KOLUMNA ANTE IVIĆA

Da te mogu pismom zvati

Hrvati imaju osjećaj za regionalnu pripadnost, uvjetovanu i administrativnim podjelama u različitim političkim sustavima u prošlosti. Međutim, to ne umanjuje svijest i osjećaj pripadnosti jedinstvenom narodu i identitetu, što se očituje, između ostalog, u pjesmama različitih vrsta.

Piše: Anto Ivić, Hrvatski Medijski Servis

Jedan od oblika iskazivanja zajedništva je pjesma. Više ovisni o tehnologiji koja služi razmjeni informacija, danas ljudi manje pjevaju nego nekada, kada su povodi za pjesmu bili ne samo rođenja, vjenčanja i druge proslave, nego je to bio i sastavni dio svakodnevice. Ipak, i danas zajednička pjesma razgali čovjekovo srce i uveseli dušu.

Lijepa si

Hrvatska nacionalna himna pjeva o ljubavi prema domovini i ljepoti njezine prirode. Upravo zbog toga ju je ruski književnik Maksim Gorki smatrao najljepšom himnom, za razliku od onih koje govore o sili, snazi ili osveti.

Antun Mihanović je 1835. objavio „H(o)rvatsku Domovinu“, koja je 1848. postala popijevka poznata kao „Lijepa naša domovino“, nakon što je 1846. (prema predaji, u nedostatku dokaza o autorstvu) prve dvije kitice uglazbio pravoslavac Josip Runjanin. Prve dvije i posljednje dvije kitice postale su sastavni dio hrvatske himne.

Suvremena pjesma Marka Perkovića koja pjeva o ljepoti krajeva u kojima Hrvati žive, od 2008., kada je nastala, obilježava mnoge hrvatske proslave  i zajedništvo u različitim prigodama.

Prigodom proslave brončanog odličja hrvatske nogometne reprezentacije „nekima“ je smetalo spominjanje Herceg-Bosne, što je povijesno drugi naziv za Bosnu i Hercegovinu, ali i za prostor kojim su Hrvati sačuvali svoju i opstojnost Bosne i Hercegovine. Onima kojima Hrvati nisu prihvatljivi izvan granica Republike Hrvatske, stihovi navijačke pjesme poručuju: „neka pati koga smeta“. Ali zapravo tomu niti treba pridavati veliki značaj, niti ikomu željeti patnju, na što podsjeća i poruka Božića – na zemlji mir ljudima dobre volje.

U se vrime godišća

Naš identitet obilježavaju i puno starije pjesme. Nijedan događaj nije raspjevao hrvatski katolički puk poput Božića, najradosnijeg kršćanskog blagdana.

U Pariškom zborniku iz 1380. koji se čuva u Francuskoj nacionalnoj knjižnici, sačuvana je hrvatska glagoljaška pjesmarica s pjesmama „Bog se rodi v Vitliomi“ i „Proslavimo Otca Boga“

Adamu Alojziju Baričeviću (1756.–1806.), župniku crkve sv. Marije na Dolcu u Zagrebu, pripisuju se pjesme kao što su Svim na zemlji, Radujte se narodi i Veselje ti navješćujem. A tekstovi više pjesama koje se i danas izvode tiskani u zborniku crkvenih napjeva „Cithara octochorda“ na latinskom i hrvatskom jeziku, u bečkim izdanjima iz 1701. i 1723. te u proširenom zagrebačkom izdanju iz 1757. ukazuju na veću starost.

U svim izdanjima zbornika je zapis jedne od naraširenijih hrvatskih pjesama „Narodi nam se“ (Narodisze je Kraly nebezki, od Marie chizte Devicze). Razmatrajući njezinu starost, povjesničari povezuju izraz „Mladi kralj“ s razdobljem vlasti Arpadovića kada je ugarski kralj svog prvorođenca krunio za hrvatskog kralja, a „Mlado ljeto“ s vremenom u kojem je godina počinjala na Božić, što nije bilo poslije XIII. stoljeća.

Pjesma koju danas poznajemo kao „U to vrijeme godišta“, pod nazivom „Va se vrime godišća“ zapisana glagoljicom u Beramskom breviaru iz 15. st., koji se čuva u Ljubljani, predložak je pjesme koja se koristila i ranije. Prepjevana s latinskog izvornika „In hoc anni circulo“ (U ono doba godine), nastalog u 11. stoljeću, u istom stoljeću je prihvaćena na našem prostoru. Jedna je to od onih božićnih pjesama koje su se proširile svim hrvatskim krajevima.

Postoje razlike u dijalektu i u napjevima božićnih pjesama koje potječu iz srednjeg vijeka u pojedinim regijama u kojima Hrvati žive ili su do nedavno živjeli. To pokazuje kontinuitet postojanja i suživljenost naroda s tim pjesmama bez obzira na političke uvjetovanosti u prošlosti. Milenij stare hrvatske pjesme, iz vremena dok Osmanlije nisu ni zakoračili na europsko tlo, govore o našem puno više od milenija starom identitetu.

Dio bogatstva hrvatske baštine jeste mnoštvo starijih i mlađih pjesama o dolasku Boga u tišini i malenosti te poruci mira na Zemlji, čiji nas stihovi uveseljavaju ovih dana./HMS/

Najnovije