Hrvatski Medijski Servis

Kako se efendija u političkim cipelama brine za susjede

Nakon što je Sud u Haagu izrekao osuđujuću presudu šestorici bh. Hrvata mnogi su samoinicijativno iznijeli i svoje viđenje stvarnosti. Među njima i bivši reisu-l-ulema IZ BiH, koji se neuspješno okušao i u politici, dr. Mustafa ef. Cerić.

Piše: Josip Vajdner, Nedjelja.ba

Svoj autorski tekst s osvrtom na posljednju presudu Haaškog suda dr. Cerić dao je 3. prosinca 2017. portalu bhdijaspora.net, a uredništvo je stavilo naslov „Mustafa Cerić poslao žestoku poruku kardinalu Vinku Puljiću: Pa ovo je sjajno!“

Cerić Hrvat

Ipak, u prvom planu Cerićeva uratka jest poziv članu Predsjedništva BiH iz reda hrvatskog naroda dr. Draganu Čoviću da dadne ostavku jer je „obmanjivao Hrvate i bosansku javnost“, jer „nije svjestan moralne odgovornosti“ da je Hrvatska „okupirala bosansku teritoriju“ kako bi ju pripojila velikoj Hrvatskoj; jer kolaborira s „Miloradom Dodikom na razbijanju bosanske državnosti“; jer „nije iskazao ni trun poštovanja prema žrtvama zločina“; jer „krivo informira hrvatske političare i hrvatsku i bosansku javnost o stanju u Bosni i Hercegovini“; jer „svjesno kida političke i personalne veze sa Bošnjacima“; jer „drži grad Mostar pod političkom blokadom u miru“; jer „ne razumije da su Hrvati i Bošnjaci/Bosanci povijesno upućeni jedni na druge“ i jer „sve više pokazuje da nije dorastao povijesnom izazovu i povijesnoj odgovornosti u odnosima između Hrvata i Bošnjaka/Bosanaca, kao i između nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine i Hrvatske“.

Premda bi se na svaku rečenicu moglo naširoko argumentirano odgovoriti, dovoljno je kazati kako se iz ovoga iščitavaju dva moguća scenarija koja autor na bhdijaspori.net priželjkuje.

Prvo, ako nakon ovoga predsjednik Čović ne dadne ostavku, očito bi trebao poći na instrukcije kod efendije Cerića da mu ovaj na minderu – kako je to svojedobno činio pojedinim bošnjačkim političkim liderima – sve natenane objasni; i drugo, s obzirom da Hrvati imaju tako loše političko vodstvo u BiH te da mu Bošnjaci na Općim izborima 2014. nisu ukazali povjerenje, onda ne treba čuditi ako se u skorijoj budućnosti građanin Cerić, pod skutima neke od „građanskih opcija“, kandidira baš za hrvatskog člana Predsjedništva… O tomu toliko.

Postscriptum – meritum

Sve bi to Mustafa Cerić mogao jer je već u uvodu svoga promišljanja – ili da odmah budemo izravni: soljenja pameti – najavio kako to čini „u duhu moralne i materijalne brige za susjeda/komšiju“, a to radi jer ima „dužnost i pravo… kao savjestan i odgovoran bosanski građanin“.

No, s obzirom da mu je njegov izlet u političke vode, koji je završio blamažom, pokazao kako stvari u toj sferi života ne funkcioniraju onako kako on zamisli, jasno mu je bilo i da su njegovi pozivi Čoviću da dadne ostavku, samo mlaćenje prazne slame. Zbog toga je u „postscriptumu“ otkrio svoju pravu nakanu, a to je – što je i uredništvo istaknulo u naslovu – da prozove vrhbosanskog nadbiskupa Vinka kard. Puljića i da njemu zapravo održi lekciju.

Tako efendija Cerić piše: „Cijeneći moju dugogodišnju suradnju sa vrhbosanskim nadbiskupom Vinkom kardinalom Puljićem, koristim se ovom prilikom da ga pozovem da se javno oglasi s osudom zločina protiv čovječnosti u duhu pokojnog zagrebačkog nadbiskupa Franje kardinala Kuharića, koji je bio uzor u očuvanju moralne časti i ugleda Katoličke Crkve. Očekujem od kardinala Puljića da u ovim trenucima, koji su izazovni za sve nas, koji volimo Bosnu i Hercegovinu, da se čuje njegov moralni glas, koji će povratiti nadu u povjerenje između muslimana i katolika u našoj zemlje.“

Mirotvorac i kabadahija

Sve ovo što dr. Mustafa Cerić piše i na što poziva logično je, općeljudski humano i vjernički razumljivo samo onomu tko možda živi u afričkim ili azijskim zabitima i(li) onomu tko s balkona Zapadne Europe i SAD-a svake prijestupne godine baci pogled na Balkan, i(li) onima koji su prespavali 1990-e. Samo su takvi i mogli svojedobno kazati kako naš „Großmufti ist zer gut“. Oni pak koji žive u Bosni i Hercegovini ili na širem ovdašnjem podneblju znaju da je to čovjek koji se uvijek „vanjskom“ svijetu tj. međunarodnoj javnosti, predstavljao kao veliki mirotvorac i zagovornik međureligijskog dijaloga, a na domaćem terenu (uključujući i bh. dijasporu!) zapravo više ličio na lokalnog kabadahiju koji bi htio da ga svi pokorno slušaju. Kao takvoga nisu ga voljeli ni mnogi bh. muslimani – pokazali su mu to i na izborima 2014.

Zbog toga se kod Mustafe Cerića još dok je obnašao službu poglavara Islamske zajednice u BiH prepoznavalo kako ima kompleks od kardinala Puljića koji je najteže dane 1992. – 1995. dijelio sa Sarajlijama.

Zna on da je sarajevski nadbiskup svojim istupima u javnosti i svojim mirotvornim stavom, kako u poraću, tako još i više tijekom posljednjega rata, stekao reputaciju istinskoga duhovnog lidera. Zna on da je Vinko Puljić zbog toga od svetoga pape Ivana Pavla II. u jeku rata 1994. dobio i kardinalski grimiz. Zna Mustafa kako je taj kardinal Vinko u ne manjoj mjeri od sluge Božjega Franje Kuharića, osuđivao sve zločine i zločince i da to nije bila „naknadna pamet“ uvjetovana samopromocijom u svijetu, nego glas razuma i u vrijeme grmljavine zla na ovim prostorima.

To je sublimirano i u nedavnoj izjavi bh. biskupa riječima „da su nas tijekom rata najviše boljeli zločini koje su počinili ljudi koje je oprala krsna voda u Katoličkoj Crkvi“.

Zbog toga nema niti jednoga razloga „dušobrižnički“ ga p(r)ozivati da „javno osudi zločine“ jer takvo što nalikuje logici kćerke koja kaže materi: „Da ti samo znaš kako je teško rodit…“

Dokaz brižnosti

No, razvidno bi efendija Cerić u svojoj brizi za susjede htio da biskupi BK BiH na čelu s Kardinalom, kažu kako je politički Sud u Haagu sve presudio na temelju suhih činjenica i izrekao pravdu jer su se ti „Puljićevi“ Hrvati svojedobno zločinački udružili te izvršili agresiju na njegovu „jednu i jedinu BiH“ koju su časno branili domaći „Bošnjaci/Bosanci“ i njihovi najbolji prijatelji – svjetski dokazani mirotvorci – mudžahedini iz arapskih zemalja koji su donijeli sjeme za „nove muslimane“. Upravo je tako, za susjede brižni, Efendija (na čelu Islamske zajednice BiH od 1993. do 2012.) tepao selefijama te svome nasljedniku Huseinu ef. Kavazoviću ostavio da se mora baviti njihovim paradžematima. Vjerojatno se njihovo učenje uklapa u Cerićevu „savjesnost i odgovornost bosanskog građanina“.

Povijest jednog kompleksa

Vratimo li se nakratko u prošlost vidjet ćemo kako se Cerićeva frustracija, koja je rezultirala da ima kompleks od kardinala Puljića, uvećavala proporcionalno tomu što bi sarajevski nadbiskup u svojim javnim istupima na Zapadu i u Domovini govorio o stvarnom stanju katolika među muslimanskom i pravoslavnom većinom, čime bi, između ostaloga, raskrinkavao dvoličnost ovdašnjega Großmuftija.

Prisjetit ćemo se samo nakaradne reakcije koja je prema Reisovu nalogu došla 20. siječnja 2012. iz Rijaseta, u kojoj bez ikakvih argumenata optužuju Kardinala da je išao ogovarati svoje komšije, a čovjek je samo govorio – ono što i inače ponavlja – da „katolici trebaju imati ravnopravan položaj“.

Da to nije slučajno svjedoči, između ostaloga, odgovor dr. Cerića u Centralnom dnevniku TV Hayat 10. siječnja 2009., kada je na pitanje Senada Hadžifejzovića o izgradnji njegove rezidencije u sarajevskom naselju Kovači, rekao kako „najprije želi pohvaliti Općinu Stari Grad što je ovih dana u rekordnom roku osigurala sve uvjete da vrhbosanski nadbiskup kardinal Vinko Puljić gradi svoju rezidenciju od 5 000 kvadratnih metara“.

A nit’ je bilo riječ o Vinku, niti o njegovoj rezidenciji, nego je progovorila „niđe-veze“ argumentacija koja potvrđuje spomenuti Cerićev kompleks.

Cerićev san i zakulisna java

Očito je kako je i Mustafa Cerić svjestan da se Vinko Puljić nikada nije bavio zakulisnim političkim igrama nego je uvijek, kao duhovni pastir, nastojao biti i bio glas maloga obespravljenoga čovjeka koji, neovisno o svojoj nacionalnoj i(li) religijskoj pripadnosti, ima pravo dostojanstveno živjeti u Bosni i Hercegovini.

To se isto ne bi moglo kazati za efendiju Cerića jer je on odviše puta pokazao kako sanja neki svoj san o ovoj državi. Nešto od toga javno mu je „u brk“ kazao vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije 11. rujna 2012. na panelu pod nazivom Sarajevo poslije 20 godina: od konflikta do susreta?, održanom u okviru Svjetske konferencije za mir u Sarajevu.

„Sjećam se posjete Washingtonu, kada smo zajedno večerali s /glavnim rabinom njujorške sinagoge Arturom/ Schneierom. Razgovarali ste tada na engleskom jeziku, koji i ja dovoljno poznajem da sam shvatio da ste rekli: ‘Hrvati imaju Hrvatsku, Srbi Srbiju, a što nama ne date jednu državu – BiH’“, predbacio je vladika Cariću koje, osim toga, također, poručivao kako Hrvati i Srbi u BiH trebaju dobiti samo ona prava koja Bošnjaci imaju u Hrvatskoj, odnosno Srbiji.

Sole nam pamet, a umremo od šećera

Sve u svemu, dobro bi bilo u Sarajevu napraviti istraživanje što javnost (dakle, dominantno bošnjačka i muslimanska) misli o efendiji Ceriću, a što o kardinalu Puljiću. Vjerojatno bi poraz čovjeka koji je ahmediju zamijenio političkom francuzicom bio teži nego na izborima 2014.

Drugim riječima, bosanskohercegovački čovjek ne treba nekoga tko će mu poput Mustafe Cerića „soliti pamet“ nego nekoga čije će riječi, kao nebrojno mnogo puta, Kardinalove, liječiti rane. Stoga, dragi Efendija i Građanine, poštedi nas svoje brige za susjeda/komšiju… od te „soli“ samo možemo dobiti šećer u krvi./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte