KOMENTAR

Četnici, ustaše, fašisti i uzepeovci u Republici Sarajevo

Lokalni izbori bili i prošli. Retorika na političkoj-intelektualnoj sceni samozvanih političkih analitičara i forumaškoj sceni odavno već poznata. Fašisti, četnici i ustaše, uzepeovci, rušitelji, mrzitelji i srodne im riječi se koriste zdravo za gotovo. Bez ustezanja i prethodnog promišljanja.

Piše: Sanja Vlasavljević za Hrvatski Medijski Servis

Reći u glavnom gradu Bosne i Hercegovine da je netko četnik ili ustaša znači staviti mu metu na čelo. To svi znamo. Zašto? Vrlo jednostavno, zato što su ratna retorika i ratno etiketiranje i danas u uporabi, a izazivaju iste izljeve mržnje kao i u ratu. Ovdje nedostaje samo još jedna čudesna riječ: petokolonaš. Biti proglašen petokolonašem u ratu značilo je biti hodajući mrtvac. Ali, kada je bio rat u BiH? Daleke devedeseti druge počeo a devedeset i pete završio. Desetljeća su od tada prošla, no etiketiranje još nije. Desetljećima nakon rata traju ratovi riječima. Evo, prije neki dan, poručuje nam lider većinskog naroda da „BiH ima strahovito naoružanje“ pa da se „pripaze“ oni koji zlo misle Bosni.

Mržnja podjednako i danas plamti, a ratne zasluge i dalje predstavljaju distinktivna obilježja između„ pravih“ i „nepravih“. Nije li ovih tridesetak godina malo predugo razdoblje da bi se svakodnevno nepodobni nazivali četnicima i ustašama? U ratu se na taj način ojačavao duh ratnika, mobiliziralo stanovništvo u jednu homogenu cjelinu okrenutu protiv istog neprijatelja i gradio lik neprijatelja.

Danas, posebnu privilegiju da ih se naziva ustašama ili četnicima, uzepeovcima, fašistima ili klerofašistima imaju oni žitelji BiH koji su, recimo, pripadnici manjinskog naroda u glavnom gradu ukoliko se odvaže izgovoriti koju rečenicu koja ne odgovara krutom etnonacionalnom konceptu većinskog naroda zaogrnutog u prozirnu građansku kabanicu. Ne moraju čak ni to učiniti. Dovoljno je da glasno ne ponove očekivanu mantru kraj nekog spomenika ubijenima i eto ih, učas, postaju neprijatelji i fašisti. Čujem prigovor. Nije posrijedi nikakav „etnonacionalni koncept“ nego koncept „građanske BiH“, države jednakih pri čemu jednako znači samo jedno: jednakost u jednom istovjetnom pogledu na ustrojstvo države.

Nekoliko dana pred lokalne izbore u BiH mogli smo pratiti priču o dva sarajevska političara koji se javno izjašnjavaju kao Srbi, a koji su samo par riječi pogrešno formulirali i proglašeni su četnicima. Zadržimo se malo na ovim primjerima jer zorno pokazuju kako i „podobni“, nerijetko i sami u ulozi napadača, može biti napadnut ako ne misli dovoljno oprezno.

Riječ je o asimiliranim sarajevskim Srbima koji ne prave niti jedan pogrešan potez kojim bi se zamjerili Republici Sarajevo (RS). Ponizno govore da su za sve one vrijednosti koje su ih i dovele na zaslužene političke funkcije. Od ministarske do zastupničke, načelničke. I možda baš i jesu dobar ogledni primjer za analizu jer nisu klasični uzepeovci i fašisti.

Naime, i ovi uzorito podobni i poslušni su spremni za druge reći da su ustaše ili četnici. Nerijetko to u Republici i ponavljaju i time bivaju sve bolje pozicionirani jer tako od sebe tjeraju i najmanju mogućnost da se njima takvo što pripiše. Dakle, reći nekomu da je ustaša ili četnik možemo iz najmanje četiri pozicije:

-Pozicije asimiliranog Srbina ili Hrvata u glavnom gradu prema onima koji to nisu;

-Pozicije etnonacionaliste koji sam sebe naziva naprosto patriotom i pripadnik je većinskog naroda;

-Pozicije građanskog nacionaliste koji se naziva antinacionalistom, patriotom i pripadnik je većinskog naroda;

-Pozicije tezgaroša iz Republike Srpske ili Mostara koji imaju zadatak da denunciraju druge Srbe i Hrvate koji se zamjere Republici Sarajevo. Riječ tezgaroši se može zamijeniti i riječju „plaćenici“, tako omiljenoj građanskom nacionalisti.

