Nadbiskup Vukšić u Vukovaru: „Grobovi žrtava najbolja su propovijed protiv rata“

U povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, koji se obilježava 18. studenoga, vrhbosanski nadbiskup metropolit mons. Tomo Vukšić predvodio je misno slavlje na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru, gdje je uputio snažnu poruku o žrtvi, oprostu, pomirenju i miru.

U svojoj propovijedi koju je prenijela kta, nadbiskup Vukšić podsjetio je na kršćansku obvezu poštovanja svake ljudske žrtve te upozorio na pogubnost mržnje, nasilja, nepravde i zatvorenosti prema drugima. Istaknuo je kako Kristova žrtva poziva na oprost i pomirenje, a sjećanje na nevine žrtve treba biti trajna opomena i poticaj za izgradnju mira među ljudima i narodima. Propovijed prenosimo u cijelosti:

“Memorijalno groblje žrtava iz domovinskoga rata i kapela Krista kralja mučenikâ u Vukovaru su mjesta oko kojih se već ustalio vrlo lijep običaj da se, u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara, okupljamo radi osobne i narodne obveze sjećanja, radi iskazivanja poštovanja i zahvalnosti žrtvama te radi izricanja dvostruke molitve: jedne, kojom Božjem milosrđu i utjesi preporučamo žrtve, Grad i sve koji su pogođeni njihovim stradanjem i druge, kojom molimo pomoć dragoga Boga u nastojanju dobrih ljudi, da se ugasi svaka zla nakana i zaustavi svaka zločinačka ruka.

Prisjećanje na patnju
Za vrijeme Euharistijskoga slavlja u povodu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara izgovaraju se molitveni obrasci predviđeni u Katoličkoj Crkvi za Misu, kad se ona slavi o otajstvu Križa i muke Krista Gospodina. Time se na vrlo prepoznatljiv način svake godine na 18. studenoga želi ponovno podsjetiti ponajprije na patnju i nasilnu smrt posvema nedužnoga Krista Gospodina. Još više ovim molitvama želi se podsjetiti na sveopću otkupiteljsku snagu Isusova križa i na spasiteljsku beskrajnu moć otajstva božanske ljubavi, kojoj je Isus ostao vjeran, naspram mržnji i nasilju, nepravdi, patnjama Križa i smrti kojima je bio izložen. Također, otajstvo Kristove muke i Križa snažna je poruka o oprostu. Naime, kroz cijelu povijest odzvanjaju Isusove riječi: „Oče, oprosti im, ne znaju što čine!“ (Lk 23,34). To je su sredstva koja Isus, božanski liječnik duša, nudi kao duhovne lijekove za oslobođenje protiv zlopamćenja i terapiju protiv osvete, kao jedini ispravan put izlaska iz napasti mržnje i pretpostavku za društveno pomirenje među pojedincima i narodima. To su najvažnije poruke koje odzvanjaju s Isusove Golgote, kao što vrlo glasno odjekuju i sa svakoga mjesta gdje se nanosi nasilje. Naime, Isus se sām poistovjetio sa svakim čovjekom koji trpi, kad je u jednoj od svojih propovijedi izrijekom kazao: „Što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!“ (Lk 25,40).

Postaviti cilj visoko
Isusov primjer i nauk je božanski i vrlo visoko postavljen ideal, koji je stalno nadahnuće kršćanima i trajan poziv svim ljudima. Njega su, u nasljedovanju Krista, u svojim životima tijekom povijesti ostvarili brojni Isusovi učenici i na osobit način utjelovili su ga kršćanski sveci i mučenici. A to što se radi o visoko postavljenom idealu, još više treba motivirati Isusove učenike i sve druge ljude radi njegova ostvarenja jer, osobito u moralnom smislu, nikako nije problem ako svoj cilj postavimo visoko pa ga sȁmo dijelom ostvarimo, nego ako svoj cilj postavimo nisko pa ga posvema ostvarimo.

Molitvama o otajstvu Križa i muke Krista Gospodina na prepoznatljiv način svake godine želi se iznova podsjetiti također, da su se tijekom suđenja protiv Isusa i na njegovu putu Križa, dok je On svjedočio ljubav prema ljudima i vjernost Bogu Ocu, pojavili i drukčiji ljudi i strukture. Najprije su, suprotiva Isusovu primjeru ljubavi i vjernosti visokim idealima, jedni izmislili a drugi potom čak nagradili lažnu optužbu protiv Isusa. Time su ga nastojali, kao što nerijetko čine strukture zla protiv ljudi, pred drugima najprije dehumanizirati kao čovjeka i raspoloživim sredstvima pred javnošću pretvoriti u kriminalnu osobu, opasnu po društvo, te zato potrebnu likvidacije. I na kraju utjelovili su svoju nepravdu i mržnju lažnim svjedočenjem i primjenom nepravednoga zakona. Tako je iz zlih nakana ljudi i primjene nepravednoga zakona državne strukture proizašla sramna osuda, nakon koje su se silom, kojom su raspolagali, okrenuli protiv života posvema nevinoga čovjeka.

Istina koja opominje
Matrica zlih nakana ljudi i primjena nepravednoga zakona, nažalost, nije bila rijetka pojava u ljudskoj povijesti i često se ponavljala. Naime, iako je Isusovo djelo jedino poželjno za nasljedovanje, i iako je njegov način jedini koji svima omogućuje sigurnost života i zaštitu njegova dostojanstva, te iako su primjeri mnogih plemenitih ljudi i naročito svetaca i mučenika dokaz da je u ljudskom životu moguće ostvariti taj ideal, i iako je moralno neprihvatljivo sve što je tomu protivno, nažalost, kao da nekim ljudima i strukturama nikad nije dosta nepravde i zla. Potvrđuju to brojni oblici mržnje i tragični događaji, koji su se zbivali tijekom cijele ljudske povijesti, a nastavljaju se također u naše vrijeme na mnogo mjesta, od kojih je Vukovar u nedavnoj prošlosti bio samo jedno od njih. I potrebno je podsjećati također na tu istinu koja opominje, s jedinom željom i molitvom, koje će pratiti konkretno djelovanje pojedinaca i struktura, da svako nasilje i nepravda prestanu i da se nikada više ne ponove.

Sastavni dio slavljenja otajstva Križa i muke Krista Gospodina također su biblijski tekstovi, koji su izbor opće Crkve i naviještaju se na Euharistijskim slavljima posvuda u svijetu u ovakvim i sličnim prigodama. Tako smo danas čuli odlomak iz Poslanice, koju je apostol Pavao uputio kršćanima grada Efeza. (Usp. Ef 2,13-18). I otvorena duha za pouku, ponizno i s razlogom želimo dokučiti što nam danas na ovom mjestu poručuje Riječ Božja, kad govori o susretu u Kristu onih koji su blizu i onih koji su daleko.

Prijateljska otvorenost prema drugačijima
Nakon što je u prethodnom dijelu ovoga svetog teksta protumačio opći Božji naum da se spase svi ljudi tako što bi se u Kristu uglavilo sve na nebesima i na zemlji (usp. Ef 1,10), i potom naglasio potrebu da se taj spasiteljski naum Božji ostvari u nama, Pavao u ovom odlomku pripovijeda o sjedinjenju svih u istom spasenju. Opisuje i poručuje Pavao ranim kršćanima, podijeljenima na one židovskoga podrijetla i one koji su pridošli iz poganstva te ponekad zbog te podjele i nesložnima, kako su Kristovo svjedočanstvo i njegova žrtva djelo pomirenja razdvojenih, uklanjanja podjela, rušenja svih pregrada koje razdvajaju ljude i čin okupljanja svih, židova i pogana, u jedno tijelo.

Zbog spomenutih razloga rečeno je, da se Poslanicu Efežanima može nazvati također kršćanska magna charta i vodilja za dijalog i dogovor kao način rješavanja otvorenih pitanja te poziv za prijateljsku otvorenost prema drukčijima. Pavao je, prije nego je upoznao Krista, i sām imao iskustvo življenja zatvoren u vjersku i narodnu pripadnost. Stoga su za Pavla susret s Kristom i vjera u njega značili oslobođenje od zatvorenosti u religiozni provincijalizam, njegov partikularizam, od ograničenja u jedno-narodno i izlazak iz svakog oblika nacionalizma. Naime, sva takva ograničenja su redovito obilježena pogrešnim osjećajem samodostatnosti i grešnim ponašanjem prema drugima. Iz toga lako proizlazi uvjerenje da su čovjeku blizi, da ostanemo kod Pavlovih izraza, samo oni koje se smatra svojima, a svi ostali da su daleki, što rađa nepovjerenjem pa i nasiljem prema drukčijima, čega je i Pavao bio vrlo aktivan sudionik. A naspram tomu, izlazak u stanje djece Božje, koji su međusobno svi braća i sestre, Pavao opisuje kao dolazak svih Isusu Kristu, koji je mir naš, on koji je od dvoga učinio jedno tako što je pregradu razdvojnicu, koja se zove neprijateljstvo, razorio u svome tijelu. (Usp. Ef 2,14). On je došao i na takav način jednako navijestio mir onima, koji su daleko, kao i onima koji su blizu, jer po Isusu Kristu jedni i drugi u jednome Duhu imaju pristup Ocu. (Usp. Ef 2,17-18).

Ne protiv dostojanstva čovjeka
Svaki oblik apsurda religiozne, kulturne, etničke i bilo koje druge zatvorenosti, njezine isključivosti i neprijateljstva prema drugima s dolaskom Isusa Krista, zahvaljujući njegovu svjedočanstvu u krvi, pao je kao cilj koji bi bilo dopušteno željeti, jer je Isus u svome tijelu ljubavlju, vjernošću, milosrđem, oprostom i molitvom razorio svaku pregradu razdvojnicu, to jest mržnju i neprijateljstvo. Otada se u ime kršćanstva ne smije i nije prihvatljivo vršiti bilo kakav oblik diskriminacije, nepravde, nasilja i ratnih pohoda protiv života ljudi, slobode bilo kojega naroda ili protiv dostojanstva bilo kojega čovjeka jer, osim što bi to bilo nasilje prema čovjeku, to je doslovce također vrlo grub oblik svetogrđa protiv Isusa, zato što je on kazao, da se njemu osobno čini ono što god se čini bilo kojemu od njegove najmanje braće i sestara. (Usp. Mt 25,40). To je najvažnija pouka koju, zajedno sa svetim Pavlom, Riječ Božja upućuje u Vukovaru i iz njega, zajedno sa žrtvama, poziva sve, da ju primijene kao pravilo za budući život ljudi, naroda i država. Isto poručuju i mole također žrtve iz Vukovara i sve žrtve nasilja gdje god da se ono dogodilo. A od svih mogućih propovijedi, molitava i prosvjeda plemenitih ljudi, grobovi žrtava najbolja su propovijed protiv rata, tišina njihovih grobova najglasniji je prosvjed protiv nasilja i najžarča molitva za mir.

I na kraju, svjesni da su djela ljubavi i plemenite nakane jedina ispravna povijest a sve drugo da je moralna antipovijest, zajedno sa svetim Pavlom, koji je po volji Božjoj bio apostol Krista Isusa, svima a posebice vjernima Isusa Krista, izričemo pozdrav i želju: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista! (Ef 1,1-2)”, zaključio je nadbiskup Vukšić. /HMS/

Preporučeno:

Podijeli:

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa * (obavezno)

BiH

Lokalno

Svijet

Sport

Kultura

Magazin

Crna kronika

Zdravlje