DRUGI PIŠU: Smije li (samo) HOS biti za Dom spreman?

Baš kao što je HOS-ovcima amblem koji su nosili u Domovinskom ratu služio i kako bi napravio stanovitu psihozu među četnicima i sličnom im bratijom, tako je i danas dobro što se – vjerujem! – do Beograda (ili makar Zemuna…) tijekom Thompsonovih koncerata čulo da su Hrvati za Dom spremni! A pravnoj državi svaka čast…

Piše: Josip Vričko, Katolički tjednik

U sad već gotovo histeričnom progonu pozdrava Za Dom spremni, u ma kojem kontekstu spominjan (i uzvikivan) bio, Lijeva naša pribjegava raznim sredstvima, pa se, evo, oslanja i na ilegalce. Strogo konspirativne suradnike. Navješćujući da će ZDS uskoro ući u zakon, jedan se zagrebački dnevnik poziva na nekoliko neimenovanih izvora iz različitih stranaka, pa tako i – vladajuće. Što, valjda, treba doprinijeti dramatičnosti; biva, tko smije uopće o tomu govoriti imenom i prezimenom.

Motiv za propitivanje (navodnog) izvora iz HDZ-a, stranke koju su slijeva u doba kad je grmjelo, dakle potkraj 1980-ih i početkom 1990-ih, zvali strankom opasnih namjera, obrana je samopromovirane teze kako vladajućim masovno korištenje rečenoga pozdrava ozbiljno šteti. U, predmnijeva se, međunarodnom kontekstu.

Što kažu „neimenovani izvori“?

Slijedom čega se, tvrdi list pozivajući se na čak nekoliko izvora bliskih Vladi Andreja Plenkovića, traže način kako da „popeglaju“ novonastalu situaciju, a jedna od ideja je da se ozakoni dvostruka konotacija, čime bi korištenje ZDS postalo dopušteno jedino u strogo komemorativne svrhe vezane uz sjećanje na poginule pripadnike HOS-a u Domovinskom ratu. Pa onda „neimenovani izvor“ tvrdi kako je taj pozdrav neprihvatljiv u svim varijantama, izuzev one vezane za Domovinski rat. Nakon čega se vraćamo u ožujak 2017. kada je Plenkovićeva Vlada osnovala Vijeće za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, a koje je svoj rad okončalo u veljači 2018. objavivši Dokument dijaloga.

U tome dokumentu, koji je aktualiziran ovih dana, govori se o iznimci uporabe ZDS vezano (samo) za događaje na kojima se odaje počast braniteljima koji su poginuli za Hrvatsku boreći se pod insignijama s tim sloganom. Jasno, valja podsjetiti i u kakvim je okolnostima uopće došlo do utemeljenja Vijeća. U studenome 2016. jedan je ogranak HOS-a postavio spomen-ploču s imenima 11 poginulih pripadnika sa znakom HOS-a te, dakako, s pripadajućim natpisom Za Dom spremni – u Jasenovcu, nedaleko od spomen-područja nekadašnjeg ustaškog logora. Nezgodno…

Međutim, rečeni su HOS-ovci poginuli boreći se najveći dio rata na bojišnici oko Nove Gradiške, Novske i Jasenovca. Imaju li ih, dakle, suborci pravo komemorirati uz znakovlje uz koje su se borili, a četnici ih, tvrde svjedoci, ubili na svirep način?

Malen (i) u magli

U travnju 2020. (i) tadašnji hrvatski predsjednik Zoran Milanović nakon polaganja vijenaca u Jasenovcu izjavio je kako HOS-ovu spomen-ploču, koja je u međuvremenu iz Jasenovca premještena u obližnju Novsku, treba maknuti i negdje baciti jer to nema veze s Domovinskim ratom. Dok je nešto ranije Vesna Pusić kazala, također vrlo suptilno, kako za tu ploču ne treba povjerenstvo već – šrafciger. Predsjedniku su, jasno, uzvratili HOS-ovci podsjetivši ga kako je jedan od poginulih Mario Rehor imao 17 godina kad je otišao u rat, a Milanović je 1991. imao 25. Mario je pokopan 1992. A, evo, kako se poklonik drastičnih mjera u obračun s ratnim znakovljem hrvatskih branitelja sjećao tih dana. U ožujku 2021. na prijamu u znak sjećanja na pogibiju Josipa Jovića, prvog hrvatskog redarstvenika poginulog u Domovinskom ratu, i 30. obljetnicu akcije Plitvice, održao je, kako on to inače voli – s promjenljivim uspjehom – govor „iz glave“.

„Dragi prijatelji, hrvatski junaci, prošlo je 30 godina od prvog krvavog događaja u agresiji na našu domovinu. Sjetim se često tog dana, bio sam malen i zbunjen dok sam gledao ljude u maglovito jutro kako slabo opremljeni idu u smrtnu opasnost. Zato ste junaci. Tada su samo hrabri, možda malo naivni na onaj zdrav način, izlagali život, svjesni da se može dogoditi svašta. Takvim ljudima dugujemo zahvalnost“, kazao je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga Hrvatske.

Tko je mjerio kukuruz ’91.?

Podvucimo crtu; Rehor je imao 17, Jović 22, Milanović 25 – i samo je ovaj posljednji, inače ponosni Titov (beogradski) gardist, bio malen i zbunjen. A vratimo se (još malo) i na u maglovito jutro zagledana budućeg predsjednika i njegovu opasku kako su hrvatski junaci bili slabo opremljeni. Odgovorio mu je, dakako, neizravno i sa stanovitom vremenskom distancom predsjednik Saveza udruge HOS-a Borislav Barišić koji je i ranije pokušavao nešto napraviti kako bi se zaštitila HOS-ova obilježja, da ne može (baš) svatko štampati majicu i zastavu HOS-a. O mjerenju kukuruza da i ne govorimo.

Negdje pred rat na mrtvoga je kumrovečkog vragolana glogovim kolcem jurišao, obračunavajući se s ustašama, vojvoda Voja… Ništa, ili gotovo ništa, nije se evo promijenilo tamo preko Drine. Tko to ne zna ili neće znati, i danas bi bio malen i zbunjen u neko maglovito jutro… Nego, kad će opet (neki) Thompsonov koncert?!

„Mojim suborcima iz garde i specijalne policije vjerojatno je prekipjelo zato što ljudi koji nisu bili u HOS-u, ljudi koji se nisu čak ni rodili kad smo ratovali, mašu zastavama HOS-a i dižu desnu ruku koju mi nismo dizali ni ’91. Imali smo amblem kakav je bio, a on je najviše smetao našim neprijateljima u to doba kad nismo imali oružje, mogli smo barem tako napraviti neku psihozu među četnicima i ostalima“, tumači Barišić, čak i po cijenu da ga – a što je već počelo – prozivaju kako istupa da bi izišao ususret Plenkoviću koji, po mišljenju lijevoga tiska i dijela oporbe, na sve načine nastoji „popraviti štetu“.

Ako pak još malo zavirimo ili, svejedno, ugazimo u hrvatski vremeplov, vidjet ćemo kako se strahom od navodne ustašizacije nije prvi put plašilo Hrvate. Još, naime, u proljeće 2020. bivši je hrvatski predsjednik Ivo Josipović kritizirao državno pokroviteljstvo nad komemoracijom Bleiburga, ocijenivši kako to nije čin odavanja počasti žrtvama, nego problematična politička manifestacija i besramna manipulacija. „… Ona je snažna politička poruka u funkciji historijskog i političkog revizionizma, u funkciji rehabilitacije ustaštva, jačanja nacionalizma i političke desnice“, izjavio je Josipović u intervjuu za sarajevski portal Faktor, promovirajući tezu kako je „ustaška zmija još živa“ te suodgovornost za to adresirao na HDZ, premijera Plenkovića osobno, Crkvu i desne političke krugove.

Tko je tko u Hrvata?

Ni danas nije drugačije. U aktualnom političkom trenutku, a sve nakon dvaju Thompsonovih koncerata, pobornici Josipovićeve teze o živahnoj (ljutoj) guji patetično pozivaju na tekovine revolucije, papagajski ponavljajući kako se zna tko je bio tko u (onom) ratu, tko borac za slobodu i pravdu, a tko eksponent „zločinačke“ politike i izdajnik. Njima, pomalo i prkosno, Thompson pjeva Loša bila 45-a. A maksimalno što se od njih može izvući u kontekstu Bleiburga je kako nema dvojbe da su nad brojnim ljudima počinjeni zločini u svibnju 1945. i da se ta istina ne smije prešutjeti. Ali se, vele, činjenice ne smiju zlorabiti u političke svrhe. Što je, ipak, napredak u odnosu na doba kada je jedan SDP-ov saborski zastupnik tvrdio kako su partizani na Bleiburgu traljavo obavili posao…

