Dogodilo se potpuno isto i očekivano. Ni prvi, ni drugi, već treći put. Dominantna bošnjačka politika i dio bošnjačkog naroda pokazali su potpuni prijezir prema kompleksnosti Bosne i Hercegovine te nepokolebljivu sklonost političkom mešetarenju, to je stara priča: “Željko Komšić, bošnjački političar hrvatskih korijena.”
Iste stvari događale su se u izbornim ciklusima 2006. i 2010. godine, Komšoglu je samo promijenio gospodara. U dva navrata bio je poltroon politike Zlatka Lagumdžije kada mu je cijelo Sarajevo u zanosu klicalo ne razumijevajući pri tome, ili ne želeći razumjeti, kompleksnost cijelog političkog sustava i razinu ogorčenja koju Komšoglu izaziva među Hrvatima. Zanos je bio vidljiv do te mjere da su ga pojedini mediji proglašavali „najvećim hrvatskim političarom u povijesti Bosne i Hercegovine“.
Sredinom drugog mandata u Predsjedništvu Komšoglu se odlučio osnovati vlastitu stranku Demokratska Fronta misleći da ima dovoljno velik politički kapital da samostalno artikulira svoje političke interese. Odredba Ustava prema kojoj jedna osoba ne može biti više od dva puta uzastopno birana u Predsjedništvo spriječila ga je u naumu da se još jednom zanemari i uguši izborna volja hrvatskog naroda.
Politički klaun Sejdo Komšoglu u trećoj utrci za Predsjedništvo pronalazi novog sponzora i staratelja, Bakira Izetbegovića. To nam jasno i nedvosmisleno govori da je Sejdo projekt dominantne bošnjačke politike koja Federaciju želi pretvoriti u unitarni, bošnjački entitet, da bi se jednom za vazda riješio problem sa Hrvatima te u mirnodopskom razdoblju ostvarili ratni ciljevi. U takvim okolnostima jedan mali, luckasti i nabrijani Sejdo svakako dobro dođe.
Gledajući Komšoglua, kroz sve javne istupe u predizbornom periodu, jasno nam je da je u njemu utjelovljen primitivni uličar koji u sebi nema ni truna političke korektnosti što bi svakako trebalo krasiti političara koji pretendira na najviše funkcije u bilo kojoj državi, pa i Bosni i Hercegovini. Vidi se da sva Komšogluova politička umnost i koncept angažmana u Predsjedništvu počiva na pukom ponavljanju iste floskule: „Ja sam bio u ratu, u rovu!“
Jedna od nepoznanica kojom su rezultirali izbori jest način funkcioniranja novoga sastava Predsjedništva Bosne i Hercegovine. Dogodile su se sve tri promjene, mada se promjena Džaferović-Izetbegović mora uzeti s dozom rezerve jer je upitno koliki će Džaferović imati kapacitet da se otrgne skuta Bakira Izetbegovića. Sigurno je jedno, Bošnjaci imaju glavnog i rezervnog člana Predsjedništva BiH. U ovakvim okolnostima Hrvati su osuđeni na inzistiranje oko izmjena Izbornog zakona i implementacije presude Ustavnog suda u predmetu Ljubić kako bi vratili ono što im po Ustavu BiH pripada. Kao logičan izbor nameće se produbljivanje političkog savezništva s Miloradom Dodikom koji bi, barem načelno, štitio interese Hrvata u Predsjedništvu BiH.
Vjerovati je da Sejdo Komšoglu, novoizabrani član Predsjedništva BiH neće odustati od politike inata i upornog pravljenja klauna od samoga sebe, a na štetu ugledu Predsjedništva kao kolektivnog “šefa”države. Do danas nismo vidjeli ni jednu ozbiljnu analizu iz bošnjačkog ili probosanskog intelektualnog kruga koja bi se kritički osvrnula na treći izbor Komšoglua u Predsjedništvo BiH, a to je očiti dokaz u kakvom se stanju duha nalazi cjelokupno političko biće kod Bošnjaka./HMS/
