ANALIZA- II DIO

Bosna i Hercegovina- namjerno s onu stranu “normalnih” ustavnih i pravno-političkih kategorija

Sveukupno, može se reći da BiH i jest i nije demokracija: jest na papiru, ali u realnosti, obzirom na intervencije visokih predstavnika, nije; u nekome smislu, narodi izlaze na izbore, i legitimiraju “predstavnike”, neovisno o značajnim ustavnim promjenama, i nelegitimnim intervencijama izvana. Također, može se reći da BiH i jest i nije država s “vladavinom zakona”.

Piše: Dr. Dražen Pehar, Hrvatski Medijski Servis

Nije riječ samo o tome da u BiH postoji jedna diktatorska instanca, koja može djelovati neovisno o ustavnim ograničenjima, tj. Visoki Predstavnik; postojeće sudske institucije same su očevidno podložne političkome utjecaju i donose vrlo sporne odluke: kako drugačije objasniti, primjerice, presudu u slučaju Naser Orić, i mnoge slične presude?

Treće, može se reći i da je BiH federacija, ali, u nekome smislu i nije: politički predstavnici Bošnjaka vrlo su skloni zatvaranju očiju u odnosu na tu činjenicu, a i sama Federacija BiH, u nekim od svojih ključnih institucija (primjerice TV, kao javni servis), uopće ne funkcionira kao federacija. To ima značajne posljedice i za strukturu diplomatskoga predstavljanja – onih koji bi stvarno zagovarali hrvatske interese u inozemstvu uglavnom uopće nema u veleposlanstvima BiH.

Jasno je, dakle, da se upravo ono što jesu ključne činjenice o BiH uglavnom, za posljednjih 20 godina, izgubilo iz vida. Nažalost. Jer rat je u BiH i izbio kao simptom potiskivanja tih ključnih činjenica, te sljedstveno kao simptom nepostojanja zajedničkoga odgovora na probleme nastale nestankom ustavnoga konsenzusa 1991. i početkom 1992.

Bošnjaci beziznimno onemogućuje stvaranje BiH kao realne zajednice naroda

Za vrijeme tog razdoblja, odvajanje Srba od srpske matice uglavnom uopće nije dolazilo u obzir, a oni su se, s pravom, pozivali na Ustav SFRJ te svoj status konstitutivnoga naroda u BiH. Dakle, za njih je promjena koja je uslijedila, osamostaljivanje BiH legitimirano voljom isključivo Muslimana i Hrvata, bilo neprihvatljivo, i to s pravom. Također je zanimljivo da 1991. Alija Izetbegović iznenada počinje govoriti o Muslimanima kao temeljnome narodu BiH koji, za razliku od druga dva, nema rezervnu domovinu pa mu, stoga, u BiH trebaju pripasti i posebna prava. I to je, naravno, značilo kršenje onda, a i danas, važećih ustavnih pravila.

BiH, najmanje od ZAVNOBIH-a, zamišljena je kao zajednica tri ravnopravna naroda s podjednakim pravima. Zbog ovih kontradikcija u stavovima i dolazi do rata u BiH. Po svemu sudeći, bošnjački-muslimanski politički predstavnici beziznimno nastavljaju posljednjih 20 godina zagovarati ideju o Bošnjacima-muslimanima kao temeljnome narodu BiH, često se pokušavaju i ponašati tako, ali jasno je da ključni realni efekt te ideje jest taj da ona onemogućuje stvaranje BiH kao realne zajednice naroda. Ne izvesti iz toga zaključak da dotični predstavnici ustvari ne žele uspjeh Daytona, niti žele BiH kao realnu zajednicu, nego neku vrstu samostalne bošnjačke nacionalne države, značilo bi pokazati posve nerazvijenu, ili potpuno atrofiranu, sposobnost logičke dedukcije.

