Hrvatski Medijski Servis

Regionalizam bi dokrajčio Hrvate u BiH

Regija je pojam kojim se u pravilu označava neka prostorna, ekonomski povezana cjelina koja dijeli neke zajedničke karakteristike interesnog ili ekonomskog povezivanja. „Region – kao opći pojam, odnosi se na područje – dio prostora ili drugačije shvaćanje cjeline“, a regionalizam je termin koji „označava promatranje pojava prema geografskom razlikovanju oblasti.“ Istina, „činjeni su pokušaji da se definiraju regioni koji bi predstavljali najpodesnije okvire za društveno ekonomski, demografski i prostorni razvitak, do čijeg definiranja bi se došlo znanstvenim putem, a koji se ne bi morali poklapati sa granicama društveno političkih zajednica. Te zamisli nisu šire prihvaćene i nije se došlo do rezultata kojima se ne bi mogli uputiti znatniji prigovori.“  To znači da regije nigdje u svijetu nisu postale alternativa postojećoj političkoj strukturi, niti zamjena za lokalne, niže i srednje razine postojeće vlasti.

Regije kao alternativa za županije/kantone u Bosni i Hercegovini

Ono što od toga ponegdje postoji, a postoji i u Republici Hrvatskoj, to je rješenje po kojem su županije u RH šire jedinice lokalne uprave i samouprave, od lokalnih jedinica – općina i gradova, ali pokazalo se da „ipak, povijesni izvori nacionalne države pokazuju da nema jedinstvenog stajališta prema regionalizmu kao pokušaju aplikacije regije u političke svrhe.“

Županije u Republici Hrvatskoj dobar su primjer za razlikovanje istog termina u jedinstvenom hrvatskom jeziku, koji označava različite sadržaje u dvije susjedne države. Dok su županije u RH šire jedinice lokalne samouprave, dotle su županije/kantoni u Federaciji i državi BiH federalne jedinice političkog sustava i političke vlasti, s dosta izraženom autonomijom zakonodavne i izvršne vlasti, koja se ostvaruje sve do prava na vlastiti ustav.

Odatle bojazan da kada bi se ukinule županije, a umjesto njih uspostavile regije, s nestankom županija/kantona nestala bi i politička autonomnost sadašnje srednje razine vlasti u Federaciji BiH. To mnogi ne znaju ili razumiju, pa je jedan hrvatski političar iz Stranke za boljitak godinama javno zagovarao i po Bosni u gradovima promovirao ideju ukidanja županija/kantona, opravdavajući to racionalizacijom države i fiskalnim uštedama u proračunu, ne razmišljajući kakve bi to posljedice imalo po narod kojem pripada. Još štetnije bi to bilo ako bi hrvatski političari i politički Zagreb izjednačavali pojam županije tamo i ovdje, ne uviđajući suštinsku sadržajnu razliku i ne vidjevši da su županije ovdje dio političkog sustava i da bi njihovim jednostranim ukidanjem Hrvati u Bosni i Hercegovini izgubili onaj najvažniji dio političke autonomije koji im Daytonski ustav za BiH daje.

Regionalizam kao unutarnji uzrok sporenja i podjela među Hrvatima u BiH

Stjecajem okolnosti, u mnoštvu unutarnjih podjela u  novim uvjetima političkog pluralizma, regije i regionalizam došle su iznenada kao još jedan dodatni čimbenik raskola u malobrojnom hrvatskom narodu. Tragajući za podrijetlom tih termina i težnji interesantno je zapažanje po kojem nekadašnji prijedlog vrha Crkve u Hrvata BiH o regionalizaciji države uređenjem na četiri regije, od kojeg se ona konačno i s pravom ogradila, interesantno je zapažanje po kojem BiH „nema pravih povijesnih regija s prepoznatljivim i važnim zemljopisnim, kulturnim, gospodarskim i drugim posebnostima, kakve su primjerice Dalmacija, Slavonija, ili Istra u Hrvatskoj“ te čemu uopće regije „ako su one samo oblik decentralizacije, ili devolucije vlasti, odakle toliko žestine u onima koji ih brane i onima koji ih napadaju.“

Smatrajući da je to primarno političko pitanje i ogradivši se od istupa glavnog tajnika kako je „Crkva protiv trećeg entiteta“ biskupski ordinarijat u Mostaru dao je priopćenje sročeno u devet točaka. Njegova bit može se sažeti u odgovorima na pitanje kakvu BiH bi željeli doživjeti i njoj trajno živjeti Hrvati katolici. Kada bi se od tih devet točaka sastavilo jedinstveno referendumsko pitanje i hrvatski narod pozvao na referendum, vjerujemo da bi za takvu BiH svoj glas dalo preko 90% hrvatskoga pučanstva. Međutim, iz priopćenja je još važnije istaći ono što su sami rekli a istinito je i prihvatljivo da „biskupi nisu političari, i to ne pretendiraju biti, pa im se ne može ni zamjeriti politička ne/realnost predložena plana jer su vođeni načelom pravednosti i željom da se svatko na svome ognjištu osjeća kao svoj na svome. Oni se zalažu za istinu i pravdu, dostojanstvo i slobodu pojedinca, zajednice i naroda.

No, svjesni su da je to ideal koji je u realnom svijetu gotovo nedostižan.“ A, u svakodnevnoj politici toga ili nema, ili ima sasvim malo i nedovoljno. U njoj dominira ona makijavelistička da cilj opravdava sredstvo. Iako držimo da regije kao jedinice lokalne samouprave i regionalizacija, nisu onaj oblik uređenja, koji bi vodio konačnom rješenju nacionalnog pitanja i u smjeru ostvarenja hrvatske jednakopravnosti u BiH, ipak ne dijelimo obznanjeno mišljenje M. Kasapović da „prijedlog biskupa vodi u rat.“ Uvažavamo dobre nakane i poštene motive, kao i činjenicu da „ni oni sami kroz svih ovih 12 godina na njemu“ – dakle tom svom nekadašnjem prijedlogu „nisu istrajavali“, pa da ih „iznenađuje ovakav istup glavnog tajnika.“ Prijedlog je bio moralno ispravan i pošten, ali znanstveno i politički naivan.

Iz biskupskog priopćenja za javnost držimo osobito važnim podvući spremnost na prepuštanje pitanja državnoga uređenja politici, sferi političkih institucija i političara, jer oni kažu da takvu BiH žele za svoje vjernike i svoj narod a da nije njihova stvar „u kojem će se to političkom okviru ostvariti: s pomoću trećeg ili još pokojeg entiteta, regionalizacijom ili federalizacijom, ostavlja se mudrosti narodnih zastupnika koji su opskrbljeni izbornim legitimitetom, zatim nositeljima izvršne vlasti na svim razinama, kao i Hrvatskom narodnom saboru, kojega su zakonitu uspostavu pozdravili biskupi u BiH i prije 2005. godine i s pravom od njega očekuju da bude središnje mjesto hrvatske politike i političke borbe ostvarenja proklamiranih načela“….  Iz ovoga se jasno vidi racionalna ključna poruka – Crkvi crkveno, politici političko.

Unutarnji hrvatski procjep između federalizma i regionalizma, djelomično i privremeno, riješen je utoliko što se pristalice regionalizacije više ne mogu pozivati na prijedloge i stavove Crkve. Regionalizam kao ideja potječe iz onih svjetskih centara moći koji zagovaraju otvoreno društvo, etnički i vjerski relativizam, decentralizaciju i zamjenu tradicionalne države kao političke tvorevine i njezinih institucija, novim globalističkim tvorevinama preko tijela lokalne uprave i samouprave, što bi vodilo ukidanju nacionalnih država i državnih granica, stvaranju otvorenog multietničkog društva i slobodnom protoku roba, kapitala i ljudi, pa u krajnjem i nekoj univerzalnoj religiji.

Tradicionalna država i Crkva, kao i njihove institucije, dogme, zakoni i norme, predstavljaju smetnju na tom putu. Takvim težnjama osobito su skloni ekonomisti koji u materijalnom probitku i financijskom profitu vide rješenje za sve probleme ove države i ovoga svijeta. U glavama vjerojatno ne malog broja pojedinih hrvatskih  znanstvenika, filozofa, političara, pa i naivnih vjernika, ostat će regionalizam kao alternativna ideja, suprotstavljena federalizmu kao opredjeljenju europskih i naših vodećih političara. Ipak, držimo izuzetno važnim što je Crkva ostala dosljedna svom poslanju, pa će ostati neutralna glede političkih prepucavanja o regionalizmu i federalizmu. Usto, ne manje značajno je to što se pristalice regionalizma na nju, u obrani svojih stavova, više neće moći pozivati. I, kako zaključujemo, učinila je to na najbolji način. Hrvatski narodni sabor, koji Crkva u Hrvata zdušno podržava, iako nije najviše tijelo zakonodavne vlasti, ipak objedinjava najveći broj hrvatskih političkih stranaka i od naroda izabranih zastupnika, od općinske preko županijske i federalne, do državne razine. A, HNS se već odavno javno izjasnio da je za federalizam i da nije za regionalizam.

Kao što u dijelu hrvatskoga korpusa i dalje ima onih koji ne gledaju i ne vide daleko, tako i u crkvenim redovima ima onih koji su i prije, a i danas odbacivali i odbacuju regionalizam. Tako je jedan od crkvenih uglednika, rodom iz Posavine, u svom pismu analizirao moguće posljedice regionalizma po hrvatski korpus u cjelini, a onda i po onakvim regijama.

„Ideja o takvoj regionalizaciji se pripisuje hrvatskim biskupima. Na sreću oni su se distancirali od te zastarjele ideje, koja bi zasigurno bila definitivni, dugoročno gledano, kraj hrvatskog naroda u Bosni“, a „hrvatski odlazak iz zavičaja ne treba tražiti samo u ekonomskom stanju nego i u određenoj političkoj nesigurnosti“; „hrvatska opstojnost bila bi još više ugrožena regionalizacijom.“

Postavljajući pitanje što bi se regionalizacijom dobilo po predloženim regijama, on piše: „Što bi dobili tom regijom? Ništa. A što bi izgubili? Onu političku i kulturnu autonomiju koju sada imaju u Posavskoj županiji, Usori i Žepču.“ Iznoseći vlastiti stav i protivljenje objašnjava da tako misli „jer bi takva regionalizacija definitivno dokrajčila Hrvate u Bosni i Posavini.“

Regionalizam kao područje sporenja s drugima

Regionalizam je i područjem međusobnih odnosa triju etničkih zajednica i njihovih politika. Dok je srpska politika već odavno odbacila regije kao središnje razine vlasti, kako na entitetskoj tako i na državnoj razini, regije i regionalizam ostaju područjem daljih nesporazuma između hrvatske i bošnjačke politike, osobito u Federaciji Bosne i Hercegovine. Više bošnjačkih političkih stranaka, osobito SDP-e u svojim planovima za buduće ustavno uređenje države, zauzimaju stav o regiji kao najpogodnijem obliku središnje razine vlasti, između lokalne općinske i državne razine. U tom smislu rado bi ukinule županije u Federaciji, a entitete u državi, tako da bi vlast bila ustrojena na relaciji općina – regija – država. Iako na prvi pogled izgleda da nije problem u nazivu, bila to regija ili županija, radi se o golemim razlikama. Zastupa se teza da bi regije također imale zakonodavnu, izvršnu i sudbenu vlast. Međutim, regionalizam je upravo zbog toga i zbog navodno najboljeg oblika decentralizacije, teško prepoznatljiva krinka za unitarističko – građansku koncepciju budućeg ustrojstva države. Prema prijedlozima iz tih krugova, regije ne bi imale izvornu zakonodavnu vlast, već bi radile u okviru ovlasti iz državnih zakona donesenih nadglasavanjem u Sarajevu, a sve njihove ovlasti svodile bi se na „regionalna pitanja“.

