Pred ukrajinskim predsjednikom sada je procijeniti što mu je činiti u dejtonskim (Alijinim) okolnostima. Kada – razapet! – ne može dobiti ni dobar mir, a niti voditi dobar rat.
Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik
Sve je zapravo počelo neugaslom ambicijom Donalda Trumpa da se ovjenča Nobelovom nagradom. Nakon što nije, kao što je (nekoć…) obećao, zaustavio rusko-ukrajinski rat za 24 sata, američki je predsjednik 22. studenog navijestio kako ne odustaje od nakane postati golub mira. Objavljen je, naime, američki nacrt okvira za završetak „ruske specijalne vojne operacije“ u 28 točaka i Bijela kuća je dala rok Kijevu da ga prihvati do 27. studenog. Kada se inače u SAD-u slavi i Dan zahvalnosti.
Zaustavite Reuters
Čim je američko – konačno?! – rješenje objelodanjeno, gotovo je svima bilo jasno kako je taj, sad već, takozvani mirovni sporazum pisan u Kremlju. U tolikoj mjeri da se čak i Trump dva-tri dana kasnije (malo) posuo pepelom te je kazao kako je izvorni američki plan za Ukrajinu „dotjeran uz doprinose obiju strana“ i dodao da šalje svoje izaslanike na pregovore u Kijev i Moskvu.
A, sve to nakon što je Volodomir Zelenski skrušeno izjavio kako su Ukrajinci pred možda najtežom odlukom u povijesti. Nemaju, zapravo, dobra rješenja – budući da biraju između gubitka dostojanstva i gubitka strateškog partnerstva. Slijedom čega sam se sjetio nesretnoga Alije Izetbegovića koji je u Sjećanjima napisao kako se u Ohiu – i to (još) u američkoj vojnoj bazi! – osjećao (kao) razapet: budući da nije mogao dobiti ni dobar mir, a ni voditi dobar rat. I, dobio je – Republiku Srpsku! Baš kao što evo i „američki okvir za mir“ nudi Kijevu neku vrstu Republike Ruske, jer bi ukrajinski predsjednik trebao predati Moskvi ostatak istočne regije Donbas, uključujući – čak! – i dijelove koji su još pod kontrolom ukrajinskih obrambenih snaga. Uz to, Rusima bi ostao Doneck, Lugansk i Krim.
A onda je u prošlu srijedu Reuters, pozivajući se na tri izvora upoznata s ovom temom, objavio kako se američki plan od 28 točaka u biti temelji na dokumentu koga su napisali Rusi i predali visokim američkim dužnosnicima sredinom listopada, nakon sastanka Trumpa i Zelenskog u Washingtonu. Prije se vjerovalo kako su autori: američki predsjednik, Steve Witkoff, Marc Rubio i Jared Kushner. Odmah potom Bloomberg je dobio na uvid transkript telefonskog razgovora Witkoffa s glavnim pomoćnikom ruskog predsjednika Jurijem Ušakovim, iz koga je jasno kako se ideja o teritorijalnoj koncesiji (iz)rodila u Kremlju, uz američki blagoslov.
Curenje s nakanom
Uz to, Witkoff je svome ruskom sugovorniku savjetovao da čestita Trumpu i optimističnije usmjeri razgovore. Osim što je objavljivanje ove diplomatske indiskrecije izazvalo medijsku senzaciju, uzrokovalo je i rusko zgražanje. Štoviše, Ušakov je kazao kako curenje sadržaja njegova telefonskog razgovora s američkim posebnim izaslanikom u američkim medijima jest zapravo pokušaj ometanja nastojanja za mirom u Ukrajini. „Malo je vjerojatno da se to radi kako bi se poboljšali odnosi. Oni se sada grade s mukom, putem takvih kontakata, uključujući i telefonske“, kazao je, potvrdivši kako se puno razgovara, ali da ti razgovori nisu javni. Što je, jasno, adresirano više na američku diplomaciju, negoli na tamošnje medije.
O čemu je, kazujući o zapadnoj diplomaciji općenito, progovorio i bivši ruski diplomat Boris Bondarev reagirajući na pregovore u Ženevi, koje su 23. studenog vodili šef američke diplomacije Marco Rubio i šef Ureda Zelenskog Andrij Jermak, a na komu je američki plan revidiran s 28 na 19 točaka. U pregovorima su sudjelovali i europski partneri koji zajedno s Kijevom inzistiraju kako postojeća crta bojišnice mora biti polazišna točka za sve teritorijalne rasprave. Pa, ipak, na pitanje što misli o tomu kako se SAD i Europa ponašaju tijekom rata te i posljednjih pregovora, diplomat koji je podnio ostavku na svoju poziciju u znak protivljenja ratu kaže kako su baš razdori oko američkog mirovnog prijedloga otkrili da je Zapad podijeljen kao nikad prije.
Nikad ne reci nikad!
„Ponašaju se vrlo neprofesionalno. I to čini da ruska diplomacija izgleda vrlo profesionalno“, poručuje Bondaerev naglašavajući kako Europa mora početi razmišljati o tomu da bi ovaj rat trebao biti dobiven, ne, veli, zaustavljen, gurnut u stranu; ne, dakle, zamrznut na neodređeno vrijeme, nego dobiven. Što se, usred aktualnih okolnosti, doima kao dobra, ali zbilja nerealna želja.
Realnijim se, mada i dalje osebujan i diplomatski razigran, pak doima Zoran Milanović koji i dalje ne odustaje od svoje stare teze da je rat u Ukrajini proxy rat između Washingtona i Moskve te da će se riješiti isključivo dogovorom između njih. Uz to, hrvatski je predsjednik, vjeran svojoj raspojasanoj – gdjekad i zanimljivoj i duhovitoj! – retorici, dodao i kako je s jedne strane NATO, termonuklearni savez koji se na poprilično arogantan i seljački način širi već godinama, a s druge Rusija, opasna termonuklearna sila koja svo vrijeme na to upozorava. „Pa ti onda moraliziraj i dijeli savjete Zelenskom koji se 2022. u Istanbulu i prije toga u Minsku htio dogovoriti s Rusima, pri čemu ništa nije trebalo ići Rusiji“, kazao je dodajući da su impulsi ukrajinskog vodstva bili ispravni. Te, sad već, neprežaljene 2022. I, da – Milanović drži kako su savjeti zapadnih čelnika Ukrajini da ne bi trebala prihvatiti mirovni plan koji nude američki predsjednik i Moskva, dijabolični. Poručuju, po njegovu sudu, nastavite ginuti!
A, kao svojevrsna replika na ovu procjenu s Pantovčaka stanja na terenu, došla je prisega Johana Vadefula nakon ženevske redakture američkoga plana. „Sva pitanja koja se tiču Europe, uključujući i ona koja se odnose na NATO, uklonjena su iz ovog plana!“, kazao je taj šef njemačke diplomacije referirajući se na prvotni (američki?) plan prema kome bi Ukrajina trebala unijeti u Ustav da – nikada! – neće ući u NATO, a NATO unijeti u statut da je – nikada! – neće primiti.
Witkoff – ruski plaćeni agent?
Vratimo se, međutim, „slučaju Witkoff“. Republikanski zastupnik Don Bacon, primjerice, traži da ga Trump žurno ražaluje. „Za one koji se protive ruskoj invaziji i žele da Ukrajina prevlada kao suverena i demokratska zemlja, jasno je da Witkoff u potpunosti favorizira Ruse“, napisao je taj republikanac na društvenoj mreži X te dometnuo: „Njemu se ne može vjerovati da vodi ove pregovore.“ „Bi li ruski plaćeni agent učinio manje od njega?“, zapitao se retorički te dodao: „Trebao bi dobiti otkaz!“
Usprkos tomu, Trump je u prošlu srijedu razgovarao s novinarima u zrakoplovu Air Force One dok je letio na Floridu i – baš kao da se u međuvremenu ništa (važno) nije dogodilo – objavio kako pregovarači napreduju u razgovorima s Rusijom i Ukrajinom te kako je Moskva pristala na neke ustupke. Uz to, najavio je kako će Witkoff, unatoč eto tomu što je pokazao pomanjkanje sigurnosne kulture, uskoro otputovati u Moskvu da bi se sastao s ruskim predsjednikom. Ipak, taj kompromitirani pregovarač dobit će i pojačanje, zeta američkog predsjednika, Kushnera koji je – naglasio je njegov punac – pomogao u pregovorima o sporazumu u Gazi.
Međutim, više od ovoga (obiteljskog) kadroviranja, pozornost je izazvalo Trumpovo viđenje stanja na bojišnici, trenutačno i ubuduće.
Trumpovo prebrojavanje
„Ovaj bi rat mogao trajati godinama, a Rusija ima mnogo više ljudi, mnogo više vojnika. Dakle, mislim da je dobra stvar ako Ukrajina može postići dogovor. Mislim kako je to dobro za oboje. Ukrajina je izgubila mnogo ljudi. Rusija je također izgubila mnogo ljudi, ali Rusija ima mnogo veći broj ljudi“, utvrdio je, za svaki slučaj, „kapetan“ Air Force One svoju tezu kako je brojno stanje – najvažnije.
U biti, ova Trumpova zračna opservacija svjedoči kako on nije, usprkos europskome „povijesnom NE“ i ženevske preinake, odustao od „Republike Ruske“ na ukrajinskom teritoriju. Budući da je temeljno – trgovac, jasno mu je kako Putin neće, kao što američki plan predviđa, tek tako pristati da ruskih, po europskim, poglavito belgijskim bankama, zamrznutih 100 milijardi dolara deviznih rezervi usmjeri na obnovu Ukrajine. Slijedom čega vojni i ini analitičari podsjećaju kako povijest baš i ne pamti puno ratova u kojima je strana koja pobjeđuje iznenada zatražila mir i pristala financirati oporavak svoga protivnika.
Kako bilo, američki je predsjednik odustao od rokova, ali ne i od optimizma te očekuje kako će njegov (a i ruski…) vjerni Witkoff, pojačan zetom mu Kushnerom, s Putinom ispeglati ono što je ostalo od prvotnih 28 točaka. Aktualnih, dakle, 19. A, onda slijedi veliko finale kada će on preuzeti pozornicu te s ruskim i ukrajinskim predsjednikom obznaniti kako je mir postignut. Dobro, pa makar i kao novogodišnja želja, zvuči ovakav scenarij. Jer, samo u listopadu je poginulo 25 000 vojnika…
Pred Zelenskim je sada ocijeniti što mu je činiti u – dejtonskim (Alijinim) okolnostima. Kada – razapet! – ne može dobiti ni dobar mir, a niti voditi dobar rat. A ako mu se dogodi Republika Ruska, onda će hegelovci doći na svoje jer bit će to vrlo plastičan dokaz kako se povijest uistinu dvaput ponavlja. Prvi put kao tragedija, a drugi put kao farsa.
Dayton, 30 godina poslije, svjedoči o tragediji, a washingtonsko-moskovska ujdurma prijeti – farsom. /HMS/
