porukama u mentalnom je smislu suicidalno. Zašto to tvrdim?

Petritsch godinama daje protuslovne iskaze o BiH. Čini to namjerno. Neposredno prije odlaska 2002. godine, koji je bio emotivan jer Wolfgang je čak pustio suzu žalujući zbog odlaska iz zemlje ‘dobrih Bošnjana’, on je rekao da je, evo, tim amandmanima i kroz Alijansu otpočet proces stvaranja stvarne države BiH. No, 2011. u jednom intervjuu Slobodnoj Bosni on očevidni neuspjeh međunarodne zajednice objašnjava time da Administracija Busha Mlađeg nije „željela da od BiH napravimo državu.“ Dvije nespojive izjave.

Petritsch je, također, mnogo puta rekao da se demokracija, u BiH, ne može uvesti diktatorskim, ne-demokratskim sredstvima, tzv. neograničenim, Bonskim ovlastima Visokog predstavnika, a za što upravo danas sugerira da se primijeni na Dodika. U jednome nedavnom tekstu, objavljenom na „Kosovo 2.0“ (web-portal ‘Kosovotwopointzero’), gdje je spomenuta i moja malenkost, on tvrdi da je Ured Visokog predstavnika trebao biti odavno zatvoren. Također je dodao, nespojivo prethodnoj izjavi iz 2011. Godine o Administraciji Georga Bush Jr., da je djelovanje visokog predstavnika bilo pozitivno i učinkovito do 2006., to je prva faza, a druga je, prema Petritschu, faza gubljenje Visokog predstavnika u tzv. novom Hladnome ratu, kada, on tvrdi a ja se ne mogu ne složiti, samo postojanje te institucije postaje očevidna farsa.

Drugim riječima, Petritsch zapravo namjerno podgrijava ‘vrući lonac’ BiH nespojivim izjavama, i to čini već dva desetljeća. Jedina se svrha tih izjava sastoji u generiranju nejasnoće, nemira i sukoba, šizofrene atmosfere permanentne nestabilnosti. U jednom manje poznatom tekstu iz 2006. Petritsch je čak zamislio situaciju u kojoj zbog, kako naglašava, loših efekata međunarodnih intervencija, domaći akteri traže ponovno pomoć od stranoga faktora na ispravljanju tih loših efekata, i time omogućuju zapravo beskonačno dugo razdoblje međunarodne intervencije u BiH, intervenciju koja se samo-regenerira. Sjetio sam se tog stava prilikom donošenja „Odluke u slučaju Ljubić“ kojom je Ustavni sud BiH dijelom išao protiv nekih dijelova svoje odluke U 5/98-III. U zemlji u kojoj ljudi malo čitaju i još manje misle o politici vlastitom glavom, takve odluke, presude, zakoni, interpretacije….lako prolaze.

U BiH, dakle, danas lako prolazi muljaža. To vrijedi prije svega za međunarodni faktor. Da je taj faktor odavno uprskao stvar, jasno je svakome tko misli svojom glavom i poznaje elementarne činjenice političkog života. Također, jasno je svakome da je Daytonski sporazum velikim dijelom devalviran prije svega intervencijama međunarodnih igrača koji nikada nisu ozbiljno shvatili, ili pokušali iskreno pročitati i prihvatiti, ključne odredbe sporazuma. Otuda Petritscheve kontradiktorne izjave od kojih posljednje simuliraju poznavanje i politike EU prema BiH, i poznavanje odnosa Predsjednika Putina prema trenutnoj krizi u BiH.

Petritsch je, da se poslužim jednom metaforom koju je on ‘pozajmio’ iz jedne odluke Kanadskog Vrhovnog suda iz 1998. (Reference re Secession of Quebec), sebi dopustio da mu Daytonski sporazum, „poput luđačke košulje,“ zarobi um. A onda je, vjerojatno još za vrijeme svog mandata u BiH, shvatio da njemu, i ključnim euro-transatlantskim intervencionistima poput Pady Ashdowna, ta metafora može ipak korisno poslužiti i za post facto opravdanje njegova vlastitog kršenja ključnih odredbi sporazuma, posebno Ustava kao Aneksa 4. I dodatno, da ta metafora slika bosansko-hercegovačke narode kao ‘luđake’ kojima je potrebna permanentna izvanjska, tj. međunarodna, preciznije „Euro-Američka“, kontrola i nadzor. To je ono ključno što je Petritschu ovu metaforu učinilo toliko dopadljivom.

To me, pak, podsjeća na još jedan kuriozum u vezi sa Odlukom U 5/98-III. Dotična se odluka pozivala upravo na prethodno spomenutu Odluku Kanadskog Suda. Međutim, u Odluci Kanadskog suda stoji, kao jedna od premisa interpretacije, rečenica po značenju posve suprotna Petritschevoj: „Ustav [Kanade] NIJE luđačka košulja.“

U svom prvotnom, izvornom, međunarodnim intervencijama neumrljanom značenju, ni Daytonski Ustav nije takva košulja. No, govoriti općenito i maglovito o potrebi, ili nužnosti, povratka na to izvorno značenje nije niti ispravno niti politički mudro i svrsishodno. Takav govor sugerira da je to značenje ostalo u prošlosti, da smo se od njega odvojili. Figure poput Petritscha i Inzka žele da vjerujemo upravo u to jer žele proizvesti i širiti fikciju da su „jedan korak ispred“ nas. No, nisu. Prvotno i izvorno značenje jest umrljano, no, ono nije nestalo niti je skriveno, niti je odmaknuto u prošlosti. Ono je još uvijek s nama. I ovisi o našoj sposobnosti da ga podupremo, i nastavimo podupirati, racionalnim argumentom./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

KRITIZIRAO ZDRAVSTVENI SUSTAV U SARAJEVU

RADONČIĆ: Liječnici koji ne smiju prići zaraženima su kukavice, tražit ćemo da im se ukinu licence

Ministar sigurnosti Bosne i Hercegovine Fahrudin Radončić prilikom današnjeg obraćanja javnosti osvrnuo se na zdravstveni sustav u BiH kazavši da su kukavice oni liječnici...