Gotovo sva savezništva i neprijateljstva u posljednjih dvadesetak godina među muslimanima na Bliskom istoku određena su sunitsko-šijitskim pripadništvom. Šijitski Iran podržava šijitski Hezbolah u južnom Libanonu i Bašara el-Asada u Siriji, koji je pripadnik šijitske sljedbe alavita. Alaviti i drugi šijiti čine tek oko 13% sirijske populacije i bez izdašne iranske i ruske pomoći ne bi se održali na vlasti u zemlji u kojoj su suniti skoro šest puta brojniji. Aktualna iračka vlada, kojom dominiraju šijiti, također uživa podršku Irana. Zbog spleta okolnosti u tim državama Iran je djelomice uspio ovladati Beirutom, Damaskom i Bagdadom. Jemenski pokret Hutija, šijita zaidita, tome je popisu 2014. dodao i Sanaau, glavni grad Jemena. Iranski utjecaj u čak četiri arapska glavna grada za sunite, koje predvodi Saudijska Arabija, izvor je goleme frustracije i prijetnje, piše Boris Havel za tjednik Globus.
Protiv vlade Bašara el-Asada, Hezbolaha, iračkih šijitskih milicija i Hutija ratuju države, skupine i pokreti kojima vladaju ili koje predvode suniti.
Sunitska koalicija koju predvodi Saudijska Arabija i koja se počela formirati tijekom rata u Siriji, postala je sasvim definirana nakon što su jemenski šijiti Hutiji, poznati kao Alahovi pomoćnici (Ansar Alah) 2014. zaposjeli glavni grad Jemena i svrgnuli vladu koju su podržavali suniti. Koaliciju čine još zaljevske države Ujedinjeni Arapski Emirati, Kuvajt i Bahrein te Jordan, Egipat, Maroko i Sudan. Dio koalicije donedavno je bio i sunitski Katar. Te države nerado službeno navode sunitsko-šijitski razdor kao razlog antagonizma, no sve su koalicijske države sunitske, osim Bahreina u kojem sunitska monarhija vlada nad stanovništvom u kojemu šijiti čine blagu većinu. Koaliciju pod vodstvom Saudijske Arabije obavještajno, vojno i logistički podržava SAD, čiji je glavni motiv suzbijanje iranskoga i ruskog utjecaja na Bliskom istoku.
Za razliku od predstavnika država, skupine poput Al-Kaide, Džabhat el-Nusre i Islamske države svoju borbu bez zadrške artikuliraju kao vjersku i protušijitsku. Te terorističke skupine napadaju šijitske ciljeve u Jemenu, Siriji, Iraku, Afganistanu, Pakistanu i drugdje, što ostavlja dojam da su u savezništvu s Koalicijom sunitskih država. Kad se tome pridoda i da najpoznatije sunitske terorističke skupine slijede vehabitsku sunitsku doktrinu, koja je službena doktrina Saudijske Arabije, iranske optužbe kako iza njih zapravo stoji Saudijska Arabija doimaju se vrlo plauzibilno.
Razabiranjem sunitsko-šijitskog sukoba bliskoistočni kaos postaje razumljiviji, ali ni taj aspekt ne treba olako prenaglasiti. SAD, Saudijska Arabija i sunitske države ratuju protiv sirijskih i jemenskih šijita. Ali u Iraku SAD pomaže prošijitskoj vladi koja je vlast osvojila na izborima budući da šijiti čine većinu iračkog stanovništva. Uz posredovanje Washingtona Irak i Saudijska Arabija u posljednje vrijeme razvijaju kvalitetnu suradnju. Šijite u Jemenu, Siriji i Iraku napada Al-Kaida i Islamska država. Te su sunitske organizacije stoga u ratu s Asadovim režimom i šijitskim milicijama, ali i SAD-om koji protiv njih vodi “rat protiv terorizma”. Sve bliskoistočne islamske države tradicionalno su u sukobu s Izraelom, s iznimkom Egipta i Jordana koje su sa židovskom državom sklopili mir 1979. odnosno 1994. No otkako su šijitske skupine omogućile nezapamćeno širenje iranskog utjecaja, Saudijska Arabija i niz drugih sunitskih država u prešutnom su savezništvu s Izraelom. Gubitnici tog saveza su Palestinci – koji su suniti – poglavito Hamas i palestinske skupine koje protiv Izraela vode džihad. Njih danas vojno najviše podupire Iran. SAD i Izrael u Siriji su u sukobu sa šijitskim Hezbolahom i alavitskim Asadovim režimom, ali i s Islamskom državom i drugim sunitskim pokretima, koji pak ratuju jedni protiv drugih. SAD u Siriji podržava takozvanu “umjerenu oporbu”, koju je početkom rata predvodila Slobodna sirijska vojska. Slobodna sirijska vojska u sukobu s Asadom i islamskim terorističkim skupinama borila se za sekularnu Siriju, no golemu većinu njezinih boraca činili su suniti. Nakon nekog vremena ta je paravojna postrojba otvorila suradnju sa sunitskim islamistima najprije preprodajom oružja koje su dobili od SAD-a, Saudijske Arabije i Jordana, da bi nakon 2014. dio njihovih boraca prešao u Islamsku državu.