A, evo, konačno kako aktualni predsjednik SDP-a Siniša Hajdaš Dončić najavljuje novi zakon: „…Predložit ćemo zakon kojim bi se isticanje svih fašističkih, nacističkih, ustaških i četničkih simbola ili pozdrava proglasilo kaznenim djelom.“ A na novinarsko pitanje: „Dakle, jugoslavenska zastava može?“, prvi esdepeovac u Hrvata odgovara: „Moramo imati jasna i jednaka pravila koja kažu da isticanje bilo koje zastave koje je popraćeno porukama mržnje ili radnjama koje potiču na mržnju, nasilje ili diskriminaciju treba biti kažnjivo.“ Talasanje, kroz gusto granje. Poglavito jer je riječ o političaru koji je maneken političkog revizionizma, unatoč tomu što baš on na glazbenim koncertima vidi revizionizam i „ustašku guju“ što je – misli?! – opasala Hrvatsku.

Ustaše iza svakog – „ćoška“

Ne krije, naime, kako mu je velika želja najljepši zagrebački trg vratiti Titi, napominjući kako glede toga projekta u ovome trenutku razum mora prevladati emocije te dodajući i kako će se Ljubičica Bijela kad-tad vratiti na Trg Republike Hrvatske. Ako je to lokacija za (doživotnoga) predsjednika Jugoslavije, koja je onda dovoljno dobra za prvog predsjednika Hrvatske – državnika koji je projektirao hrvatsku državu, doveo je do ratne pobjede i do međunarodnog priznanja? U Domovinskom ratu Franjo Tuđman i hrvatski domoljubi – a među njima i oni Za Dom spremni – vodili su najvažniji rat u svojoj povijesti. I, baš kao što ovih, iznova burnih, dana u Hrvatskoj tvrdi jedan bivši diplomat Mirko Galić – da su Hrvati izgubili rat, izgubili bi – vjerojatno zauvijek! – državu.

Dijametralno drugačije od povjesničara Nevena Budaka koji pak drži kako bi bez partizanskog pokreta današnja Hrvatska bila od Suška do Karlobaga, možda do Splita, i od Sutle do Virovitice, s tim da bi Zadar s nekim otocima možda ostao Italiji, a politiku bi određivali oni koji bi se našli na strani pobjednika, a to bi bili četnici.

Mali Budakov, a i poklonika mu, problem je što četnici i danas vrlo dobro stoje tamo daleko. Prije aktualnog predsjednika Aleksandra Vučića, političkog sina četničkog vojvode Vojislava Šešelja, predsjednik Srbije bio je Tomislav Nikolić, četnički vojvoda, također. I, baš kao što je HOS-ovcima amblem koji su nosili u Domovinskom ratu služio i kako bi napravio stanovitu psihozu među četnicima i sličnom im bratijom, tako je držim i danas dobro što se do Beograda, ili makar Zemuna… tijekom Thompsonovih koncerata u Zagrebu i Sinju čulo da su Hrvati za Dom spremni! A pravnoj državi svaka čast…

Uostalom, u Vučićevoj Srbiji ionako vide ustaše iza svakog kuta, tj. ćoška.

Dedinjsko (ustaško) leglo

O čemu svjedoči i prošlotjedni uistinu bizarni slučaj. Stanoviti je 55-godišnjak pokušao Molotovljevim koktelom zapaliti Muzej 25. svibnja na Dedinju gdje „spava najmudrija svjetska glava“. Trostruki je narodni heroj bio u zbilja realnoj opasnosti jer je vatra došla do ulaznih vrata Kuće cvijeća. Kad su ovoga diverzanta uhitili, kazao je kako je došao uništiti ustaško leglo. A nije, zanimljivo, Hrvat lijeve provenijencije.

Negdje, podsjetimo se, pred rat na mrtvoga je kumrovečkog vragolana, obračunavajući se s ustašama, glogovim kolcem (i bijelim lukom) neuspješno jurišao vojvoda Voja… Ništa, ili gotovo ništa, nije se evo promijenilo tamo preko Drine od tih dana. Tko to ne zna ili neće znati, i danas bi bio malen i zbunjen u neko maglovito jutro…

Nego, kad će opet (neki) Thompsonov koncert?! /HMS/