Daytonska BiH – pogaženi kompromis, uloga Hrvata

Daytonski Ustav značio je, dakle, kompromis. I to kompromis između potpune podjele BiH, prema njezinom etničkom obliku, s jedne strane, i njezina očuvanja kao unitarne države, s druge strane; kao kompromis između srpskog “separatizma” i bošnjačkog “unitarizma”.

Također, kompromis se ticao i odnosa BiH prema susjednim državama: budući da bošnjačka komponenta sebe vidi kao stup jedne “neovisne, potpuno suverene države”, i dio Daytona koji decentrira BiH prema vani, provizija o specijalnim paralelnim odnosima između entiteta i susjednih država, predstavlja kompromis.

Također, treba imati na umu da je taj dio Daytona zamijenio sporazum o konfederaciji između RH i Federacije BiH (osim što je naravno zadovoljio donekle težnju Srba da ne budu podijeljeni granicom između BiH i Srbije), a zanimljivo je da se upravo Alija Izetbegović najsnažnije opirao konkretnoj implementaciji dotičnoga sporazuma (taj je sporazum, između RH i BiH, derogiran od strane Stjepana Mesića; sporazum između RS i Srbije još se uvijek implementira).

I treće, i u konceptualnome smislu, Daytonski sporazum predstavljao je kompromis između ideje “konstitutivnih naroda” (promoviraju ju i Hrvati i Srbi) i “građanstva” i “građanske BiH”, kao etnički nemarkirane populacije jedne neovisne države (ovo promoviraju uglavnom Bošnjaci, uz pomoć “kupljenih” Srba i Hrvata, jer je u skladu s njihovom željom “vladavine većine” u BiH, u etnički nepodijeljenoj državi).

Zanimljivo je da su se jedno vrijeme Hrvati ponašali kao neka vrsta srednje spone, kao oni koji su skloni u BiH prihvatiti sve sporazume što ih je nudila međunarodna zajednica. Pitanje je, naravno, koliko je to uopće bilo u interesu bih-Hrvata kao samostalnoga naroda, sa svojim vlastitim nacionalnim interesima, u uvjetima kada je proces implementacije Daytona usmjeren snažno ka unitarističkome polu, i na štetu i duha i elemenata kompromisa u samome sporazumu (Kompromis također traži specifičnu, nešto razvijeniju političku kulturu koja u BiH nije dovoljno, ili izbalansirano, razvijena). Danas, ta je uloga “srednje spone” de facto nemoguća ne samo zbog slabosti ili malobrojnosti hrvatskog faktora, nego i zbog izrazito pogoršanih odnosa između Hrvata i Bošnjaka-Muslimana u Federaciji (iako SDA i HDZ ne prestaju biti koalicijski partneri, čak i nakon izbora Željka Komšića!).

Čini se da su u jednome smislu bih-Hrvati pali žrtvom različitih potreba koje je diktiralo nekoliko faktora: potreba da se bude jedan ravnopravan narod koji će sudjelovati, na ravnopravnim osnovama, u izgradnji daytonskih institucija (ili bilo kojih) BiH; ujedno potreba da RH i BiH (zbog rata u RH) imaju osiguranu granicu, i samim tim zajamčenu državnost po bilo kojoj cijeni (ovo je potreba RH izražena posebno tijekom rata 1991-1995); te također potreba da se ne bude žrtvom bilo nepravednog tretmana od strane drugoga naroda bilo žrtvom loših odnosa između više drugih naroda u bilo kojem entitetu, uključujući i BiH kao cjelinu.

Livanjsko pitanje

Dobar je primjer u tome smislu “Livanjsko pitanje” od kojeg su se bih-Hrvati odrekli na svoju štetu, ali na korist RH. Naime, tada je, u veljači 1992., RH trebala upravo podršku bih-Hrvata. Sjetimo se da je “Livanjsko pitanje” tražilo da se referendumom narodi izjasne o posebnome konceptu BiH, kao zajednice ravnopravnih naroda, što bi onemogućilo kasnije preglasavanje bilo Srba bilo Hrvata, a možda i diktiralo usvajanje samo nekih, ne svih mirovnih sporazuma o BiH. No, neovisno o tome, jasno je da je, u to vrijeme bezuvjetna, podrška BiH od strane Hrvata išla na ruku više RH, i Hrvatima u RH, negoli bih-Hrvatima. To isto važi za postdaytonsko razdoblje u kojem je RH, pod diktatom pridruživanja EU, i istupila iz sporazuma o specijalnim paralelnim odnosima s Federacijom BiH, te također navodno, i neslužbeno, bila prisiljena ne oduprijeti se odlučnije načinu na koji je Daytonski sporazum interpretiran i proveden u razdoblju od 2000. najmanje do 2011. (RH je postala punopravna članica EU 1. srpnja 2013.)

Dolazimo tako do ključnoga problema: ako je u BiH daytonski kompromis riješio neke probleme, i ako je konsenzus moguć samo oko tog kompromisa, zašto je bilo potrebno odnose, i sam kompromis, ponovno destabilizirati i devalvirati? Drugim riječima, nakon što je zamišljena jedna struktura koja je koliko-toliko zadovoljila interese svih unutarnjih strana u BiH, zašto je kasniji pokret išao ka “vraćanju odnosa unatrag”, ka njihovoj problematizaciji? I hoće li hrvatski odgovor na tu problematizaciju biti poput onoga u vrijeme nakon odbijanja “Livanjskog pitanja”: slijeganje ramenima i samoubilačko podčinjavanje sebe interesima snažnijih, ili „više bitnih“, aktera kako na međunarodnoj tako i na regionalnoj razini? Sudeći po svemu, čini se da hoće.

Spremiti se za izvjesne ishode pravljenja kaosa i disharmonije

To, zajedno sa snažnim migracijskim procesima u regiji, znači da bi se bih. Hrvati mogli uskoro naći u situaciji da moraju prihvatiti svoj manjinski status (osobno, mogu bez ikakvih problema zamisliti današnje lidere HDZ BiH kako danas prihvaćaju, pod diktatom stranih sila, neki sličan sporazum), s ustavnim pravima za manjinu, u Federaciji BiH, a u okviru nekih novih dogovora o “konačnome rješenju” problema BiH koja je, u posljednjih nekoliko godina, čak i svom najvećem savezniku (SAD) važna jedino kao pijun u igri globalne politike, odnosno, kao manji element unutar strategije za Novi Hladni rat.

Dakle, trebamo se svi spremiti za izvjesne ishode pravljenja kaosa i disharmonije posljednjih 20 godina u BiH; a posebno Hrvati trebaju se odrediti oko pitanja žele li ostati manjina u samostalnoj državi “Federacija BiH”, koja će biti samo prividno multietnička, i prepustiti drugima donošenje ključnih odluka u sudbonosnim vremenima. Odgovori na ostala pitanja uglavnom su u potpunosti jasni i neproblematični.

O autoru
Dr. Dražen Pehar: povremeno sveučilišni profesor, i autor, između ostalih knjiga, Peace as War: Bosnia and Herzegovina, post-Dayton (CEU Press, 2019) i Alija Izetbegović i rat u Bosni i Hercegovini (HKD Napredak-Mostar 2011), te mnogobrojnih ogleda i kolumni na engleskom i hrvatskom jeziku. /HMS/

1 COMMENT

  1. Pobačaj koji je bi plod UZP, koji je kršten kao hercegbosna, kao usmrđen leš decenijama vucaraju lopine i sjecikese, plagiraju posrbice koje su nosale kosti nekih svetaca.

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije

BIVŠI SUDIONIK U MAJORIZACIJI HRVATA

Jerko Ivanković Lijanović u zatvoru u Zenici

Jerko Ivanković Lijanović, bivši ministar u platformaškoj Vladi Federacije BiH, koja je izabrana, bez sudjelovanja dva HDZ-a za koje je glasovalo blizu 90 posto...