IZ MINUTE U MINUTU

Predsjednicu dočekao seksistički medijski džihad

“U ime kršćanstva učinjena su mnoga zla u povijesti. Činile su ga i pape. Sveti Ivan Pavao II. u povodu jubilejske 2000. godine lupao se u ime svih nas u prsa zbog zala koje su kršćani činili, što je rezultiralo i dokumentima sa samokritikom i priznanjem. Srećom, naučili smo nešto iz svojih grijeha, kao i cijela zapadna civilizacija. Nakon što je predsjednica RH rekla jednu i slijepcu vidljivu istinu, o radikalizaciji islama u susjednoj Bosni i Hercegovini, koju potkuruju mnoge bogate arapske zemlje, a Putin (Srbi) i Erdogan (Bošnjaci) rade sve kako bi destabilizirali ovu susjednu državu gazeći po Hrvatima, na nju se neviđenim primitivizmom i lažima obrušio voditelj Face TV-a Senad Hadžifejzović. Njegove bljuvotine neću citirati, tek jednu glupost: “Osoba može, ali religija ne može postati radikalna””.

Piše: Ivica Šola, Glas Slavonije

Cijeli svoj radni vijek bavim se, među inim, komparativnim studijem religija, pa i islamom, i to na temelju islamskih izvora (!), posebno službenom biografijom proroka Muhameda iz pera Ibn Ishaka (Ibn Hishama), tako da ne mogu ništa krivotvoriti i podmetati. Istom problematikom bavi se i doc. dr. sc. Boris Havel.

Politički islam

Evo stoga jednog mog i njegova citata kao odgovor Hadžifejzovićevu “poznavanju” vlastite religije, kao i religija općenito. Evo što napisah: “Budući da je prorok Muhamed, kako kaže Kur’an (33:21), vrhovni uzor za muslimana, sam njegov životni put znakovit je za interpretaciju i status nasilja u islamu, a djelomično objašnjava onda i ovo što se danas događa. Naime, Muhamedu je nasilje i rat bilo jedno od glavnih sredstava širenja vlastitog uvjerenja. Prema njegovim prvim biografima koji su to pisali stotinjak godina nakon njegove smrti, prorok Muhamed vodio je u deset godina mnoštvo ratova. To za Arape i muslimane nije nikakva čudna stvar i nitko u tim ratovima nije vidio ništa nesukladno s religijom budući da je rat kompatibilan s beduinskom kulturom, a sama, primjerice, riječ ‘racija’ (upad) arapskog je podrijetla.

Muhamedov je životni put, za razliku od puta Isusa iz Nazareta, ne samo put religijskog vođe već i pragmatičnog političara i vojskovođe koji nije zazirao od brutalnog nasilja u ostvarenju svojih ciljeva”. U islamu od početka do dana današnjeg religija i politika idu zajedno. Isusova je “norma”, za razliku od Muhameda, “Bogu Božje, caru carevo”… Havel pak u članku pod nazivom “Islamska država nije samo ‘takozvana’: političko-vjerska propaganda i pitanje kalifata” među inim piše: “Još od Muhamedova vremena muslimani su na politički i vojni uspjeh ummeta (za prosječnog čitatelja – islamske zajednice, I. Š.) gledali kao na odraz božanske naklonosti, a na sebe kao na ‘inkarnaciju božanske volje u povijesti’ (Badeau 1959: 72).

Štoviše, najvažnijim duhovnim uspjehom ummeta smatralo se širenje islamske političke vlasti. Orijentalist i religiolog F. E. Peters (1991: 298) u svome je glasovitom članku Quest of the Historical Muhammad objasnio da, dok je potvrda kršćanske vjere u Uskrsu, potvrda je islamske u njezinoj golemoj i zapanjujućoj inicijalnoj ekspanziji. Ta je tvrdnja ključna za razumijevanje političkog islama jer autor vojno i političko širenje islama predstavlja kao conditio sine qua non teološke ispravnosti te religije u percepciji njezinih sljedbenika, s obzirom na to da Isusovo uskrsnuće za kršćane jest upravo to.

Širenju islama F. E. Peters implicira soteriološki značaj; s pravom, jer ranoislamski tekstovi nedvojbeno povezuju vojno pobjeđivanje i pravovjernost. Među muslimanskim je vjernicima općeprihvaćena pretpostavka da će vrhunac povijesti obilježiti globalna uspostava islamske vjere i šerijatskog zakona (El-Kardavi 2003:10–11). Drugim riječima, svijet će ulaskom pod okrilje islama primiti spasenje. Zato je kasnija islamska tradicija kalifu Omeru pripisala i najzvučniju titulu od sve četvorice Rašiduna, al-Faruk, što znači Spasitelj.”

Uznemirujuća istina

Osobno, i kao teolog i kao čovjek, njegujem duboko poštovanje prema vjernicima islamske vjeroispovijesti. Golema većina muslimana nisu ni radikali ni teroristi. No, kao znanstvenik, a tu ne mogu biti politički korektan jer znanost traži istinu (u ljubavi), mogu samo reći da izjava, baš na primjeru islama na temelju izučavanja islamskih izvora, kako “osoba može, ali ne može religija postati radikalna”, jest smjesa lupetanja i izostanka samokritike vlastite pripadnosti.

Naša predsjednica rekla je samo uznemirujuću istinu vidljivu iz aviona, onu o radikalizaciji islama u BiH. Bila je još i blaga. A agresivnost prema predsjednici RH, taj seksistički, medijski džihadizam Hadžifejzovića upravo je dokaz onoga što on negira: radikalizacije islama u BiH!/HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte