Točno na današnji dan prije 46 godina dogodila se najčudnija utakmica u povijesti Dinama. Na prestižnom Mostarskom turniru, 9. veljače 1980. godine, rezultat je bio nevjerojatnih 9:2 za domaći Velež, piše Večernji.ba.
Iako se radilo o rezultatski beznačajnoj prijateljskoj utakmici, na tradicionalnom i nekada prestižnom Mostarskom turniru, niti jedan Dinamov poraz u povijesti – prije točno 46 godina – nije imao tako negativan odjek kao čuvenih 2:9 protiv Veleža, 9. veljače 1980. godine (da, nevjerojatno zvuči: rezultat 9:2 na datum 9. 2.).
To je bio najveći i najteži Dinamov poraz u povijesti – sve do nedavnih 2:9 s Bayernom u Münchenu – a potpisao ga je jedan od najznačajnijih trenera koji su ikada vodili plave, Vlatko Marković.
Igralo se u Mostaru na stadionu Pod bijelim brijegom od 13.30 sati pred 20 tisuća gledatelja, a sudio je novosadski sudac Maksimović.
Strijelci su bili: 1:0 Skočajić (4.), 2:0 Okuka (5.), 3:0 Skočajić (23.), 3:1 Kranjčar (29.), 3:2 Deverić (40.), 4:2 Slišković (43.), 5:2 Slišković (49.), 6:2 Skočajić (56.), 7:2 Skočajić (63.), 8:2 Slišković (71.), 9:2 Slišković (82.).
Za Velež su nastupili: Marić, Ćutuk, Hadžiabdić, Vukičević (Jakirović), Matijević, Đurasović, Okuka, Slišković, Slato, Ledić (Zovko), Skočajić (Kalajdžić).
Za Dinamo: Stinčić (Ivković), Hadžić, Tucak, Mustedanagić (Devčić), Kurtela, Bošnjak (Marić), Kranjčar, Bručić, Deverić, Janjanin (Bonić), Mlinarić.
Pa kako je uopće došlo do takve Dinamove katastrofe? Pazite, Dinamo je u prethodnoj sezoni, 1978./1979., rezultatski bio prvak Jugoslavije, a naslov prvaka izgubio je administrativnim putem. Dakle, govorimo o jednoj impresivnoj i nevjerojatno talentiranoj momčadi.
Sve nam je uspijevalo, to je jedna od onih utakmica kada ti prolazi sve što zamisliš, a sve što pukneš u ulazi u gol. Pa evo, ja sam Dinamu postigao četiri pogotka, što više nikada nisam ponovio. Najviše što sam zabio bio je hat-trick protiv tuzlanske Slobode, prisjetio se Veležov junak, tada bradati Blaž Baka Slišković.
Urbana legenda kaže da vam se Mlinarić poslije utakmice požalio kako su igrači Dinama bili umorni od noćnoga izlaska prethodne noći, a da ste mu vi odgovorili: ‘ A što misliš, da smo mi sinoć bili u kazalištu?’.
Bilo je tako. Dok smo koračali prema svlačionicama, na licima Dinamovih igrača doista je bio vidljiv umor, ali i na našima. Znate, Mostar je to vrijeme nudio zanimljiva mjesta za noćne izlaske, moglo se izaći, dobro proveseliti, zabaviti. A onda mogu i razumjeti igrače Dinama, da je došlo do maloga opuštanja, dodao je Slišković.
Njegov suigrač Vlado Ćutuk tvrdi kako je najvažniji impuls igračima Veleža u toj nevjerojatnoj utakmici dao njihov trener, fanatični Vukašin Višnjevac, rodom iz Gacke u istočnoj Hercegovini.
On je od nas stalno tražio napad, jurnjavu, pritisak, s klupe je za vrijeme utakmice od prve do zadnje minute dopirao onaj njegov poznati pozitivni teror: ‘ajde, brže, jače, do kraja…’, makar se radilo i o prijateljskoj utakmici. Moram istaknuti da je Velež tada bio vrlo moćan i da je, uz Liverpool, bio jedina europska momčad koja tri godine nije bila izgubila utakmicu na domaćem terenu.
Mi smo imali igrače poput Sliškovića ili Halilhodžića, koji su svojom klasom rješavali utakmice, a imali smo i strahovito brzoga, neuhvatljivoga lijevoga braniča Džemala Hadžiabdića, igrača koji bi i danas mogao igrati u bilo kojemu klubu, kazao je Ćutuk i dodao:
Mi smo imali veliki respekt prema Dinamu, ali i strahovit motiv jer Dinamo je u Hercegovini imao veliki broj navijača, pa je postojao tradicionalni rivalitet između Veleža i Dinama. Zbog toga je pobjeda nad Dinamom uvijek bila stvar prestiža i jako slatka.
A što o porazu 2:9 kažu Dinamovi nogometaši? Džemal Mustedanagić se našalio.
2:9? Ja nemam ništa s tim. Mene je trener Vlatko Marković zamijenio u 20. minuti, a tada je bilo samo 2:0, nasmijao se legendarni Džemo, pa nastavio:
Zašto sam bio zamijenjen? Toga poslijepodneva bio sam zadužen za Sliškovića, koji je očito bio jako raspoložen za igru, a trener Marković smatrao je kako nisam bio dorastao zadatku pa me rano izvadio iz igre. Dok sam bio pod tušem, došao mi je oružar Nikola Marković i kazao: ‘Čovječe, već je 3:0, razbijaju nas.’.
Na to sam, onako ljutit i razočaran zbog zamjene, dao neki neumjesan komentar, a Nikola ga je bio prenio Vlatku, pa sam na sljedećoj utakmici u Tivtu bio na klupi, a onu poslije nje, u Dubrovniku, na tribinama. No, kada je prvenstvo bilo nastavljeno, Marković me bio vratio u momčad i bio sam nezamjenjiv. U finalu Kupa sa Crvenom zvezdom u Beogradu bio sam igrač utakmice.
Pričalo se kako tada Dinamovi igrači nisu bili u sjajnim odnosima s Vlatkom Markovićem, pa da su i zbog toga s Veležom igrali s pola gasa.
Nije istina!, odmah je to opovrgnuo Dinamov vratar Tomislav Ivković, koji je u igru ušao kod rezultata 5:2, i onda objasnio genezu teškoga poraza:
Kod rezultata 3:2 mi smo imali šansu za izjednačenje, a kako se to nije dogodilo, išli smo grlom u jagode, a oni su nas kontirali i zabijali. Jednostavno, dođe takva utakmica, čuda se događaju, pogotovo u prijateljskim, pripremnim utakmicama u kojima nema natjecateljskoga naboja. Teško nam je svima bio pao taj poraz, osobito treneru Vlatku Markoviću, koji je bio pravi gospodin i nakon njega ponudio je ostavku. No, ona nije bila prihvaćena.
I bolje da nije, jer je toga proljeća 1980. godine Dinamo, iako tek 12. na ljestvici na kraju prvenstva, iznenađujuće bio osvojio Kup maršala Tita pobijedivši u finalu favoriziranu Crvenu zvezdu (1:0, 1:1). Zanimljivo, Dinamo je dva mjeseca nakon poraza 2:9 ponovno bio gostovao u Mostaru i u prvenstvu odigrao 1:1.
A na spomenutom turniru, na kojemu je u polufinalu bio poražen 2:9, Dinamo je u utakmici za treće mjesto pobijedio Sarajevo sa 2:0, dok je u finalu Velež pogotkom Blaža Sliškovića svladao Partizan sa 1:0./HMS/
