Ravnatelj Klinike za psihijatrijske bolesti Vrapče Vlado Jukić analizirao je za Tportal značenje javnog samoubojstva kakvo je u srijedu počinio Slobodan Praljak te otkrio što je u glavi ljudi koji se odluče na takvo nešto
Praljak je dugo i studiozno planirao samoubojstvo. Od same ideje, preko nabave otrova, unošenja supstance u sudnicu… ‘Njegov slučaj nije motiviran psihopatološkim motivima i ne može se promatrati kroz psihijatrijsku prizmu’, kaže Jukić.
Objašnjava da struka dijeli suicide na tri vrste. Prvi su oni kad kod osobe postoje psihopatološke smetnje, drugi su pak motivirani bilancom, kako kaže Jukić. Riječ je o podvlačenju crte u odnosu na neki period života. Treća vrsta su suicidi s porukom.
Upravo u ovu zadnju grupu spada Praljkov čin ispijanja otrova pred milijunskim auditorijem. Takvih je slučajeva, kaže Jukić, jako malo.
‘Ako se dalje analizira, ja bih rekao da je to snažna poruka, poruka kojom se kaže da se ne može prihvatiti nešto što je časnom čovjeku neprihvatljivo. Praljak je bio snažna ličnost. Neki kažu da je to kukavički, no nikako ga ne bih mogao tako nazvati’, kaže Jukić i dodaje da je Praljak ubrzo mogao biti pušten na slobodu te da u pitanju nije bio strah od zatvora. ‘On nije mogao prihvatiti ono što je suprotno vlastitoj istini i jedini način da se to pokaže bilo je ono što je napravio’, dodaje.
Smatra da je Praljak ispucao sve načine da dopre do ljudi, 13 godina je dokazivao svoju istinu, o tome napisao silne knjige, prikupljao dokumentaciju. ‘U tom periodu tko ga je htio čuti, čuo ga je. A tko nije, ne bi ga čuo ni nakon presude’, smatra.
Ovakvu vrstu suicida od ostalih dijeli jedna bitna stvar – nisu počinjeni u afektu. Studiozna priprema pokazuje da je bio odlučan u tome da si oduzme život, dok s druge strane postoje oni koji nekoliko puta pokušavaju samoubojstvo, no time šalju poruku.
Praljkov čin nije bio performans. ‘Čovjek takvog kalibra znao je da nema povratka. To je trijezna odluka čovjeka koji je zaključio da je to jedini način na koji može poslati poruku… Ovo je toliko snažno i upečatljivo. To je sudar s birokracijom i politikom koja nije uvažavala ništa što joj se podastiralo kao dokaz’, zaključuje Jukić.
Iako je većina globalno poznatih javnih samoubojstava s političkom porukom izvršena samospaljivanjem, možda je najpoznatiji slučaj američkog političara Roberta Budda Dwyera. On je bio umiješan u korupcijski skandal, zbog čega mu je prijetila kazna od 55 godina zatvora. Tijekom cijelog procesa tvrdio je da je nevin, a dan prije izricanja presude 1987. godine sazvao je konferenciju za novinare, pročitao je svoju izjavu i pred kamerama si pucao u glavu.
Slučajevi samospaljivanja iza kojih je jasna politička poruka samoubojice događala su se u 20. stoljeću na svim kontinentima. Najpotresniji slučaj, i to zato što su ga ovjekovječile kamere, zbio se 1963. u Vijetnamu. Tada se Thích Quảng Đức, vijetnamski budistički svećenik, spalio u znak protesta protiv progona budista koji je provodila tadašnja južnovijetnamska vlada.
U istočnoeuropskom bloku u prošlom stoljeću zabilježena su dva slučaja politički motiviranih samospaljivanja. Godine 1972. Romas Kalanta (19) javno se spalio prosvjedujući protiv sovjetske hegemonije u Litvi. Prilikom samoubojstva uzviknuo je ‘Sloboda Litvi!’. Mladi Kalanta postao je simbolom litvanskog otpora Rusima.
Slično je s češkim studentom Janom Palachom. On se 1969. spalio u znak prosvjeda protiv invazije zemalja Varšavskog pakta na Čehoslovačku godinu ranije. Palach je također postao sinonim otpora i ikona češke borbe za nezavisnost, donosi Tportal./HMS/
