Svjesni su u Mađarskoj, nakon što su otvorili najosjetljivije arhive svoje komunističke prošlosti, da je riječ o delikatnu poslu. Ali bez njega, drži premijer Magyar, nema promjene režima. Hoće li ex-SFRJ države slijediti mađarski primjer?
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Lijevi – najglasniji! – mediji u Lijepoj našoj s velikom su pozornošću popratili posjet, uoči koncerta u Stuttgartu, Marka Perkovića Thompsona generalnom konzulu Republike Hrvatske Ivanu Sabliću. Riječ je, međutim, o početku Thompsonove njemačke turneje, a već je i to šokantno za one koji iza svakoga, doduše hrvatskog, kuta vide ustaše. Propala im je, naime, teza da su koncerti toga domoljubnog glazbenika zabranjeni svugdje u „demokratskog Europi“.
A, spomen-ploča?!
Ipak, još izravniji povod da se osvrnu na „slučaj ZDS u Njemačkoj“ i ovu vijest prenesu s Markove Instagram objave bilo je to što su se gost i domaćin fotografirali pokraj spomen-ploče posvećene hrvatskim domoljubima i žrtvama jugoslavenske tajne službe, zloglasne Udbe. Zanimljivo, uz tu je vijest kao ilustracija objavljena (samo) fotografija konzula i pjevača iz konzulova ureda, na kojoj se vidi spomenik bana Jelačića i fotografija Bl. Alojzija Stepinca. Pa, iako su svi, ali baš svi, objavili naslov: Thompson s hrvatskim konzulom u Stuttgartu pozirao kod spomen-ploče posvećene žrtvama Udbinih atentata, nigdje fotografije na kojoj se vidi ta spomen-ploča. Iako su na (Markovu) Instagramu – dvije. Komemoriranje, pa čak i ovoga na daljinu i na jedan doista simboličan način, Udbinih žrtava u hrvatskim medijima još nije (baš) poželjno…
Slijedom čega se nameće zaključak kako je lustracija uistinu – nužna. Poglavito jer iz hrvatskog susjedstva stiže vijest kako nikad nije kasno. Čime se tvrdnja kako je nemoguća misija započeti taj proces toliko godina nakon što je je komunizam – valjda?! – otišao u povijesnu ropotarnicu, pala u vodu.
Štoviše, djelomice evo cenzurirana vijest iz Njemačke, koincidira s onom iz Mađarske. Nova je vlast u Budimpešti 4. studenoga, na dan kad su prije 70 godina sovjetski tenkovi ugušili mađarsku revoluciju, otvorila najosjetljivije arhive svoje komunističke prošlosti. Dakle, od početka studenoga, aktivacijom stranice nyitottaktak.hu javnosti je nakon 36 godina čekanja omogućeno pretraživanje gotovo 60 000 imena povezanih s mrežom bivše političke policije. Također, do 25. veljače 2027. trebali bi biti dostupni i detaljniji dnevnici vrbovanja, koji otkrivaju okolnosti vrbovanja i odnos pojedinaca s tajnom službom. Uoči ovoga – bez pretjerivanja! – povijesnoga dana, Péter Magyar oglasio se na svome Facebooku.
Demokratska zrelost
„Ovo će u mnogim obiteljima biti zakašnjela, teška i osjetljiva tema, ali bez nje nema promjene režima“, poručio je mađarski premijer, naglašavajući kako je ovim potezom nova vlast ispunila jedno od najvažnijih predizbornih obećanja. Što je sukladno i s Rezolucijom Vijeća Europe od 27. lipnja 1996., u kojoj Skupština pozdravlja stavljanje dosjea tajnih službi na uvid javnosti u nekim bivšim komunističkim zemljama te se, uz ino, zaključuje kako najjače jamstvo za razgradnju bivših komunističkih totalitarnih sistema jesu temeljne političke, pravne i ekonomske promjene u odgovarajućim zemljama, usmjerene na stvaranje autentična demokratskog mentaliteta i političke kulture.
Mađarska je, vidimo, svoju bitku za demokratizaciju u rečenome kontekstu dobila. Istovremeno, o demokratskoj zrelosti svjedoči i to što je tamošnji Parlament još u rujnu usvojio zakon koji omogućava široj javnosti jednostavniji pristup (delikatnoj) arhivskoj građi, i to uistinu premoćno: za je glasovalo 149 zastupnika, nitko nije bio protiv, a 35 ih je bilo suzdržano. Posebno je zanimljivo, javljaju mađarski mediji, to što zakon omogućuje osobama koje su bile pod nadzorom da saznaju identitet agenata i stalno zaposlenih djelatnika državne sigurnosti koji su vodili njihove slučajeve.
Slijedom čega posebno je potresno svjedočenje preživjela zatočenika mađarskog logora za prisilni rad Miklósa Kissa koji je nakon usvajanja zakona kazao kako bi, ipak, volio da je Mađarska slijedila primjer Njemačke i još ranije otvorila dosjee.
Izdajnik u svakoj obitelji
„Ljudi će saznati da je izdajnika bilo u svakoj obitelji, u svakom susjedstvu, u svakoj ulici. No, što bismo sada trebali učiniti s tom spoznajom“, pita se taj predsjednik Udruge žrtava, sugerirajući kako ne bi smjelo doći do javnog sramoćenja, nego kako bi ljudi morali razumjeti da je u biti riječ o složenim pitanjima. O zapravo nastupajućim intimnim dramama do tada anonimnih ljudi.
Nisu, međutim, pošteđeni ni oni znani, slavni… štoviše donedavno nedodirljivi. I evo, dva dana nakon što su otvoreni dosjei, jedan je slučaj izazvao golemu pozornost. Bivši je mađarski premijer Viktor Orban, čini se, još kao mladić surađivao s komunističkim tajnim službama i pisao izvještaje o svojim suborcima tijekom služenja vojnog roka. O tome svjedoče tri rukom pisana i potpisana izvještaja koje je, prema tvrdnjama bivšeg mađarskog premijera Miklósa Németha, vidio u ožujku 1990., neposredno prije prvih slobodnih parlamentarnih izbora u Mađarskoj.
Prema Némethovu opisu, tadašnji ministar obrane Ferenc Kárpáti pozvao ga je na hitan sastanak u ožujku 1990. Na sastanku je sudjelovao i general-bojnik János Kovács, tadašnji čelnik vojne obavještajne i protuobavještajne službe. Kárpáti je Némethu predao tri originalna, rukom pisana i potpisana izvještaja za koje je tvrdio da ih je napisao Orbán. Doušničke, naime, izvještaje o političkim, seksualnim i vjerskim stavovima koje je taj bivši prvi ministar u Mađara pisao o drugim vojnicima tijekom služenja obveznog vojnog roka u Zalaegerszegu.
Kineski (ipak) blagoslov
Stranka bivšega premijera Fides demantirala je, dakako, ovaj navodni dio mračnoga životopisa svoga lidera. Ali i taj slučaj govori kako su Mađari pred zanimljivim vremenima, o čemu kazuje i ona kineska kletva: „Dabogda živio u zanimljiva vremena…“ Mada, u mađarskom je aktualnom slučaju više riječ o blagoslovu.
A, vrlo je zanimljiv početak studenoga na lijepom plavom Dunavu, već blagotvorno djelovao i na Hrvatsku. Mladi je zadarski povjesničar dr. sc. Luka Knez nekoliko dana nakon što je pala „mađarska Udba“ objavio javno pismo: „Otvorite dosjee suradnika Udbe!“, u komu inzistira da žrtve imaju pravo znati – ali i da društvo (u cijelosti) ima pravo znati. U tome svom apelu, uz ino, Knez skreće pozornost na jednu apsurdnu situaciju. Tvrdi, naime, kako je u Hrvatskom državnom arhivu pohranjen obiman fond Službe državne sigurnosti, koji sadržava više od 2 000 arhivskih kutija s dokumentacijom o radu obavještajne službe.
„Unutar fonda pohranjeno je više od 68 000 dosjea. Međutim, samo dosjea praćenih osoba. Problem postaje dalekosežniji kada se ustanovi kako u arhiv nikad nisu predani dosjei suradnika, kao ni operativnih djelatnika Službe državne sigurnosti. Iz toga se može zaključiti da se mi kao društvo samo prividno suočavamo s prošlošću – žrtvama dajemo malu zadovoljštinu, dok u pozadini štitimo progonitelje“, drži taj povjesničar te podsjeća kako je hrvatski vicepremijer Tomo Medved pozvao novu vlast u Srbiji da otvori i preda arhiv.
Zadnja pošta – Beograd
„…Kad je već riječ o državnoj politici, možda bi bilo vrijeme da i hrvatska vlast pokaže malo inicijative. Pozivam hrvatsku vlast da otvore arhive u Zagrebu ili barem ozbiljno istraže gdje se nalazi dokumentacija koja se ondje čuvala. Jer dok čekamo odgovor iz Beograda, mogli bismo se mi pozabaviti onim što imamo, odnosno onim što bismo trebali imati“, poručuje Knez.
A, koliko je ovaj problem uistinu golem, svjedoči i Večernji list koji je nedavno postavio pitanje: Tko i zašto skriva dosjee bivših suradnika SDS-a i KOS-a te jesu li oni sredstva ucjene u rukama Beograda? Pitanje – iz naslova! – nije samo kako bi privuklo čitateljstvo. Taj zagrebački dnevnik, naime, ističe kako je poseban sigurnosni problem činjenica da se u Beogradu čuva dokumentacija KOS-a i SDS-a koja se odnosi na hrvatske državljane. „Njezina nedostupnost hrvatskim institucijama otvara pitanja tko danas raspolaže tim podatcima, a osobito je važno pitanje mogu li oni postati sredstvo političkog pritiska i ucjena“, piše list pitajući se – možda i retorički?! – tko jamči da Beograd (a preko njega i Moskva) možda već ne koristi te dokumente za ucjenu pojedinaca koji su danas na utjecajnim mjestima u politici, diplomaciji, obrazovanju, gospodarstvu i medijima?
Inače, Srbija je ideju o lustraciji već imala i krstila je kao Zakon o odgovornosti za kršenje ljudskih prava, koji je usvojen u lipnju 2003., tri mjeseca nakon ubojstva Zorana Đinđića. Važio je deset godina. Nikada, doduše, nije primijenjen, a Parlament nije uspio formirati ni kompletnu komisiju. Nije donesen ni zakon o otvaranju tajnih dosjea, bez koga je, jasno, eventualna lustracija ostala mrtvo slovo na papiru. Rok je istekao 2013., bez ijednog slučaja.
Lustrirati Vučića
Međutim, sigurnosni je aparat naslijeđen u cjelini, jer je nova vlast morala vladati preko njega. (Miloševićev) SPS nije raspušten, nego se vratio u vlast. Tadašnji potpredsjednik Vlade Žarko Korać procjenjuje kako je 70 do 80% nositelja Miloševićeva režima i dalje bilo aktivno u javnom i političkom životu u desetljeću poslije 5. listopada 2000.
Ovdje je, dakle, riječ o pokušajima nešto novije lustracije koja se odnosi na Miloševićevo doba. I, zanimljiva je Koraćeva opaska iz jednog intervjua u ožujku ove godine, u kome kaže kako bi lustracija da je tamo daleko provedena, sigurno zakačila Aleksandra Vučića koji je bio ministar informiranja u vladi koja je počela rat. Sada je evo nova vlast u Srbiji, pa eto – možda? – prigode da se lustriraju makar oni s kraja prošlog i s početka ovoga stoljeća. Čini se, međutim, kako to (još) nije tema nakon Vučićeva pada u listopadu.
Što, dakako, ne bi trebalo priječiti službeni Zagreb da od Beograda traži ono što je, u biti, veliki sigurnosni problem. Pritom, ne treba smetnuti i kako bi se trebala prenuti i Bosna i Hercegovina i prestati ignorirati tu (nesretnu) okolnost. No, o lustraciji se u BiH gotovo i ne govori, osim što se gdjekad čuju – uvijek žurno demantirane – teorije kako je, primjerice, nesuđeni bošnjački član kolektivnog bh. rukovodstva Fahrudin Radončić, pod kodnim imenom Šćepo, surađivao s KOS-om, što je u svojoj knjizi Lažovi i ubice ukoričio bivši časnik JNA i umirovljeni general Armije BiH Fikret Muslimović.
Bakire, slušaj drugove!
Uz to, prema učestalim navodima portala The Bosnia Times i Dnevnog avaza, Udba je navodno iskoristila razdoblje nakon uhićenja i osude Alije Izetbegovića 1983. kako bi ostvarila kontakt s mlađim Izetbegovićem. Tvrdi se da je cilj bio prikupljanje informacija o krugu prijatelja i suradnika njegova oca. Mladih muslimana, naime. U kontekstu čega se citira i knjiga bivšeg visokog operativca SDB-a Munira Alibabića Munje, Bosna u kandžama KOS-a,u kojoj se spominje pismo Alije Izetbegovića iz zatvora u kome sinu Bakiru poručuje da „posluša drugove“, što kritičari tumače kao pristanak na suradnju, dok pristalice to vide kao pragmatičan savjet za opstanak obitelji pod komunističkim pritiskom.
Kako bilo, u BiH su, ipak, najglasniji oni koji misle kako nema smisla započinjati proces lustracije tri i pol desetljeća nakon pada komunizma. Možda evo Mađarska pomakne ex-SFRJ prostor s mrtve točke. Mada, vidjeli smo kako se u Hrvatskoj do šire javnosti teško probijaju i fotografije sa spomen-pločom žrtvama komunističkih tajnih policija…/HMS/














