Preživjeti sedam dana i osam noći u ledenoj jami, na temperaturi od minus 27 Celzijevih stupnjeva bez hrane i vode, odjeven u traper-jaknu i traperice danas zvuči jednako nemoguće kao i davne 1985., kada je jedan takav slučaj uzdrmao cijelu Jugoslaviju. Bilo je to 6. siječnja 1985. godine, hladan zimski dan, a snijeg je zatrpao brda oko Mostara, piše Večernji list BiH.
Čule ih pastirice
Sestre Čuljak, tada 18-godišnja Šima i godinu mlađa Draženka, učenice Ekonomske škole odnosno Gimnazije “Veljko Vlahović” u Mostaru, oko 14 sati zaputile su se iz Bogodola, planinskog sela 20-ak kilometara od Mostara, prema Širokom Brijegu, odakle su planirale ići za Mostar, gdje im je radila majka Radica. Trebale su joj pomoći u čišćenju vojne stambene zgrade u Mostaru. Sudbina ih je, umjesto na stube časničkih stanova bivše JNA, odvela u provaliju duboku desetak metara, u koju su upale nakon što su se izgubile u snježnoj oluji.
O kakvoj se provaliji radi, najbolje govori činjenica kako se u nju ni po najljepšem vremenu čovjek ne može spustiti bez planinske opreme te je bilo pravo čudo da su uopće preživjele pad. Nakon prvotnog šoka od pada, dezorijentirane i prestrašene, neuspješno su pokušavale izići iz jame grebući noktima po ledu.
Priljubljene jedna uz drugu pokušavale su se ugrijati. Bile su odjevene samo u traperice i traper-jakne, a temperatura je bila debelo ispod nule. Držale su jedna drugu budnom kako bi imale što više šanse za preživljavanje. Pokušale su se pokriti stranicama knjiga, ali groznica im je tresla tijelo, jedinu utjehu nalazile su u molitvi. Nisu imale ni hrane ni vode, samo nekoliko žvakaćih guma.
Bilo je strašno. Iscrpljene, zvale su u pomoć sedam dana bezuspješno. Njihove bolne povike nakon nekoliko dana čule su pastirice, no kako je tada bilo aktualno ukazanje u Međugorju, pastirice su sa strahom zadržale za sebe ta neobična dozivanja. Sedmog dana prijepodne lovci Drago, Krešo i Rade Ćavar također su začuli dozivanje u pomoć. Vrtjeli su se u krug, ali nisu ništa vidjeli. Mrak se spuštao i lovci su krenuli do prvih kuća. Kada su ispričali što im se dogodilo te kad su to potvrdile i pastirice, vratili su se na mjesto gdje su ponovno čuli zapomaganje. Sad je to već bilo puno tiše, jer su Šima i Draženka bile na izmaku snaga.
“Primaknuo sam se jami i pitao tko su. Rekle su mi da su dvije sestre iz Bogodola i da su tu tjedan dana. Kakav tjedan, ja sam te noći od majke tražio još jedan pokrivač da se pokrijem, toliko je hladno bilo”, prisjeća se Drago Ćavar te hladne siječanjske noći.
Ipak, spustio se još malo i nije vidio nikakve tragove – nitko tuda nije prošao. A one su ponovile da su tu tjedan dana.
“Mislio sam da se tu netko spustio s druge strane i da me sad “zafrkava”, da su to drugi lovci iz moje skupine koji tad nisu bili sa mnom te da su se spremili sutra me “zafrkavati” o tome kako su me djeca “vitlala” sat vremena”, priča Ćavar.
Ali kad su mu nabrojale neka prezimena iz tog kraja, jedno čak nije ni znao, pomislio je da bi i mogla biti istina to što govore. Otišao je u prvu kuću i ispričao sve. Radin otac mu je rekao: “Ne budi lud, što će biti dolje”.
Žene su u četvrtak čule njih kako su jaukale, ali nisu povjerovale da je to to. Ali, Radina majka im je dala užad i bila uporna da se vrate ponovno.
“Otišli smo tamo i rekao sam: “Ako se odazovu, ići ćemo dolje. Ako se ne odazovu, netko nas je ‘vitlao”’, kazao je.
I odazvale su se. Spustili su konopce u provaliju i izvukli dva promrzla, posve crna, gotovo beživotna ženska tijela. Moralo se reagirati brzo i prevesti ih u najbližu bolnicu. Dok su se njih dvije, preživljavajući pravu dramu borile za život, otac i majka nisu ni slutili što im se događa s djecom. Kako su tada telefoni bili rijetkost, otac je mislio kako su Šima i Draženka kod majke u Mostaru, a ona je mislila da nitko po takvom snijegu ne izlazi iz kuće.