U čemu je razlika među njima? Samo u adresi s koje odlazi metak prema meti.

Ako takvo što kaže asimilirani Hrvat, recimo Željko Komšić, nekomu tko zastupa etnonacionalne interese Hrvata, recimo Draganu Čoviću, time se postiže dvostruki efekt. Prvi postaje većim patriotom u Republici i dobiva naklonost većinskog naroda iz svih političkih opcija. Ujedno, etiketa ustaše na kojega ju je zalijepio dobiva veći značaj jer dolazi „od njihovog“. Dakle, kad republički Hrvat na neasimiliranog Hrvata zalijepi tu etiketu onda nema dileme je li riječ o valjanom i istinitom obilježavanju osobe. Pri tome je asimilirani još i zlatni. Ljiljan, dakako!

Ako takvo što kaže etnonacionalista većinskog naroda onda se njegova izjava može tumačiti dvostruko: kao izraz nepobitne istine jer je upućena na pravu adresu ili kao izraz fašizma jer je upućena na pogrešnu adresu. Kroz primjer to izgleda ovako:

Ako recimo Emir Suljagić kaže da je Tvrtko Milović fašista ili ustaša onda to nailazi na opće odobravanje svih kategorija žitelja kotline jer Milović nije podoban niti za asimilirane, niti za etnonacionaliste većinskog naroda niti za građanske nacionaliste.

Za prve jer je suviše etnonacionalno njima blizak što bi moglo izazvati sumnju i prema njima. Za druge jer je suprotstavljen njihovoj ideologiji, a svaki takav je unaprijed proglašen fašistom. A za treće, denunciranjem Milovića jačaju svoju poziciju branitelja unitarnih demokratskih vrijednosti. Ne nazivaju oni to unitarizmom nego opredjeljenjem za jedinstvenu i cjelovitu BiH. Oni nisu deklarirani nacionalisti, oni baštine vrijednosti ZAVNOBiH-a i ne „broje krvna zrnca“. Oni promoviraju ideju jednakosti gdje svi moramo biti isti ili u prijevodu svi moramo biti kao njihovo „mi“. No, oni uvijek i na svakom mjestu znaju prepoznati drugoga, drugačijeg, Srbina ili Hrvata koji se opiru diktatu kotline.

Ako takvo što kaže građanski nacionalista, recimo, Ahmed Burić Milanu Šutalu u emisiji „Pošteno“ ili Dino Mustafić Ivanu Šušnjaru, ili ReufBajrović, Muhamed Fazlagić ili Bakir Hadžiomerović, onda je riječ o dijagnosticiranju kojemu se ne smije prigovoriti jer Burić ili Mustafić ili svi oni zajedno, zapravo, preziru etnonacionaliste većinskog naroda. Iako sami pripadnici većinskog naroda, pozicija s koje etiketiraju Šutala ili Šušnjara je pozicija koja nema mrlju jer je s onu stranu svakog vidljivog nacionalizma.

To je pozicija čistih demokratskih vrijednosti u koje se ne smije sumnjati jer je riječ o vrijednostima u kojima smo „svi Bosanci“. Svi smo „građani“, a biti građanin je temeljna europska vrijednost. Samo fašisti su protiv te ideje. I upravo u toj ideji građanskog koncepta se i krije sva perfidnost njihove pozicije. Kroz primjer bi to izgledalo ovako. Mi smo za građanski koncept. Jedan čovjek jedan glas. Nema etnonacionalnih podjela. Ne postoje predstavnici naroda. Postoje političari, izabrani glasovima građana, koji treba da rade za interes građana BiH. Ovo su stavovi koji vrijede kada se govori o Republici Sarajevo iz same Republike. No, kada iz Republike govore o, recimo Mostaru, onda građanski koncept više ne vrijedi nego se zagovara koncept jednakopravnosti naroda u kojem svaki narod treba da izabere svoju vlast. Dakle, ono što vrijedi za jedan slučaj ne vrijedi za slučaj iste vrste negdje drugdje u BiH. Što vrijedi za Sarajevo ne vrijedi za Mostar.

I konačno, u Republici Sarajevo (RS) sve popularniji je fenomen dobrih i podobnih Srba i Hrvata iz Republike Srpske ili Hercegovine koji govore prave riječi u pravo vrijeme o pravim već denunciranim javnim ličnostima. Zoran primjer su Dragan Bursać iz Banjaluke i Slavo Kukić iz Mostara. Naime, pišući tekstove za kotlinske medije, u kojima je veći „kritičar“ od svih kotlinskih kritičara, Bursać postiže dvostruki efekt. Pojavljuje se kao rijedak primjer antinacionaliste iz RS, čime još više ističe surovi nacionalizam svoga entiteta i još ubitačnije pogađa mete svoga pisanja, jer to piše „njihov“ o „svom“. Time su sva vrata za njegovo javno djelovanje širom otvorena jer obavlja prljavi posao etiketiranja nepodobnih „otamo“.

Već godinama to čini i Slavo Kukić kada je riječ o Hrvatima. Uz Titove slike u pozadini, kao neizbježan scenski detalj, on u svojim javljanjima iz Posušja daje poseban ton svojim izjavama. Sebe već unaprijed, i ne izgovarajući niti riječ, stavlja u poziciju antinacionaliste štiteći se scenografijom. Kada progovori njegove riječi su usmjerene ka Hrvatima koji brane hrvatski interes u BiH difamirajući ih na najperfidniji način. Niti jedan njihov zahtjev nije opravdan, ustvrdit će on, a legitimno izabrani politički predstavnici hrvatskog naroda su nastavljači uzepeovske politike, fašisti i destruktivni čimbenik kojemu je jedini cilj uništenje BiH. A „uništenje“ se ogleda u zahtjevu za jednakopravnošću. Kukić, baš kao i Bursać, odlično zna kako pridobiti naklonost Republike Sarajevo u kojoj su locirani svi mediji. Govoriti što glasnije protiv republičkih neistomišljenika. To vam onda pruža, između ostalog, priliku za dugogodišnji angažman u upravljačkim tijelima javnih servisa ili stalno prisustvo u vodećim medijima koji su ništa drugo nego bučna ideološka mašinerija unitarističkih ideja.

I konačno, nedavno je na vidjelo izašao još jedan fenomen. Obrana podobnih sarajevskih Srba ili Hrvata iz vojnih struktura. Tako će povodom napada na podobnog sarajevskog Srbina uslijediti vojno-policijska obrana: „Bio je s nama kad je trebalo“. Sve to je rekao Zlatni ljiljan Armije BiH sa Zlatnom policijskom značkom, Kemal Ademović braneći jednog od dvojice „napadnutih“ Srba, Srđana Mandića, od napada da je „četnik“. Dakle, biti podoban ima posebnu dimenziju ako se podobnosti pridoda i vojna podobnost. No i sam Mandić, u svom prvom javnom obraćanju nakon saznanja da je izabran za načelnika općine Centar, vidno uzbuđen, nije zaboravio spomenuti ono najvažnije za svoje izborno tijelo: da je kao mladić u rovovima oko Sarajeva maštao o „ovakvoj BiH“. Zlobnik bi upitao: O kakvoj? Onoj u kojoj je Mandić izabran za načelnika, čime se nedvosmisleno potvrđuje „multikulturna dimenzija“ njegovog grada. Ne bismo smjeli smetnuti s uma ni da je asimilirani Hrvat, uzurpator hrvatskog člana Predsjedništva BiH, sve svoje poslijeratne zasluge postigao pjevajući pjesme o vojsci kojoj je služio i porukama neprijatelju da će ići do kraja ako ponovo bude trebalo. Možemo otvoriti i pitanje tko je u ovom slučaju „mi“. S kim „nama“? Jesu li to nacionalisti, antinacionalisti, perfidni građanski nacionalisti ili netko drugi? Na koga se misli kad se kaže „s nama“.

S druge strane, drugi „napadnuti“ Srbin, Predrag Kojović, danima ponavlja davno već ispričanu priču o tomu kako mu je otac radio u opkoljenom Sarajevu i kako su mu oca hapsili „četnici“. Ubacivanjem ove riječi „četnik“ u priču jednog Srbina nastoji se napraviti distinkcija između njega i pripadnika njegovog naroda, a koji su bili na strani „zla“. Kojović, također, neće zaboraviti redovno obilaziti mezarje svoga glavnog komadanta, a biti će i najglasniji u povicima protiv „neprijatelja“. Ništa mu neće stajati na putu da druge proglašava „četnicima“, jer on ima moralno pravo na to.

Dakle, glavni grad države Bosne i Hercegovine nije ništa drugo nego Republika Sarajevo u kojoj se kroji mjera države. U kojoj se prave tablice vrijednosti i u kojoj vrijedi samo jedna istina: republička. A kada neka republika postane gotovo sasvim jednonacionalna, ništa joj ne stoji na putu, jer u njoj su svi isti, da sebe proglasi građanskom. Republici odani ljudi su primjer časti, a ostali hulje koje treba ekskominicirati i likvidirati. Na bilo koji način./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije