„Čovjek snuje, Bog određuje.“
Tako je majka znala govoriti kad bi nam se neočekivano dogodila neka tragedija u životima, tako jednostavno na neki svoj religiozan način se pomirivši s činjenicom koliko je čovjek u stvari malen i nemoćan.
Piše: Gabrijela Arapović, Hrvatski Medijski Servis
Siječanj, veljača, korona. Nesretna 2020. svima nam je, na različite načine promijenila živote. Jednog lijepog, sunčanog dana položila sam ispit na fakultetu s izvrstan (5) i puna entuzijazma krenula spremati novi, kad me dočekala obavijest kako je nastava odgođena na dva tjedna. Koronavirus, koji je u mojim mislima tada još boravio daleko u Kini, opasno se približio i stigao u Hrvatsku. Eto ga i u BiH. Znalo se.
Globalizacija mi se više nego ikad tih dana činila kao loša ideja. U nekim trenucima sam najiskrenije poželjela kolektivistički, diktatorski pristup građanima zbog neodgovornosti mnogih. Oni koji su bili na putovanjima skrivali su to, kako ne bi bili testirani i optuženi da su zarazili druge. Ništa nismo znali. Ništa nismo smjeli. Jedino je pametno u sveopćem neznanju, nesigurnosti i panici bilo: ostati doma. Dva mjeseca skoro nisam napustila stan jer sam se bojala kako bi moji izleti mogli nekoga ubiti. I kad bih otišla do trgovine, samo bih bih više razočarana, bijesna i uplašena bila. U vremenu kad nam je solidarnost bila potrebna više nego ikad, pojedinci su pravili kućne zalihe koje mogu trajati godinama, ostavljajući brojne druge bez mogućnosti kupovine lijekova i osnovnih namirnica.
Sjećam se jednom prigoom, u trgovini za blagajnom, s maskom, rukavicama i punom opremom odmaknuta ne dva, nego tri metra od kupca ispred mene, čekam platiti namirnice dok za vratom osjetim dah starije žene bez maske ili bilo kakve zaštite.
„Možete li se, molim Vas, odmaknuti dva metra od mene?“, s ogromnim naporom da zvučim ljubazno upitala sam.
„Što se bojiš curo, nemam ti ja tu koronu“, odgovorila je.
„Ali ja možda imam, gospođo.“
Odmaknula se četiri metra.
Tih dana vijesti su se pratile više nego ikada. U 12 bi se cijela obitelj okupila oko televizora i napeto iščekivala pressicu Kriznog stožera. Što su brojke bile veće, majka je duže vratila krunicu u rukama. Ja sam se najviše bojala da će ćaća umrijeti jer je imao infarkt prije par godina. A Krizni stožer je rekao kako su srčani bolesnici izloženiji i osjetljivi. A Kriznom stožeru se tada više vjerovalo nego Bogu.
Mnogi su napustili ovaj svijet i nikad nećemo saznati zašto. Jer obdukciju često nisu htjeli obaviti. Možda je korona. Da se ne zaraze. Odjednom je korona postala glavna i jedina bolest na ovom svijetu. Sve su druge nestale u danu.
U 2020. umrli su mnogi važni ljudi. Ne mislim samo na Maradonu. Nekome je umro tata. Nekome majka. Stric, ujak, sestra, prijatelj. Mnogo ljudi umrli su potpuni sami u bolničkim sobama. Bez oproštaja. Posljednjeg zagrljaja i smješka. Bez utješnog stiska ruke i barem poruke da će sve biti u redu. Obitelji nisu smjele otići na posljednji ispraćaj dragih osoba.
A onda su se redom pojavljivali i drugi, vezani problemi, počeli su masovno pristizati otkazi i puno ljudi je ostalo bez posla i primanja. U svoj toj katastrofi, naši političari nisu mogli ni malo barem pauzirati svoje koruptivne navike, pa smo tako svi zabuljeni u ekrane i televizore otvoreno pratili aferu „Respiratori“ i mnoge druge.
Sve su nade bile položene u ljeto. Da će sunce i vrućina istjerati prokleti virus iz naših života. Mjere su popustile, ali virus se nije dao. Nešto malo sezone je ipak ostvareno i neki studenti su uspjeli zaraditi bar za semestar.
Jesen nije bila nimalo bolja i u čitavoj Europi mjere su se ponovno počele pojačavati. Granice su zatvorene, obitelji za Božić razdvojene. Kao šlag na ovu neukusnu tortu, pojavio se novi, mutirani soj koronavirusa. A još, mi u BiH, drugi jesu, nismo dobili ni cjepivo za ovaj normalni. Da, postao je normalan. Novo normalno podrazumijeva život s virusom koji je promijenio cijeli svijet.
Sretnem neki dan prijateljicu i krenem je zagrliti pa zastanem. Nije pametno grliti se zbog korone. Socijalna distanca. Kakav paradoks. Nismo ni svjesni koliko nas je ovaj virus promijenio. Kafići će opet nekad po cijelu noć raditi, granice će biti otvorene za putovanja, ali nedostatak bliskosti nitko ne može vratiti. I za pet godina instiktivno ćemo ustuknuti kad nam netko ponudi dodir. Navika. Novo normalno. Potpuno nenormalno.
Da bi ova prokleta godina bila sigurna da je ostavila traga, dočekali su nas i razorni potresi i ogromna tragedija u Hrvatskoj. Gradovi će se obnoviti, ali ljudi su izgubljeni. Ipak, ovaj strašni događaj na kraju godine podsjetio nas je da smo ljudi. Nevezano koje nacionalnosti bili, na koji se način krstili, kako se zvali i za koga glasovali, sve nas je zaboljela dvanaestogodišnja djevojčica iz Hrvatske poginula u potresu. Većina nas je na ovaj ili onaj način pridonijela pomoći koja se širom regije skuplja za ljude koji su ostali bez krova nad glavom. Srbija više ne mrzi „ustaše“, nego šalje velikih milijun eura susjedima, iako je i sama u vremenu krize. Anonimni komentator na Klixu ne psuje mater „UZP-ovcima“, nego jednako tuguje za žrtvama strašne nesreće. .
2020. godino, maestralno si ovo odigrala. Naučila si nas da smo mali i slabi. Da u ovakvim situacijama nemamo apsolutno nikakvu moć. Da ljudski dodir, zagrljaj i poljubac ne trebamo shvaćati olako i da smo potrebni jedni drugima, koliko god različiti jedni od drugih bili. Hvala na svemu, ali vrijeme je da odeš. Predugo si trajala i previše nam uzela. Iako se vjerojatno preko noći ništa neće promijeniti, nestrpljivo čekamo 2021. U svojim domovima. Bez spektakularnih izlazaka i ludih provoda. Skromno i tiho. S nadom u bolje sutra. I bez obzira na sve, s vjerom u ljude. /HMS/