“Majka je bila prva koju smo vidjele u bolnici”, prisjeća se Draženka, koja danas, kao i njezina sestra Šima, živi u Kanadi, prizora od prije trideset i tri godine. Iz Širokog Brijega su hitno prevezene u bolnicu u Mostaru, gdje su im tadašnji liječnici davali male šanse za preživljavanje.
Spas u VMA
“Sjećam se da su tada majci rekli kako nema tih liječnika ni u Houstonu ni Chicagu koji nas mogu spasiti. No, ona je bila uporna. Nekako vjerujem kako je, uz Draginu, koji je čuo naše dozivanje, upravo njezina uloga bila ključna u spašavanju naših života. Onako izbezumljena kucala je na sva moguća vrata i nekako je uspjela. Dobile smo priliku liječenja na VMA u Beogradu. Tu nam je pružena najbolja liječnička njega”, kaže Draženka u telefonskom razgovoru za Večernjak.
Dobili smo ju u rano jutro dok se spremala za posao u dalekom Torontu te je odmah pristala ispričati sve što nas zanima. Ističe kako nije sigurna bismo li danas razgovarale da su ostale u bolnici Mostaru.
“Kad smo došle na VMA, Šima je već imala visoku temperaturu i upalu pluća. Kad joj je rađena amputacija, bila je u kliničkoj smrti. Ni liječnici na VMA nisu znali što raditi jer se nikada nisu sreli s nečim takvim. I za njih je sve to bilo jedno novo iskustvo. Sve su naše tretmane snimali, pratili. Bio je to konzorcij liječnika koji je bdio nad nama”, navodi Draženka.
Vraćajući se na ključnu ulogu njezine majke, ističe kako je upravo ona ta koja je morala donijeti odluku da im se amputiraju noge.
“Rekli su joj da je to jedini način da ostanemo žive. Bila je to teška odluka. Nije u to vrijeme, kao ni mi, znala da postoje proteze i da se s ovakvom vrstom invaliditeta može živjeti sasvim normalno jer nismo ni poznavale nikog tko je imao takav problem”, navodi Draženka.
O tome koliko joj je teško bilo donijeti tu odluku, više puta je govorila i njihova majka Radica Čuljak.
“Kada sam ih tad vidjela, mislila sam da nikad neće biti normalne. Bile su potpuno crne, cijelo tijelo, glava, sve… Ne znam samo kakvi su im zubi bili…”, opisala je Radica prvi susret s kćerima.
Odmah ih se pokušavalo premjestiti na VMA u Beograd. Radičini prijatelji iz Aluminijskog kombinata dogovorili su i helikopter. Angažirao se u Beogradu i dr. Izidor Papo iz Mostara.
“Kad smo došli u Beograd, rekao mi je: “Ne boj se ti ništa, moja Hercegovko, sve ćemo mi to riješiti”.
Eh, drugi dan sam morala potpisati kako pristajem na operaciju u kojoj će im noge biti amputirane, a nisam htjela. Tko će potpisati da moja djeca nemaju nogu, ja to ne mogu. Mislila da sam da ni one to neće prihvatiti. Evo, prihvaćam ja, ali kako će one prihvatiti kad se probude i kad vide da ih nema pola”, prisjeća se.
Ali onda je Radicu posavjetovao jedan liječnik. Rekao joj je da je i njegov brat za vrijeme onog rata ostao bez nogu, da se noge mogu napraviti… Kazao je da je bolje da žive i tako nego da su u grobu i da ih nikada ne vidi. Radica je samo mislila kako će one to sve podnijeti. Ružan je bio osjećaj kad su se probudile iz narkoze, ali…
“Pomiriš se s time. Što je , tu je. Ljudi se sa svime pomire. Kad je to sve prošlo, kad su se probudile, u sobu su im doveli jednog crnca, vojnog pilota iz Angole. Imao je jednu crnu nogu, jednu bijelu”, protezu. Doveli su ga kako bi one vidjele da života ima, da se ne razočaraju. On je pred njima plesao, skakao…, sve kako bi i one vidjele da će jednog dana tako moći raditi. Tako je i bilo”, kaže njihova majka.
Šima (1967.) i Draženka (1968.) nikad nisu gubile volju, a pozitivan i veseo duh ih je pratio od samog trenutka izvlačenja iz jame.
“Dok smo ih vozili u vozilu Hitne pomoći u Mostar, tiho je svirala glazba, čini mi se pjesme Lepe Brene. U onakvoj muci, promrzle, jedna od njih je kazala da se glazba pusti malo glasnije jer je dugo nisu slušale”, prisjetio se Drago, koji je i danas redovito u kontaktu sa sestrama, a u Kanadu će, kaže, otići kad Draženka bude ženila sina. Ako to doživi, sa smijehom nam kaže Drago.
