Nekada se u Ravnom mogla kupiti željeznička karta Ravno – Beč. Dana 30. svibnja 1976. godine prošao je posljednji Ćiro. Pedeset godina poslije prisjećamo se željeznice koja je bila mnogo više od prijevoznog sredstva: bila je gospodarski oslonac obiteljima i veza hrvatskih sela Popova polja sa svijetom.
Piše: Stana Burić za Hrvatski Medijski Servis
Prugu je 1901. godine izgradila Austro-Ugarska, svjesna njezine gospodarske i strateške važnosti. Iste je godine izgrađen i odvojak od Huma prema Trebinju, čime je uspostavljena važna željeznička veza Dubrovnika, Popova polja i južne Hercegovine.
Prema predaji, uz gradnju pruge vežu se riječi cara Franje Josipa: „Kilo kamena – kilo zlata!“ One zorno oslikavaju vrijednost koju je Austro-Ugarska pridavala povezivanju Hercegovine s Jadranom.
Željeznička se mreža nastavila širiti i nakon raspada Austro-Ugarske. Kraljevina Jugoslavija izgradila je 1931. godine nastavak pruge od Trebinja do Bileće, a 1938. dovršena je i dionica od Bileće do Nikšića.
Ćirom su naši roditelji odlazili na posao, djeca na školovanje, a težaci prevozili plodove svojega rada na dubrovačke tržnice. Željeznica je donosila radna mjesta, prihode, vijesti i povezanost s velikim europskim gradovima. A onda je Socijalistička Jugoslavija 1976. godine ukinula željezničke veze koje su prethodne države desetljećima gradile i proširivale.
Posebno je znakovito da je istoga dana kada je Ćiro prestao voziti započeo redoviti promet na pruzi Beograd – Bar. Dok se otvarao veliki željeznički pravac, Dubrovnik, Ravno i hrvatska sela zapadnog Popova polja ostajali su bez svoje dugogodišnje željezničke veze i odgovarajuće cestovne zamjene.
Istodobno otvaranje jednih i zatvaranje drugih željezničkih pravaca opravdano otvara pitanje tadašnjih prometnih i razvojnih prioriteta.
Posebno je bolno što se to događalo u vremenu kada su se, smanjivanjem sezonskih poplava, otvarale nove mogućnosti poljoprivredne proizvodnje u Popovu polju. Kada je naša zemlja mogla proizvoditi više za tržište, izgubila je važnu vezu s njim.
Ukidanje Ćire nije bilo jedini uzrok iseljavanja, ali je dodatno otežalo gospodarski život naših sela i ubrzalo njihovo demografsko slabljenje.
A onda je, petnaest godina poslije, došla 1991. godina. Ravno, Dubrovnik i dubrovačko primorje našli su se na udaru JNA i paravojnih naoružanih skupina. Ratne operacije odvijale su se preko dubrovačkog zaleđa u Hercegovini, prostora iz kojega su se prethodnih desetljeća iseljavale brojne hrvatske obitelji. Ta okolnost otvara pitanja o dugoročnim demografskim i strateškim posljedicama pražnjenja pograničnih naselja, premda sama po sebi ne dokazuje unaprijed osmišljenu povezanost tih događaja.
Danas, pedeset godina poslije ukidanja Ćire, hrvatska sela zapadnog Popova polja ponovno se povezuju suvremenim cestama, uz ulaganja isključivo Republike Hrvatske. To je nova prilika za gospodarski razvitak, turizam, poljoprivredu i povratak naših ljudi.
Ipak, ostaje pitanje kako je moguće da Dubrovnik, svjetski poznat turistički grad, već pola stoljeća nema željezničku vezu s europskom mrežom, iako se nekada iz Dubrovnika i njegova zaleđa moglo putovati vlakom sve do Beča.
U vremenu energetskih kriza i ovisnosti o fosilnim gorivima vrijedilo bi razmotriti mogućnost suvremene elektrificirane željeznice Čapljina – Ravno – Dubrovnik, koja bi koristila i energiju hercegovačkog sunca. Takva ideja zaslužuje ozbiljnu stručnu procjenu, javnu raspravu i dugoročno planiranje.
Danas dio nekadašnje trase Ćire živi kao biciklistička staza, čuvajući uspomenu na našu povijest i otvarajući nove turističke mogućnosti. Budućnost naših sela mora se graditi na razvoju, ulaganjima i povratku ljudi, a ne samo na uspomenama.
Ćiro je otišao prije 50 godina.
Neka nove ceste, a možda jednoga dana i nova željeznica, budu putovi povratka naših ljudi, a ne samo njihova odlaska.
Jer najveći uspjeh neće biti samo u tome koliko smo cesta izgradili i kuća obnovili, nego koliko smo života u njih vratili.
