Kad nam je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović prošle godine došla u posjet, pitao sam je koliko Hrvati imaju gradonačelnika. Odgovorila je: “128”. Odmah sam je ispravio i rekao: “Imate ih 129, i ja sam tu”, nasmijao se Claudio Radonich Jiménez (45), gradonačelnik Punta Arenasa, grada gotovo 14.000 kilometara udaljenog od Hrvatske i BiH, kojem tepaju da je “na kraju svijeta”.
Radonicheva je priča jedna od brojnih među Hrvatima koji su od kraja 19. do sredine 20. stoljeća, u nekoliko valova, dolazili u taj lučki grad i regiju Magallanes na jugu Čilea u potrazi za boljim životom. Velika većina njih bili su Dalmatinci, posebice Bračani, Hvarani i Korčulani. Gradonačelnikovi su korijeni iz Starog Grada na Hvaru.
– Moji su pradjedovi došli iz Hrvatske u Punta Arenas 1895. godine. Tri godine poslije preselili su se u Ognjenu zemlju, u grad Porvenir. Osnovali su i prvi hotel koji je bio na Ognjenoj zemlji, hotel Comercio. Kad dolazite u Porvenir, odmah primijetite kuću mojih pradjedova. Imali su dvoje djece – otkrio je za 24sata Radonich, po struci odvjetnik, svojevremeno i sveučilišni profesor, a gradonačelnik je od 2016. godine.
– Moj djed Tomás bio je izvanredna osoba: gradonačelnik Porvenira, guverner Ognjene zemlje, pravi doseljenik. Radnik, ljubazna i dobra osoba. Djedov brat Antonio bio je osnivač prvog kina u Čileu 1917. godine. Utemeljio je tvrtku “Magallanic Films” ovdje, u Ognjenoj zemlji. Bio je i dokumentarist. Nije samo kupovao prava na komercijalne filmove, nego ih je snimao i tako zarađivao kruh, ali je i informirao ljude. Već godinu dana potom puštao je vijesti između filmova koje su trajale dvije, tri minute. Autor je prvoga čileanskog filma koji je pušten u predsjedničkoj palači 1921. godine – ponosno ističe Radonich.
Djed mu se oženio Škotkinjom Katie Morrison i dobio četvero djece: oca mu Mikea, nekadašnjeg trgovca koji je sad u mirovini, strica Tomása koji je, kako kaže Claudio, “spektakularan ginekolog”, te braću blizance Ronnieja i Nickyja. Oni su bili profesionalni nogometaši, a igrali su i za košarkašku selekciju regije Magallanes.
– Četrnaestero nas je unučadi, ja sam najstariji i ponosan sam što sam gradonačelnik ovoga velikog grada, a prije šest godina bio sam i guverner cijele regije – kaže Claudio Radonich, koji je novinare portala 24sata ugostio u uredu u centru Punta Arenasa.
Taj je grad, koji gleda na Magellanov prolaz i Ognjenu zemlju, bio na jedinom morskom prometnom pravcu s Atlantika prema zapadnoj obali Južne i Sjeverne Amerike do izgradnje Panamskog kanala 1914. godine.
– Osim Hrvata, dolazili su i Škoti, Nijemci, Švicarci, Rusi, Norvežani… Oni su se izmiješali s domaćim ljudima, tako da su naši sugrađani uvijek bili posebni. Imamo lijepu mješavinu svega najboljeg i to nas čini drugačijim društvom koje je ponosno na svoje korijene – rekao je Radonich, koji se prisjetio nezaboravnog ruskog ljeta za sve Hrvate, pa tako i njihove potomke na drugom kraju svijeta:
– To se najbolje vidjelo kad je hrvatska nogometna reprezentacija daleko dogurala na Svjetskom prvenstvu. Ljudi su izlazili iz auta i slavili. Oni imaju čileanska prezimena, ali su porijeklom Hrvati. Osim Hrvatskog doma (Club croata), ovdje postoji i Dalmatinsko dobrotvorno društvo, sportsko društvo Hrvatski sokol… Održava se hrvatski identitet na svim poljima.
Iako je pripadnik treće generacije hrvatskih doseljenika, ni on nije zaboravio korijene. Štoviše, ima i hrvatsku putovnicu, građanin je RH i, kaže, glasovao je na izborima kad je boravio u glavnom gradu Santiagu, gdje se nalazi hrvatsko veleposlanstvo.
– Hrvata ima više izvan domovine nego unutar nje, a njeni su najbolji veleposlanici sportaši. Sad svi govore o Hrvatskoj nakon sjajnog Svjetskog prvenstva u nogometu. Ali poznati su i košarkaši, tenisači, vaterpolisti… Imamo čudesnu državu od 4,5 milijuna stanovnika koja ima toliko puno sportskih veleposlanika. To je dovelo do rasta osjećaja ponosa kod Hrvata. Nakon 1991. godine i nezavisnosti Hrvatske, ovdje su se mijenjala brojna imena ulica i trgova… Mladi potomci hrvatskih doseljenika više se zanimaju za povijest domovine, žele je posjetiti i jer je predivna. Hrvatske sportaše odlikuje ustrajnost i karakter da pobjeđuju i to se prelilo i na ovdašnje ljude koji imaju hrvatsko porijeklo – rekao je.
Što Punta Arenas razlikuje od ostalih gradova na svijetu?