Bliskoistočni kaos dodatno usložnjava sunitska Turska, čiji je predsjednik Erdogan na krilima neoosmanizma i hibridne ideologije nacionalislamizma potpuno zagospodario tom donedavno sekularnom državom. Turska priželjkuje svrgavanje Asadova režima i uspostavu sunitske vlasti u Siriji. Premda je članica NATO-a, Erdoganova Turska surađuje s nizom radikalnih i terorističkih sunitskih pokreta: od Muslimanskog bratstva, koje ima ogranke u svim bliskoistočnim zemljama, do Islamske države. Turska je podržavala bivšega egipatskog predsjednika Muhameda Mursija, člana Muslimanskog bratstva. Erdogan se još uvijek protivi njegovu “nedemokratskom” svrgavanju i relativno sekularnoj vlasti predsjednika el-Sisija. Istodobno, Turska se godinama politički zbližava s Iranom. Premda turski i iranski saveznici, državljani, a izgledno i manje postrojbe, ratuju jedni protiv drugih u Siriji i Iraku, na međunarodnoj pozornici turski nacionalislamisti i iranski šijiti imaju niz zajedničkih interesa kao što su suzbijanje kurdske autonomije (Kurdi su suniti, ali više privrženi ideji nacije i socijalizma nego religiji), podrška Palestincima i ograničavanje saudijskog utjecaja. Danas je jasno da Erdogan, koji godinama provodi politiku povratka turskog utjecaja u područja kojima je vladalo Osmansko Carstvo, ima ambiciju postati liderom sunitskog svijeta.
Šijitska populacija u Libanonu najbrojnija je u južnom dijelu zemlje, onome koji graniči s Izraelom. Ti su šijiti, kao i irački, Arapi. Nakon što su arapske države 1948. napale novorođenu židovsku državu, libanonski šijiti, kao ni kršćani (koji su se u to vrijeme također smatrali Arapima) tome se napadu nisu pridružili. Kad je u Libanonu izbio građanski rat, za koji su uvelike odgovorni Palestinci protjerani iz Jordana nakon pokušaja atentata na kralja Huseina, libanonski šijiti bili su naklonjeniji Izraelu nego PLO-u, a izraelska je vojska neometano prolazila šijitskim područjima južnog Libanona. To se, naravno nije sviđalo Iranu i Siriji, no glavna šijitska milicija Amal izbjegavala je sukobljavanje s Izraelcima. Za rasplamsavanje šijitskog neprijateljstva prema Izraelu vjerojatno su najodgovorniji Izraelci. U listopadu 1983. pedeset tisuća šijita okupilo se u gradu Nabatiji u južnom Libanonu radi obilježavanja Ašure. Mnogi su se oplakujući Huseinovo mučeništvo bičevali do krvi. Kroz tu se povorku pokušao probiti izraelski vojni konvoj. Vozači su nestrpljivo i grubo trubili kako bi raskrčili prolaz, na što su oplakivači zasuli konvoj kamenjem i bocama, a potom i prevrnuli nekoliko vozila. Izraelski vojnici nisu imali pojma što se oko njih zbiva, što je Ašura ni tko je Husein. Na prizor okrvavljene gomile koja ih okružuje, zapucali su i ubili najmanje dvoje i ranili petnaestak ljudi. Šijitski vođa šeik Muhamed Mahdi Šemsudin odmah je objavio fetvu kojom je otpor Izraelcima proglasio šijitskom vjerskom dužnošću. Početkom ramazana sljedeće godine vodeći sunitski i šijitski vjerski vođe u oštrim su propovijedima pozivali na otpor Izraelcima. Amal, a potom Hezbolah koji je osnovan 1985. do danas predstavljaju najveću prijetnju sjevernom Izraelu. S više znanja o šijizmu i poštovanja prema šijitskom religijskom sentimentu taj se dugotrajni i krvavi sukob možda mogao izbjeći.
U kontekstu povećane islamske terorističke aktivnosti diljem svijeta, poglavito nakon napada na New York 11. rujna 2001., na Zapadu je došlo do novih, često konfuznih, promišljanja o islamu i odnosima islamskoga i kršćanskog svijeta. Reaktualizirana je Huntingtonova teza o sukobu civilizacija, koja se u Europi još uvijek nevoljno spominje. Pojavio se fenomen “islamofobije” na što su službeni mediji, politika i ljevičarski aktivisti uzvratili apologetskim pristupom islamu. Postalo je politički korektno, pomodno, ali često i društveno korisno ukazivati na to da većina muslimana ne podržava nasilje i terorizam. Na taj podatak druga je strana uzvratila kako je istina da svi muslimani ne podržavaju terorizam, ali su gotovo sve terorističke napade posljednjih desetljeća godina izveli muslimani. I to je argument koji je teško osporiti. Nakon što je nestalo IRA-e, ETA-e i raznih ljevičarskih terorističkih skupina neislamski terorizam uglavnom je splasnuo i uglavnom više nije plod aktivističkih borbi, nego djelo poremećenih pojedinaca poput Norvežanina Andersa Breivika ili Amerikanca Dylanna Roofa.
U tome protuislamsko-proislamskom polemiziranju diljem Europe i Zapada ostala je slabo zamijećena još jedna statistika. Naime, golema većina žrtava islamskog terorizma nisu ni zapadnjaci ni Izraelci ni Indijci. Najveće su žrtve islamskog terorizma sami muslimani. Prema nekim statistikama, više od 90% stradalih u džihadističkim terorističkim napadima su muslimani. Samoubilačke terorističke napade vrlo često izvode pripadnici radikalnih sunitskih skupina na šijitska okupljališta, šijitske džamije i šijitske proslave. Takvi se napadi uglavnom događaju u područjima sa slabom središnjom državnom vlasti poput Afganistana i Iraka, ali i u dijelovima Pakistana. Šijitski samoubilački napadi na sunitske džamije ili sunitska okupljanja su gotovo nezabilježeni. Glavni razlog za to jest sunitska percepcija šijita kao otpadnika od islamske vjere, apostata, koji su sukladno šerijatu moraju vratiti pod okrilje “pravovjerja” ili za svoje “otpadništvo” biti kažnjeni smrću. Šijiti na sunite ne gledaju na isti način, pa ubijanje sunita u krajevima u kojima nema sukoba, samo zato što su suniti, nije uobičajena pojava. Šijiti, u konačnici, odlaze na hadž, hodočašće, u Meku i Medinu, koji su u Saudijskoj Arabiji i koji se uvjetno mogu smatrati ponajprije sunitskim svetištima. Suniti s druge strane nikad ne odlaze na šijitska sveta mjesta kao što su Nadžaf, Kom ili Karbala. Šijiti su, kako smo vidjeli na početku ovog feljtona, povijesno bili tolerantniji i prema kršćanima i Židovima, no ni šijitsku toleranciju ne treba idealizirati. I šijit koji se obrati, primjerice, na kršćanstvo kažnjava se smrću, jednako kao i sunit. Zajednica bahaista koja je poniknula u Perziji izložena je groznom progonu, a pripadnici te egzotične sinkretične sljedbe u današnjem su Iranu građani drugog reda i u stalnoj opasnosti od progona.
Sunitsko-šijitski razdor na Bliskom istoku posljednjih godina postaje nasilniji i letalniji. Razlog je općenito jačanje religije kao čimbenika identiteta, a slabljenje ideoloških, nacionalnih i drugih identiteta. Vrlo je izgledno da će se taj sukob u budućnosti nastaviti i intenzivirati. Snažna središnja državna vlast i učinkovita raspodjela vlasti kakva postoji u Libanonu djelotvorni su načini zaustavljanja sunitsko-šijitskog antagonizma i nasilja. Ali ne i jedini.
Suniti i šijiti katkad su se nalazili u taktičkim savezima protiv neprijatelja koji bi priprijetio i jednima i drugima. No dugoročni i dugotrajni političko-vjersko-ideološki savez sunita i šijita u modernoj je povijesti zabilježen u samo dva ratna sukoba. Prvi je sukob dijela islamskoga svijeta sa židovskom državom. Drugi je muslimansko-hrvatski sukob u Bosni i Hercegovini.
Tijekom muslimansko-hrvatskog rata 1993.-1995. bošnjački vođa Alija Izetbegović uspio je izgraditi snažne političke i vojne veze kako sa sunitskim tako i sa šijitskim akterima. Izetbegović je pred smrt 2003. Bosnu, navodno, ostavio “u amanet” sunitskome islamistu Erdoganu, no državni partner kojeg je Izetbegović 90-ih preferirao nije bila Ankara, nego Teheran. Iran je tijekom rata muslimanima poslao stotine milijuna dolara vojne, obavještajne i druge pomoći. Prije nekoliko godina vođa Hezbolaha objavio je da su njegovi “borci” skupa s Iranskom revolucionarnom gardom na Izetbegovićev poziv ratovali u Bosni i Hercegovini već od 1992., najprije protiv Srba. Glavni Izetbegovićev čovjek za vezu s Iranom bio je Hasan Čengić, Izetbegovićev suuznik 80-ih i, navodno, jedini suradnik koji je s njime bio na “ti”. Djelatan u promicanju iranskih interesa bio je i Hasanov otac Halid, a operativno i ravnatelj bošnjačke obavještajne službe Bakir Alispahić. Zbog veza s Iranom SAD je tražio njihovu smjenu s političkih dužnosti u Sarajevu, što je poslije rata i učinjeno.
Čengićev utjecaj na bošnjačku ratnu politiku očitovao se i u svraćanju pozornosti sa Srba kao neprijatelja muslimana, na “zapadnjake”, odnosno Hrvate. Bliskost s Iranom tada je, kao i danas, za sobom povlačila bliskost s Rusijom, a vjerski rat između pravoslavnih Srba i muslimana Rusiji nije bio u interesu. Premda je Hrvatska tijekom rata imala, i još uvijek ima, dobre odnose s Iranom, može se reći da je iranski utjecaj na bošnjačku politiku najviše štetio upravo bosanskohercegovačkim Hrvatima.
Glavni državni islamski akter s kojim je Alija Izetbegović surađivao 90-ih bio je šijitski Iran. Glavni sunitski akteri s kojima je surađivao bili su nedržavni. Činile su ih organizacije poput IIRO-a (International Islamic Relief Organization), BIF-a (Benevolence International Foundation) i drugi, odreda povezani s financiranjem globalnog džihadizma, te terorističke organizacije kao što je Egipatski islamski džihad, El-džama el-islamija (koju je u to vrijeme predvodio današnji čelnik Al-Kaide Ajman el-Zavahiri) i Al-Kaida. Izetbegović je, prema nekim izvorima, 1994. ugostio Osamu bin Ladena. Dvojica od petorice otmičara zrakoplova koji se 11. rujna zabio u zgradu Pentagona bili su Saudijci koji su ratovali u Bosni i Hercegovini. Richard Holbrooke je znao što govori kad je izjavio da bi teroristički napad 11. rujna, da nije bilo Daytonskoga mirovnog sporazuma, vjerojatno bio planiran u Bosni, a ne u Afganistanu. U Bosni, usprkos brojnim iranskim obavještajcima i “humanitarcima”, Al-Kaida je imala jedno od najsigurnijih utočišta za djelovanje! U džihadu na području Bosne i Hercegovine suniti i šijiti sudjelovali su tako da nije zabilježen ni jedan sukob potaknut “sektaškim” neprijateljstvom.
To što su bosanskohercegovački Hrvati uz Izraelce jedini politički i vojno ujedinili sunite i šijite, pokazatelj je važnosti hrvatskih područja u Bosni i Hercegovini za širenje islama. Za razliku od Izraela u kojem se nalaze islamska sveta mjesta, kakav je Jeruzalem ili Hebron, u hrvatskim krajevima ne postoji ništa što za muslimane ima osobitu vjersku, kulturnu ili povijesnu vrijednost. To je ozbiljan razlog da se zanimanju islamista, od iranskog režima do Erdogana i Al-Kaide za ta područja, posveti nova pozornost. Ono što se 90-ih osvajalo ratom zbog mira nije izgubilo na privlačnosti. Osvaja li se danas izbornom politikom i migracijama? Kao što su to lijevo-liberalni aktivisti odavno uočili, džihad se ne vodi samo nasiljem./HMS/
