OSVRT SANJE VLAISAVLJEVIĆ

Bogić Bogićević i sarajevska partijska linija

Ovih dana mnogo je buke oko izbora sarajevskog gradonačelnika. Ništa ne bi bilo čudno da kandidat nije povijesnI lik bh. političke scene.

Piše: Sanja Vlaisavljević, Hrvatski Medijski Servis

Nekada davno devedesetih prošlog stoljeća izrekao je usred Beograda NE vojnom udaru JNA i time se dvostruko upisao u povijest bh. političke scene. Prvo, kao čovjek koji je poremetio velikosrpske planove o proglašenju izvanrednog stanja u Jugoslaviji, a drugo, jer je izrekao ključnu rečenicu zbog koje se bolje živi u Republici Sarajevo: „Ja nisam Srbin po profesiji“. Zluradi bi dobacili: „eto su kandidirali za gradonačelnika profesionalca, a ne Srbina“.

Nakon povijesnog NE, Bogićević je neki dan rekao i drugo sudbonosno NE. Ovog puta Republici Sarajevo. Istina, rastegljiv je pojam Sarajevo i može obuhvatiti štošta: sve političke opcije, sve stanovnike, intelektualnu scenu, medije, građanski opredijeljene aktiviste i još mnogo toga pa ostaje nejasno komu je zapravo Bogićević sada rekao NE. Isprva je bio prihvatio kandidaturu, a potom ju povukao. Što se dogodilo u međuvremenu? Došlo do rascjepa u bloku koji ga je kandidirao. Tada se Bogićević odlučio na još jedno NE, jer nisu svi listom glasovali za njega, a to su učinili zbog „nečasnih političkih igara“. Dakako, prihvatiti poziciju u kojoj nisu svi kao jedna duša za predloženog kandidata, znači malo manje konformizma u gradonačelničkoj fotelji. Znači i izostanak drugarske jednopartijske solidarnosti. Drugo NE uključuje i dilemu između dva Srbina: Srđana Srdića za poziciju predsjednika Gradskog vijeća i Bogićevića za gradonačelnika. Naime, gradski statut ne predviđa da na ovim pozicijama mogu biti pripadnici istog naroda. I što se dogodilo? Saznali smo da SDA suptilno gura Srdića, a SDP kandidira Bogićevića.

U čemu je razlika? SDA gura, a SDP časno predlaže. SDA podmeće, a SDP časno nudi. SDA manipulira potporom Srdiću, a SDP vraća sjaj Sarajevu kandidiranjem Bogićevića. Tako to treba izgledati.
No, povratak devedesetih iz Beograda u Sarajevo i povratak na pragu tridesetih ovog stoljeća iz Slovenije u Sarajevo nikako nisu isti. Prvi je povratak u predratno, već sasvim nacionalnim strankama iscjepkano Sarajevo, a drugi je trebao biti povratak koji će ujediniti jednonacionalno Sarajevo. I to ne bilo kako, nego s pozicije Srbina koji treba da verificira političko stajalište većinskog naroda: svi smo građani, a privatno smo čak i Srbi. Idealno! Time bi se multikulturni sjaj davno etnički očišćenog Sarajeva ponovno povratio. Naš a svjetski, Srbin, ali ne javno, patriota a ne nacionalistička mafija. Svijet bi ponovno vidio ono čega odavno nema podno Kazana: pripadnika ne-većinskog naroda na poziciji prvog čovjeka glavnog grada. Da se Vlasi ne dosjete.

Bogićević je, mora se priznati, ostao dosljedan svome davnašnjem političkom opredjeljenju, onom koje ga je i moglo vinuti u vrhove komunističke vlasti, sve do Predsjedništva SFRJ! Možda najvažnije pitanje koje stoji iza čitave uzbudljive sage o njegovoj kandidaturi za gradonačelnika današnjeg Sarajeva i velikoj potpori građana glavnog grada, makar su takav dojam stvorili lokalni mediji, jeste otkud tolika potreba za prekaljenim kadrom nekadašnjeg jednopartijskog režima u miljeu bošnjačkog višestranačja.

Nema sumnje da na političkoj sceni Sarajeva odavno postoji nasušna potreba za Hrvatima i Srbima koji bi javno podržavali i potvrđivali dvije najvažnije stvari: bošnjački nacionalni interes i multietnički (čitaj: bosanski) karakter političkog ostvarenja takvog interesa. Odavno se takvi podobni Hrvati i Srbi, zbog sve oskudnijih gradskih resursa, dovode iz drugih sredina da bi se i uz njihovu pomoć održavao privid etničke šarolikosti i građanske harmonije. Da bi uopće bili vidljivi, njih danas građani Sarajeva, zbijeni u masi jednodušnih,podižu na ruke ili drže na ramenima. Ali je, ipak, bio posve radikalan korak uvesti iz daleke Slovenije ostarjelog, umirovljenog, pa čak i iz politike odavno povučenog Bogića Bogićevića. Izgleda da što je manje raspoloživih ljudskih resursa za nadopunu bošnjačkih funkcija, to se na više pozicije postavljaju ne-Bošnjaci.

Ali zbog čega je u ovom trenutku, baš u ovom trenutku, njegov uvoz bio toliko važan? Upotrijebimo li čuvenu krilaticu nekadašnje komunističke partije ili današnjeg SDP-a, možemo reći: zato što je Bogić prije svega Čovjek, a ne Srbin. Ali to što je on Srbin nije nimalo nebitno, naprotiv veoma je bitno, pa treba reći (iako to nije preporučljivo javno učiniti): zato što je Srbin, a ipak Čovjek!

Ako smo išta trebali naučiti iz propale politike jednopartijskog sustava i njegovog „čovjekoljublja“, onda je to da čim se neko proglašava uzoritim čovjekom, onda je već na djelu neka ”partijska linija” i organ koji je zadužen za njeno nadziranje. ”Čovjek” je, dakako, uvijek bio Hrvat, Musliman, Srbin (itd.) ali je bio i više od toga zato što je znao ostati ”na partijskoj liniji”. Multietničnost komunističke partije je podrazumijevala ”nacionalni ključ”, a to znači kadrovsku politiku koju je provodila Partija. Predstavnici različitih naroda su bili ”legitimni”, jer su ih birali oni koji imaju svu državnu i političku moć: ključem se uvijek baratali samo i isključivo partijski bravari.

Ovakva partijski dirigirana multietničnost je bila način da se ne dopusti uistinu demokratski i politički utemeljena višenacionalna državna zajednica. Upravo se takva politika i nakon propasti jednopartijskog režima pokušava rekonstruirati u Republici Sarajevo: nikakvi građani Hrvati ili Srbi nisu birali onih nekoliko Hrvata i Srba na visokim položajima da ih ovi predstavljaju. Oni su izabrani po ”parijskoj liniji” koju su zacrtale i nadziru bošnjačke političke elite. Ako netko od njih makar i za jotu skrene – istog trena nestaje s političke scene. Uloga Srđana Srdića u cijelom igrokazu u Gradskoj skupštini to savršeno iznosi na vidjelo: ovaj anonimni lik podjednako je ”legitiman predstavnik” sarajevskih Srba koliko i Slovenac Bogićević.

Bogićević se nikada, ama baš nikada, nije ogriješio o bošnjački nacionalni interes, jer se nove ”partijske linije” uvijek znao slijepo držati. Njegovi sudovi o bošnjačkom nacionalizmu nikada nisu mogli ugroziti njegovu političku podobnost, jer znao je samo za komunističku apstraktnu kritiku svakog nacionalizma (koja nikada nije priječila vrlo rigidnu praksu progona). ”Slučaj Bogićević gradonačelnik” je krunski dokaz da usprkos stranačkom pluralizmu među Bošnjacima, ipak, postoji zajednička ”partijska linija”.

Kao što je, s jedne strane, Bogićević uopće i mogao biti izabran za kandidata čelne pozicije Grada samo zato što među svim građanskim i probosanskim partijama postoji ta zadata sve-partijska linija, tako je i on sam, stari kadar predratne politike, mogao makar nakratko povjerovati da je ponovo došlo ”njegovo vrijeme” u kojem postoji samo jedna partija i samo jedna politika. Upravo je to u svojim pismima građanima Sarajeva naveo kao objašnjenje svoga odustajanja od izbora za gradonačelnika: razočarenje što ima puno različitih i posve konfliktnih stranačkih pozicija i interesa te da on u takvom politički nečistom i spletkarskom ambijentu nikako ne bi mogao niti želio obnašati svoju funkciju. Time je pokazao da je doista ostao principijelan: pluralni i agonalni karakter uistinu demokratske politike mu je zauvijek ostao posve tuđ. Nikakva većinska volja građana ga nije mogla natjerati da uđe u javnu arenu koja više nije vođena čvrstom partijskom linijom. Njegovo drugo povijesno NE jeste ustvari očekivano NE nekadašnjeg visoko pozicioniranog partijskog funkcionara višestranačju i njemu inherentnim konfliktima./HMS/

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

Najnovije