Ima tako u nas, ako hodate kroz šumu, i dobro se zagledate vidjet ćete nas Hrvate Štrumfove, i našu posebnu vrstu političkog folklora. To nije sevdah, nije ganga, nije ni ono kad federalni ministar obeća reformu pa nestane kao trafostanica u snijegu. Ne. To je ono vječno hrvatsko “stranci su nam ovo napravili”. Tko stranci? Koji stranci? Marsovci? Estonci? Turisti iz Češke što ljeti izgore na Neumu pa se vraćaju kući crveni kao partijske knjižice iz 1974.? U toj maglovitoj riječi “stranci” skriva se cijela tragedija hrvatske politike u BiH. Jer kad god narod ne smije imenovati stvarnog gospodara, znači da je već pristao na podaništvo.
Piše: Ivan Šušnjar, Poskok.info
Upravo je tu poantu, između redaka, akcentuirao na više razina “cancelirani” Dražen Pehar, svojevrsni hrvatski enfant terrible, odnosno advocatus diaboli, komentirajući Tokićeve podatke o ratnim protjerivanjima.
Ljudi vole latinske izraze jer zvuče mudrije dok sjede u trenirci i jedu paštetu. Pa evo im ih.
Tokić je iznio brojke koje su politički neugodne jer razbijaju pojednostavljene mitove o ratu u BiH: iz 47 općina pod kontrolom Armije RBiH protjerano je više od 126 tisuća Hrvata, dok je iz 27 općina pod kontrolom HVO-a protjerano ili raseljeno oko 17 tisuća Bošnjaka. To nisu male razlike. To je sedmerostruki odnos. I sada dolazi zanimljiv dio: hrvatska politika desetljećima izgovara rečenice poput “međunarodna zajednica omogućila je majorizaciju”. Ali Pehar postavlja neugodno pitanje: tko točno? Jer “međunarodna zajednica” ne postoji. To je birokratski naziv za odnos moći. Kao kad mafija kaže “prijatelji”. Nitko nikad ne zna tko su prijatelji, ali svi znaju da ćeš završiti u gepeku ako ih naljutiš.
Pehar zato secira hrvatski politički jezik kao psihijatar neurozu. Kaže: nije dovoljno reći “stranci”. Reci Amerikanci. Reci Britanci. Reci dio europske birokracije. Reci tko je godinama kroz OHR, ambasade i izborni inženjering modelirao Federaciju BiH tako da Bošnjaci brojčano dominiraju Hrvatima. Jer dok god se koristi magloviti jezik, nema stvarnog političkog otpora. Postoji samo ritualno kmečanje. Ono naše balkansko, ropsko mumljanje. Kukanje bez preciznosti. Bijes bez adrese. Kao kad čovjek psuje “državu”, a ne zna ni tko mu je potpisao rješenje.
Ali Pehar ide još dalje i tu postaje zanimljiviji od prosječnog nacionalnog lamentatora. On kaže da ni Bošnjaci zapravo ne dominiraju BiH. U Federaciji možda da. Ali po cijenu da netko dominira njima. To je ključ njegove misli. Dakle, po njemu bošnjačka politička elita nije vrh piramide nego srednji menadžment jednog međunarodnog protektorata. Ima moć nad Hrvatima, ali nema punu suverenost nad sustavom. Drugim riječima, Sarajevo može birati hrvatskog člana Predsjedništva, ali ne može birati geopolitički okvir države. Taj okvir dolazi izvana. Iz veleposlanstava, međunarodnih ureda, sigurnosnih interesa i velikih sila koje Balkan promatraju kao prostor upravljanja, ne partnerstva.
I evogac najneugodnijeg dijela cijele priče.
Pehar zapravo ne kritizira samo Zapad. On puno brutalnije kritizira nas Hrvateke. Kritizira našu političku psihologiju. Mentalitet ljudi koji desetljećima osjećaju da ih netko nadglasava, preglasava i politički disciplinira, ali nikada nemaju snage jasno izgovoriti kako sustav funkcionira. Jer imenovati gospodara znači riskirati sukob s njim. A za to treba imati političku hrabrost, strategiju i elitu koja razumije geopolitiku. Ne Facebook statuse s križevima, zastavama i tri uskličnika. Ne beskonačne okrugle stolove po Mostaru gdje ljudi pet sati govore o “konstitutivnosti”, a na kraju svi odu na lignje kao da su upravo riješili Versailles.
U konačnici, Peharova poruka je prilično sumorna: narod koji ne zna precizno imenovati vlastiti problem nikada ga neće riješiti. Jer magla je idealan prostor za upravljanje kolonijama. U magli nema odgovornosti. Nema centara moći. Nema adrese. Samo “stranci”. A kad politika postane neodređeno mumljanje o “strancima”, onda više nisi politički narod nego publika vlastite propasti. I onda ti povijest izgleda kao beskrajna konferencija za medije u kojoj svi pričaju o pravdi, a netko drugi piše pravila igre./HMS/