Odustajanjem crkvenoga vrha od zastarjelog prijedloga koji je dugo stajao i napokon dotrajao u ladicama, pitanje regije i regionalizma postalo je manje aktualno, ali nije definitivno skinuto s dnevnog reda. Štoviše ni unutar hrvatskog korpusa. Unatoč tomu, regionalizam će se vjerojatno pokušati nametnuti prigodom svakog otvaranja pitanja ustavnih promjena i ustavne reforme. To treba znati i ne zaboraviti. Ali, dobro bi bilo prije toga prvo uspostaviti otvoreni, demokratski dijalog unutar hrvatskoga naroda, pa tako prevladati međusobne isključivosti Hrvatskoga narodnog vijeća u Sarajevu i Hrvatskoga narodnog sabora u Mostaru, a onda tražiti način za isti takav dijalog znanstvenika i političara iz reda sva tri naroda. Narod je odavno rekao – „dogovor kuću gradi, a svađa je razgrađuje“. Do dogovora se može doći samo dijalogom i tolerancijom, a njegov rezultat je – kompromis. Dogovoriti se i prevladati vlastite unutar nacionalne razlike, pretpostavka je uspješnog dijaloga i kompromisa s druga dva naroda i s druge dvije nacionalne politike.

Regionalizam i njegova primjena u BiH nisu primarni hrvatski nacionalni interes

Regija nije politička zajednica, niti je regionalizam bilo gdje implementiran kao nadomjestak državi i središnjoj razini političke vlasti između nacionalne i lokalne razine. Ako zagovarate dijalog, toleranciju i kompromis, ne možete ga jednostrano odbaciti kada ga drugi predlažu. Ali možete i morate točno znati koji su vaši argumenti kojim ga osporavate i što biste primjenom regionalizma dobili, a što izgubili.

Načela federalizma, supsidijarnosti, legitimne zastupljenosti te druga načela i europske vrijednosti značajan su pomak u stavovima, ali će na praktičnom planu još dugo ostati „mrtvo slovo na papiru“ u izvan-pravnom dokumentu koji nikoga ne obvezuje. Međutim, problem nije samo u tomu. To načelo nije operacionalizirano, pa nitko ne zna što ono točno podrazumijeva i o kakvom je federalizmu riječ? Što bi u federaliziranoj Bosni i Hercegovini bila srednja razina vlasti: entitet, republika, županija, provincija, regija, ili nešto slično, tek će se pokazati u ustavnoj reformi kada do nje dođe. Uopće nije izvjesno kada će se to dogoditi? Protivnici ustavne reforme čvrsto se nadaju da će Europa „zažmiriti“ barem na jedno oko i ovakvu  državu kakva jest primiti u svoje redove. Zato ne pokazuju ni najmanji interes za ustavne promjene, pa ni onda kada im voditelj misije OESS-a poručuje: „BiH će na putu prema EU u više slučajeva morati promijeniti svoj Ustav.“ Pa, ni kada im Europksi parlament u svojoj Rezoluciji poručuje da BiH s ovakvim ustavom nije pripravna ni poželjna  za Europu. A, hoće li i kada Europa i velike sile, kojih se najviše pita, promijeniti svoja motrišta, golemo je pitanje? Dotle nam ostaje, vjerojatno za duga vremena živjeti, raditi i trpjeti u uvjetima bosanskohercegovačkog poluprotektorata.

Kada i ako dođe na red ustavna reforma u Bosni i Hercegovini pri izboru između federalizma i regionalizma općenarodni je interes Hrvata u Bosni i Hercegovini opredijeliti se i zagovarati federalizam. Ne samo zato što će tako ostati na pozicijama koje su predviđene u tri  rezolucije Europskoga parlamenta, a to znači na pozicijama europskog sustava vrijednosti i najboljih europskih iskustava za uređenje etnički složenih država, već i zato što primjenom regionalizma mogu izgubiti i ono malo političke autonomije koju imaju u županijama/kantonima.

Usto, jedino primjenom načela federalizma mogu ostvariti svoj san o jednakopravnosti s druga dva brojnija naroda, a zemlju koju smatraju i svojom domovinom učiniti dugoročno politički stabilnom, ekonomski prosperitetnom, a time  zajednici europskih naroda – privlačnom i integrativno poželjnom.

Temeljem prethodnog razmatranja dade se zaključiti da je za Hrvate i njihovu nacionalnu politiku federalizam daleko prihvatljiviji od regionalizma. Međutim, prije izvođenja zaključka je su li federalizam i njegova načela jedini i isključivi hrvatski nacionalni interes, trebat će prethodno pomno razmotriti i treću teorijsko – pravnu i političku opciju – konfederaciju i konfederalizam, kakvu najčešće zagovaraju znanstvenici iz reda srpskoga naroda i srpska nacionalna politika./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte