Posljednjih godina u značajnoj mjeri svjedočimo radikalizaciji medijske i političke scene u Bosni i Hercegovini. Analitičari smatraju kako je Demokratska fronta Željka Komšića svojom retorikom u značajnoj mjeri doprinijela radikalizaciji te da je postavila opasne standarde koje ponekad prate i druge stranke.
Pozicija hrvatskog člana Predsjedništva ovoj stranci je čini se glavni cilj.
Glavna vidljivost Demokratske fronte leži u imenu predsjednika stranke Željka Komšića. Nekada istaknutog člana SDP-a, koji je prije 13 godina napravio frakciju oko koje je okupio ljude sličnih razmišljanja. Okrećući godinama verbalni “mitraljez prema Mostaru” pridobio je značajan broj Bošnjaka u ideji biranja hrvatskog člana Predsjedništva. No, stranka koju vodi dobiva drastično manji broj glasova od njega samoga pa se pitanje njezine svrhe može poistovjetiti s izoliranim razdobljem kada nije sjedio u Predsjedništvu nego u Parlamentarnoj skupštini.
“Čovjek se u četiri godine nije javio nijednom, nije predložio nijedan prijedlog ili amandman i nije sudjelovao na raspravama i kada je dobio novinarsko pitanje, zašto je to tako, kazao je: ‘Pa eto, svejedno ne bi prošlo’. Odgovornost svakog političkog subjekta je da sudjeluje, ako su već dobili povjerenje građana da to i opravdaju. On je tim parazitiranjem pokazao da je i Demokratska fronta kao politički subjekt parazitski politički subjekt i da se praktično može reći kako postoje samo kako bi se uzurpiralo mjesto hrvatskog člana Predsjedništva”, kazao je za Radioteleviziju Herceg-Bosne politolog Martin Mikulić.
“Možda ima još dvoje troje ljudi koji su prepoznati u toj stranci, međutim kako se spuštate na nižu razinu, tako je ta stranka organizacijsko i kadrovski sve slabija i slabija i to dovodi do toga da je broj glasova DF-a apsolutno nesrazmjeran koje ima njihov kandidat za Predsjedništvo. Željko Komšić uživa simpatije i veliki broj glasova otpora, tako bih kazao. Međutim, on je puno više gradio osobni brend, nego što je gradio stranku”, kazao je za RTV HB novinar Danijal Hadžovića.
Jeftini populizam, sudski aktivizam, emocionalne patetične manipulacije te kontinuirani agresivni medijski istupi. U ovoj stranci, uvjereni su kako se bez njih država ne bi mogla obraniti od raznih dušmana. No, zato je teško pronaći njihova rješenja oko komunalne infrastrukture i prema službenim podacima, ova stranka u 13 godina postojanja nikada nije imala nijednog svog gradonačelnika, tek samo određeni broj vijećnika. S druge strane, teško je reći nude li i neki konkretan ekonomski program.
“Neki ekonomski potezi te stranke se mogu profilirati kroz istupe nekih njihovih članova poput Albina Zuhrića ili Denissa Gratza koji općenito imaju neko liberalnije akonomsko usmjerenje. Protivnici su bili podizanja minimalca, neradne nedjelje, opterćivanja privatnog sektora, ali mislim da su to više pojedinačni stavovi, nego što je to neka jasna ekonomska politika stranke. DF kao i većina stranaka u BiH zapravo nema jasan ekonomski program koji bi bio neka okosnica oko koje bi se okupljali članovi te stranke”, kaže Hadžović.
Predstavljajući sebe kao najveće patriote, druge optužuju za izdaju ili rušenje države. Nekoć su neuspješno skupljali i virtualnih milijun potpisa za građansku državu, dok najveći broj njihovih glasača dolazi iz tri većinska bošnjačka kantona. Zbog oštre i zapaljive retorike, analitičari smatraju kako je upravo ova stranka ponajviše radikalizirala političku i medijsku scenu u BiH.
“Oni su u javni prostor BiH uveli jednu vrlo militantnu populističku retoriku koja nije bila baš prisutna u tolikoj mjeri na našoj političkoj sceni. Tako da su oni u tom smislu svakako doprinijeli radikalizaciji i zapravo su postali uteg mnogim strankama u Federaciji s kojima su trebali koalirati, ali to su našli kao svoju nišu da ta retorika i navodna odlučnost zapravo privlači veliki broj glasača”, objasnio je Hadžović.
“Demokratska fronta ne samo da na bilo koji način ne doprinosi boljitku svih ljudi u ovoj zemlji, već čak kada se stvari krenu normalizirati između ostalih političkih subjekata i krenemo dolaziti do jednog normalnoga, racionalnoga i djelotvornoga dijaloga onda su oni uvijek tu kao jedan toksičan subjekt koji će uvijek zaoštriti retoriku i koji će uvijek koristiti zapaljive izjave i zapravo produbljivati one jazove i društvene rascjepe koji već postoje u ovoj zemlji”, ističe Mikulić.
Prirodna težnja svake stranke je preuzimanje ili sudjelovanje u vlasti. Međutim, čini se kako stranku koja se najviše obraća bošnjačkom biračkom tijelu, zanima isključivo hrvatski član Predsjedništva. Dok bošnjačku ljevicu i desnicu za svaki pokušaj dijaloga proglašavaju izdajnicima, a hrvatske i srpske stranke časte uvredljivim epitetima, sami sebe deklariraju kao nepoželjnog partnera.
