KOMENTAR JOSIPA MLAKIĆA

Bošnjački nacionalizam se ogleda u svom nesnošljivom paternalizmu, koji bi Hrvatima određivao sve, od jezika pa do identiteta

Otišao je Đorđe Balašević, ali njegove pjesme ostaju, kao simbol jednog vremena. Pogotovo jedna, “Odlazi cirkus”, po mojemu mišljenju najbolja pjesma vojvođanskog kantautora. “Odlazi cirkus iz našeg malog grada / Širokim drumom što izlazi na most. / Odlazi cirkus i ja se pitam sada: ko je domaćin a ko je bio gost?” Imaju li ovi stihovi ikakve veze s nama?

Piše: Josip Mlakić, Bljesak.info

Mostar je napokon dobio gradonačelnika nakon neviđenog predizbornog i postizbornog cirkusa u kojemu su najviđeniji artisti dolazili uglavnom iz Sarajeva, poput Bakira Izetbegovića, neokrunjenog kralja “probosanskih”, odnosno antivlaških snaga, kako se taj pojam shvaća u njegovoj stranci, ali, na žalost, i u najvećem dijelu oporbe, na primjer u SDP-u, koji je u Mostar poslao svoje tupo oružje, notornog bugojanskog antivlaškog aktivistu Zukana Heleza, “socijaldemokratu” koji se ispilio ispod kabanice Dževada Mlaće.

Nakon što je shvatio da postoji realna mogućnost da mostarski gradonačelnik ponovo postane vlah iz HDZ-a, artist Izetbegović, neka vrsta dominantnog klauna balaševićevskog mostarskog cirkusa, uveo je tako u bosanskohercegovački pojmovnik novu kategoriju: politički ringišpil, kategoriju po kojoj je Mostar trebao ostati “grad slučaj”, usprkos izborima. O čemu se radi? Ideja je koliko blesava, toliko i jednostavna: malo se na mostarskom ringišpilu zavrti vlah, pa kad se njemu zanebesa, zamijeni ga kakav probosanski patriota, a njega kakav predstavnik građanluka, i sve tako do novih izbora. Izetbegović kao da je slušao Balaševića, jednu njegovu drugu pjesmu, “Ringišpil” iz 1991. godine: “Dodaj malo ludila, dodaj svetu malo vergla.”

Ova suluda ideja, da se Mostar zablokira za još narednih desetak godina, u Sarajevu je prihvaćena aklamacijom. Lako je tuđim ringišilom gloginje mlatiti, da parafraziram narodnu mudrost. Međutim, ovo je bilo previše čak i za Valentina Inzka i međunarodnu zajednicu, tako da od mostarskog ringišpila ne bi ništa. Za gradonačelnika Mostara je tako u trećem krugu izabran Mario Kordić, vlah iz HDZ-a, nakon što je međunarodna zajednica razmontirala Bakirov ringišpil. Do takvog raspleta došlo se zahvaljujući ponajprije principijelnosti dvije zastupnice Naše stranke, Irme Baralije i Boške Ćavar, koje nisu pristale na kandidata SDA, kao zukanhelezovsko “manje zlo”.

Ovakav rasplet situacije mnoge je iznenadio, uključujući i mene, jer je Naša stranka na nivou Federacije postala žrtva političkih apetita čelništva te stranke u Sarajevu, pretvorivši se u neku vrstu light verzije Demokratske fronte. Taj proces dovršen je na prošlim predsjedničkim izborima, kada stranka nije stala u obranu Boriše Faletara, svoga kandidata za mjesto hrvatskog člana Predsjedništva BiH, nakon bjesomučne harange sarajevskog građanluka protiv Faletara koji je orkestriran iz Demokratske fronte i SDA. Faletar je, danas je to jasno, bio samo smokvin list kojim je Naša stranka fingirala multietničnost, i koji je nakon toga nepovratno nestao s političke mape Bosne i Hercegovine, kada je shvatio s čim ili s kim ima posla.

Predrag Kojović, koji je najzaslužniji za “novi kurs” Naše stranke, koji je definitivno i nepovratno trasirao svojim odlaskom na grob Alije Izetbegovića, principijelnost dvije mostarske gradske zastupnice iz Naše stranke brže bolje je pripisao sebi, jer im je to osobno on naložio iz središnjice stranke, što je priča za malu djecu. Ova izjava je došla nakon salvi optužbi za izdaju koje su došle iz SDA, kada je lider te stranke Bakir Izetbegović izjavio kako je Irma Baralija, potpredsjednica Naše stranke i nositelj liste BH bloka za područje Starog grada, “izdala Mostar”. Naša stranka ni ovaj put, kao i u slučaju Boriše Faletara, nije bezrezervno stalo u obranu svojih zastupnica u mostarskom gradskom vijeću i nije jasno i nedvosmisleno poručila Izetbegoviću kako ne priznaje “sud njegove partije”.

Učinila je to sama Irma Baralija u svom obraćanju javnosti, iako je bilo mnogo bolje da je šutjela, jer njeno priopćenje vrvi od okoštalih nacionalističkih klišeja, iz čega se da zaključiti da je komšićizacija, na žalost, zahvatila i mostarski ogranak Naše stranke, koji s takvim shvaćanjem demokracije ne može opstati na duže staze u multietničkom okruženju Mostara. Gledati na Mostar kojovićevsko-komšićevskom sarajevskom optikom u startu je osuđeno na propast. O čemu se radi?

“Kad je riječ o tome ko je donio izbore gospodine Izetbegoviću, donijela sam ih ja. Vi ste ih sa Čovićem etnički instrumentalizirali i usmjerili ka usvajanju izbornog zakona upravo po Čovićevoj mjeri. To znači da će se legitimitet hrvatstva određivati u izbornim jedinicama u kojima HDZ egzistencijalno i emotivno ucjenjujući ljude dobija većinu glasova”, kaže na jednom mjestu Baralija u svom priopćenju.

Na stranu činjenica da Irma Baralija nije donijela izbore u Mostar, kako se to euforično tvrdilo i tvrdi iz Naše stranke, već se to dogodilo odlukom međunarodne zajednice, koja je odlučila prekinuti višegodišnju agoniju Mostara koju je sama inicirala svojim odlukama, jer da je drugačije, da je to isključivo zasluga Irme Baralije i njene apelacije Europskom sudu za ljudska prava, već odavno bi bila riješena i presuda Europskog suda po apelaciji Sejdića i Fincija. Njena apelacija poslužila je međunarodnoj zajednici tek kao dobar povod, odnosno kao jedan vid favoriziranja određene političke opcije.

Jesu li Hrvati narod s posebnim potrebama? Narod koji većinski glasa vodeći se egzistencijalnim i emotivnim ucjenama, kako to tvrdi Irma Baralija? Ili veći dio Hrvata tako glasa jer je HDZ njihov demokratski izbor? Bez obzira što je od ovo dvoje točno, nitko se, pa ni Irma Baralija, ne mora s time slagati, ali to mora poštovati. Bošnjački nacionalizam se u prvom redu ogleda u svom nesnošljivom paternalizmu, koji bi Hrvatima poput strogog tutora određivao sve, od jezika pa do identiteta. I to po onom principu iz Tanovićeve “Ničije zemlje”: “Ja sranja u Ruandi.” Dok se o “vlastitim sranjima”, bilo nacionalnim ili “građanskim” odlučno šuti. Jesu li Bošnjaci emocionalno i egzistencijalno ugroženi? Pojma nemam. Niti imam pravo o tome suditi.

Baralija u svom priopćenju optužuje Bakira Izetbegovića i njegovu SDA da su predali “federalni Dom naroda HDZ-u, a državni SNSD-u”. Slučaj Komšić i slučaj izbora zastupnika u federalni ili republički Dom naroda također je u svojoj biti pogubni paternalizam. Je li Bakir Izetbegović, kako tvrdi Baralija, izvorni glasnik biračke volje hrvatskog i srpskog biračkog tijela, pa da on može dijeliti srpsko-hrvatske mandate kako mu se ćefne. Poput kakvog sultana koji s visoka šalje kaurima fermane? Ili je to određeno nekakvom demokratskom voljom? Koju, da ponovim, ne morate voljeti, ali je poštivanje te volje onaj minimum svih minimuma u jednoj višenacionalnoj zajednici. Kome je to trebao Izetbegović izručiti klubove Hrvata ili Srba u parlamentarnim Domovima naroda? Predragu Kojoviću ili Nerminu Nikšiću? Ili, pak, Karadžićevu SDS-u? Ili onim čipiranim Hrvatima i Srbima iz Goražda? Izbor u Domove naroda isključivo je stvar ustavnih i etičkih principa, a ne stvar volje Bakira Izetbegovića, ma što o tome mislio vascijeli građanluk.

Još jedna, i to vrlo važna stvar. Po čemu su to HDZ, SNSD i SDA nacionalističke, a SDP, SDS i Narod i pravda nisu? Koji su to kriteriji kojima se rukovode u Našoj stranci? Ili tu više nisu u pitanju nikakvi kriteriji, već se radi o političkoj kozmetici koja može prekriti čak i mitski obraz Željka Komšića? I koja daje dobre rezultate u Sarajevu, ali kad je riječ o Mostaru, tu stvari stoje bitno drugačije. Pred Našom strankom, ako žele u Mostaru biti istinska alternativa vladajućim nacionalnim strankama, što je upitno, postoji samo jedan izbor: ili mijenjati narod, Mostarce, podjednako i Hrvate i Bošnjake, koji su izabrali onako kako su izabrali, ili mijenjati sebe.

Suludi ringišpil na koji smo ukrcani prije četvrt stoljeća i dalje se sumanuto vrti, bez obzira što nam se svima već poodavno zanebesalo. Upravo je paternalizam koji dolazi s bošnjačke strane najviše kumovao tome, paternalizam po kojemu je dozvoljeno sve, pa i to da nepismeni uče pismene pisati, a da slijepci onima koji vide dociraju o bojama./HMS/

 

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

SJEDNICA SKUPŠTINE HNŽ

Hercegovačko-neretvanska županija dobila Prostorni plan

Skupština Hercegovačko-neretvanske županije (HNŽ) usvojila je na svojoj današnjoj sjednici Prostorni plan HNŽ-a. Taj dokument bio je na skupštinskim klupama još 2018. godine, ali je...