– Mi smo najzabačeniji grad na svijetu. Na toj paraleli nema velikih gradova. Samo mi, Ognjena zemlja i Antarktika. Na jedan sat i 15 minuta leta smo od Anktartike i na tri sata od Santiaga. Grad smo u kojem su se ljudi naučili sami preživljavati. Kad nam zatreba nekakva pomoć, moramo pričekati da nam dođe letom za tri sata i moramo se naučiti rješavati probleme i bez toga – rekao je Radonich za 24sata.
-Na zastavi regije Magallanes nalazi se zviježđe Južni križ, kao i na zastavama Australije i Novog Zelanda. Predstavlja naše planine kao Torres del Paine i naše prekrasno nebo. Žuta boja predstavlja patagonijsku pampu. To nas izdvaja od ostalih. Zbog geografske dužine imamo drugačije svjetlo, duge noći zimi i duge dane ljeti, stalnu hladnoću i stalan vjetar. Četvrti smo najvjetrovitiji grad na svijetu i kad puhne vjetar od 120 km/h, ništa se ne dogodi. Pomislite što bi bilo u Zagrebu, uništilo bi pola grada – nasmijao se.
Zbog neobičnog geografskog položaja, Punta Arenas magnet je za turiste. Njih 10.000 godišnje posjećuje taj grad kako bi posjetilo Antarktiku, na kojoj Čile ima bazu i dio njena teritorija, jer postoje stalni letovi. Brodom, odnosno velikim kruzerima, dolazi 120.000 ljudi godišnje, kaže Radonich.
– Drugačiji smo grad i regija gdje su se ukorijenili i Hrvati. Ponosni smo Čileanci, ali drugačiji. Ponosni Hrvati, ali drugačiji. Mi smo Magallanci.
Od današnjih 150.000 stanovnika Punta Arenasa, vjeruje se kako petina njih ima hrvatsko porijeklo. No autohtonih Hrvata ostalo je samo 18, a toliko je otprilike i osoba koje znaju govoriti hrvatski. Iako ga se prije podučavalo u Punta Arenasu, iako tamo postoji i osnovna škola koja nosi naziv “Škola Republike Hrvatske”, i to u Hrvatskoj ulici, danas u Punta Arenasu ne postoji mjesto gdje možete učiti hrvatski.
Ministarstvo obrazovanja RH u studenom 2017., nakon višegodišnjeg napora i truda Bračanina Petra Ivelića Goića i Sergija Núñeza, potpisalo je ugovor s lokalnim sveučilištem Magallanes o pokretanju Katedre hrvatskog jezika. Zanimljivo, ministarstvo je poslalo profesoricu u Punta Arenas u listopadu prošle godine – usred drugog semestra koji završava u prosincu! Katedra zbog toga nije zaživjela i profesorica se vratila u Hrvatsku, na razočaranje hrvatskih iseljenika i njihovih potomaka.
Oni iščekuju da se po tom pitanju doista nešto pokrene. Postoje najave da će profesorica ovaj put doći u Punta Arenas na vrijeme, u ožujku, za početak nove akademske godine.
– Otvaranje Katedre hrvatskog jezika temeljno je za jezik koji će izumrijeti, tako jednostavno. Koliko ljudi danas u Punta Arenasu govore hrvatski? Samo izvorni Hrvati. Republika Hrvatska ima obvezu očuvati kulturu, a jedan je od načina očuvanje jezika. To je pitanje preživljavanja – kaže gradonačelnik Radonich, koji predlaže i drugi vid suradnje s domovinom:
– Uveo bih stipendije za mlade Čileance s hrvatskom putovnicom, da provedu semestar u Hrvatskoj i nauče jezik. Ne radi se samo o govoru, nego o prenošenju kulture koja je jako ugrožena zbog globalizacije. Mi smo jako daleko, imamo duge Ande i Antarktiku koja nas izolira. Na kraju smo svijeta, ali Hrvatska je u središtu Europe. Hrvatska bi morala imati politiku očuvanja kulture. Da pruži priliku čileanskim Hrvatima da upoznaju domovinu.
I sam je Radonich u posljednjih 15 godina intenzivirao veze s Hrvatskom, u travnju će, kaže, doći treći put. Želi znati više o svojim korijenima, a zasad ne zna puno.
– Imao sam sreću otputovati na Hvar 2004. godine, a bio sam i u Splitu i Zagrebu. Išao sam i prije dvije godine i ići ću opet. Kad sam bio na Hvaru, bilo je sedam obitelji Radonić u Starom Gradu, želim znati koja je moja. Htio bih malo bolje upoznati odakle potječem – kazao je gradonačelnik Punta Arenasa i nastavio:
– Kad su moji pradjedovi došli ovdje, nisu imali ništa. Baš ništa! Padalo je po metar snijega zimi, što je totalno drugačije u odnosu na mediteransku klimu gdje ne uspijeva krumpir ni povrće, nego se mora uzgajati u stakleniku, gdje sunce sija, ali ne grije, haha. Kad se zapitaš zašto su ti ljudi došli na kraj svijeta, pomisliš da su imali avanturistički duh.
Veze između potomcima hrvatskih iseljenika u Punta Arenasu i njihove matice ne održavaju se same od sebe, smatra Radonich i za kraj poručuje:
– Trebamo izvući koristi od globalizacije, a ne da nam našteti. Velik pozdrav Hrvatskoj i nadam se da će Čile i Hrvatska nastaviti ulagati – ne trošiti novac u održavanje hrvatske kulture ovdje i da će Čileanci na ovom kraju svijeta biti ne samo veleposlanici jezika, nego i hrvatske kulture.
/HMS/