A posljednji put sestre Čuljak i njihov spasilac susreli su se prije nešto više od dvije godine odnosno na tridesetu godišnjicu nesreće. Drago je tada odveo Šimu i Draženku do jame u koju su upale.
“Bio je to prvi put poslije te kobne večeri 1985. da smo došle tu. Ja sam sve ove godine imala želju doći, vidjeti gdje je to, koliko je duboko…, ali sama nisam znala put, kao ni moja majka. Tako se te 2015., kad smo bile u BiH, nekako posložilo da nas Drago odvede do tog mjesta. Bilo je to prelijepo iskustvo puno emocija”, nastavlja nam priču danas pedesetogodišnja Draženka.
Dodaje kako ju je u jednom trenutku Drago pitao treba li ju nositi, baš kao i tog 6. siječnja 1985., kada ju je iz jame do auta, onako promrzlu, nosio u naručju. Naime, kako i Šima i Draženka na objema nogama imaju proteze, Drago je mislio kako će im se biti problem popeti do jame.
“Ma nije bilo šanse da me nosi, pa njemu je tada bilo 78 godina, ali sam mu dopustila da me onako simbolično spusti s jedne stijene”, prepričava ovaj događaj Draženka koja se već godinama aktivno bavi sportom.
Netko tko ne zna njezinu životnu priču nikada ne bi primijetio kako je ona osoba s invaliditetom. Naime, redovito ide u teretanu, i to na treninge cross-fita, rekreativno se bavi nordijskim skijanjem, profesionalno trenira veslanje te je 2013. na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj veslala pod zastavom Kanade.
Obje sestre rado rone, plešu, a Šima je zaljubljena u vožnju motorom.
Normalan život
“Živimo sasvim normalnim životom. Šima je sklonija malo mirnijem životu i sportovima poput jedrenja, dok su meni draži oni ekstremniji”, sa smijehom nam nastavlja priču Draženka o tome kako danas, 33 godine nakon nesreće, žive sestre Čuljak.
Nekoliko godina prije rata Šima je se s mužem odselila u Kanadu, a tijekom rata pozvala je i Draženku koja joj se doselila sa sinom.
“Ove godine slavim 50. rođendan, moj sin 30., te nam je 25 godina kako živimo u Kanadi. Tim povodom po prvi put nam u posjet dolaze mama i brat. Ovo će za nas biti odlična godina”, naglašava Draženka, koja od samog dolaska u Kanadu radi u jednoj automobilskoj tvrtki kao računalna tehničarka, dok je Šima zaposlena u jednoj dobrotvornoj organizaciji.
Na pitanje vraćaju li im se često slike tih kobnih dana iz jame, Draženka kaže kako su one stalno prisutne, jednako kao i misao da su tog dana kada su ih lovci izvukli iz jame dobile drugu priliku za život.
“Misli i slike su tu stalno, no, nikada ni ja ni sestra nismo imale noćne more zbog toga. Bez obzira na to što je bilo tragično i što smo izgubile noge, to gledam s vedrije strane, da smo se spasile i nastavile živjeti jedan sasvim normalan život. Što bi bilo da nas nitko nije našao? Danas imam 50 godina, tada sam imala 16 i pol i sad s pravom mogu reći, jer sam preživjela sve te godine kao invalid, da mi je život bio super. Život je ono što sam napraviš, ne ovo što ti se dogodi. Neizmjerno sam zahvalna što su lovci bili tu, čuli nas, spasili i što smo dobili priliku živjeti ovaj život te što se on nije prekinuo s tih 16 godina”, pozitivna je Draženka, koju je ova nesreća dodatno zbližila sa sestrom.
“Nitko ne može razumjeti nekoga kao nas dvije jedna drugu. Ti dani i noći u jami, mjeseci u bolnici te povratak u sredinu u kojoj smo rođene vezali su nas na jednoj drukčijoj, puno dubljoj razini”, zaključila je Draženka.
Sudbina sestara Čuljak podigla je čitavu Jugoslaviju na noge, mnogo novca je pristizalo na žiroračun Crvenog križa za pomoć. Od dijela tog novca izgrađena je i kuća u kojoj i danas živi njihova majka. Želja im je bila osnovati i zakladu, no do toga nikada nije došlo. Kanadska televizija prije petnaestak godina napravila je kratki prilog o životu sestara Čuljak u kojem se prikazuje njihova svakodnevica. Cilj priloga je bio prikazati kako, unatoč tome što su osobe s invaliditetom, žive sasvim normalan život odlazeći na ples, ronjenje… O sudbini sestara Čuljak trenutačno se snima film u Hercegovini. /HMS/
