Hrvatski Medijski Servis

O preustroju BiH odlučivat će velike sile i – susjedne države

Potpunija spoznaja o prethodno raspravljena tri modaliteta mogućeg ustavnog preuređenja države Bosne i Hercegovine, do kojeg  jednoga dana u budućnosti ipak mora doći, bez obzira na sve otpore nekih relevantnih i nezaobilaznih sudionika ustavnih promjena, može se steći tek samo njihovom usporednom (komparativnom) ustavno-pravnom i sociološko-politološkom analizom.

Pritom treba imati na umu da su oni nastali kao posljedica  međusobno divergentna, ali posve legitimna tri etno- nacionalna interesa, na čijim temeljima su nastale tri međusobno suprotstavljene etno – nacionalne politike, koje se tek samo u ponečem slažu, a u najvećem broju pitanja potpuno suprotstavljaju, ili u krajnjem isključuju.

Tri legitimna, suprostavljena interesa

Legitiman interes Bošnjaka i bošnjačke nacionalne politike je da Bosnu i Hercegovinu, ako ne sada a ono u perspektivi, vide kao svoju državu i učine je takvom. Jednako je legitiman interes Hrvata i Srba u BiH,  te hrvatske i srpske etno – nacionalne politike, je da se sjedine s matičnim narodima u susjednim državama, pa  tako odupru majorizaciji i postupnom nestajanju na tlu gdje su stoljećima živjeli.

Problem je što su sva ta tri interesa legitimna samo za svakog pojedinačno, a neprihvatljiva za druga dva subjekta, pa zadovoljenje bilo kojeg od njih izdvojeno vodi u sukob interesa, ugrožava zajedništvo i stremi međusobnoj konfrontaciji, koja bi u krajnjem mogla dovesti do raspada države. Još veći je problem što bi se to tek samo teorijski moglo dogoditi mirnim kompromisom za zelenim stolom, a praktično i izvjesno (ne daj Bože !) u nekom novom ratnom sukobu.

Razumna alternativa je iznalaženje zajedničkog kompromisnog modela, kojim bi osigurali dugoročnu opstojnost  zajedničke države. Za sada sve tri politike ostaju ukopane pri svom modelu i ne nalaze načina, niti pokazuju mrvicu političke volje za ustavne promjene, ako ne bi sve bilo po njihovu. Na sceni su tri različita modela koje zagovaraju tri etno-nacionalne politike, i to:

Bitne pojedinačne karakteristike svakog od navedenih modela izložene su u prethodne tri kolumne objavljene na Hrvatskom Medijskom Servisu, pa ih ovdje ne treba ponavljati. Racionalnije je pokušati raščlaniti i objasniti uzroke i razloge međusobne isključivosti, kao i moguće dodirne točke na kojima bi se iskrenim dijalogom eventualno mogla postići suglasnost barem dva subjekta, uz prethodnu napomenu da za sada ne postoji zajednički imenitelj s kojim bi bile suglasne sve tri politike. On se neće pronaći sve dok se za to ne stvori političko ozračje i politička volja sve tri politike i njihovih pokrovitelja na međunarodnoj sceni.

Daytonski sporazum- kočnica

Daytonski mirovni sporazum i osobito njegov aneks koji je ujedno Ustav za Bosnu i Hercegovinu, kada je zaključen omogućio je kakav – takav mir i suživot jednih s drugima i jednih pored drugih. Sada, pak, on sve više postaje uporištem za odbacivanje svih poticaja u pravcu nužnih ustavnih promjena i kočnicom koja priječi iznalaženja novoga rješenja koje bi zadovoljilo sve.

Bošnjačka i hrvatska nacionalna politika, a s njima i društvena znanost, izvršile su njegovu radikalnu kritiku ustanovivši da je nepravedan, nefunkcionalan i dugoročno neodrživ. Dobar strani poznavatelj njegove slova i duha kaže: „Daytonski mirovni sporazum je promovirao mir, to je nesporno, ali istovremeno je stavio mnogo ograničenja koji onemogućavaju bilo kakvu promjenu Ustava.“ (G. Blais 2016/78)

Za razliku od toga srpska znanost i politika dalje ga hvale na sva usta tvrdeći da „Daytonski mirovni sporazum ima historijski značaj i predstavlja jedan od najuspješnijih mirovnih sporazuma u svijetu“ pa kao takav „spada među 10 najuspješnijih sporazuma u suvremenoj povijesti.“  Usto, ona ukazuje da „upravo ova generacija političara je svjedočila i svjedoči na koje sve načine i kojim sve, često naizgled benignim, administrativnim kanalima se vrši suštinska revizija odredbi Sporazuma  i  Ustava BiH i na taj način uspostavlja nova pravna realnost i stvara nova praksa.“ (M. Dodik 2016/20)

I doista, mnogim nižim pravnim aktima, koje je donosio i sam visoki predstavnik međunarodne zajednice, Daytonski Ustav je u mnogo čemu revidiran, a da izuzev jednoga članka o Distriktu Brčko, ni jedna druga odredba u njemu  nije promijenjena, niti dopunjena. Međutim, naše je mišljenje da je Daytonski Ustav postao kočničarom promjena prije svega zato što nikad nije usvojen u Parlamentarnoj skupštini BiH, pa se ono što nije usvojeno ne može se ni mijenjati!

S druge strane, on je privilegirao oba brojnija naroda podarivši Srbima pola državnog teritorija i Republiku Srpsku, kao „državu u državi“, a Bošnjacima Federaciju u kojoj oni mogu birati Hrvatima njihove zastupnike i majorizirajući ih donositi krucijalne političke odluke na njihovu štetu. Ponekad to obje politike brojnijih naroda čine udruženo, kao što su, primjerice, usvojile Zakon o javnom RTV servisu, gdje su pravo na vlastite TV kanale dobili samo oni koji imaju entitete. Zato ni jedna nije spremna.

Regije- kamuflaža za “građansku BiH” 

Bosna i Hercegovine kao prosta država sastavljena od regija, model je preustroja koji zagovara bošnjačka etno-nacionalna politika. Kao što smo pokazali, regije nigdje u svijetu nisu političke zajednice, niti su njihove institucije elementi političkoga sustava, sve kada i imaju zakonodavna, izvršna i sudbena tijela vlasti. Jer, one nemaju pravo na suverenu vlast, već su samo od općine i grada šire jedinice lokalne samouprave. Zato one autohtono odlučuju tek samo o regionalnim pitanjima, temeljem ovlasti koje im Ustavom i zakonima dodjeljuje središnja državna vlast. Kao takve, one su samo kamuflaža za unitarnu državu i unitarizam, pod krinkom građanstva i „građanske BiH“.

Regije služe kao prividni argument blage decentralizacije odlučivanja. Niti u pregovorima prije Washingonskog i Daytonskog sporazuma, a niti u tijeku i poslije njih, koncept BiH kao unitarne države, u kojoj bi regije bile središnja razina između općinske i državne vlasti, nije bio relevantna opcija. Zato nije bio predmetom ozbiljnih promišljanja niti, predlaganja ili pregovaranja. Gotovo svi ti prethodni sporazumi sadržavali su  rješenja BiH kao složene države  tipa konfederacije ili unije.

Kako to Daytonski ustav nije eksplicite riješio, možemo se složiti s stajalištem koje implicite daytonsku BiH podrazumijeva kao složenu državu konfederalno – federativnog tipa.  Bošnjačka etno-nacionalna politika danas je više nego ikad prije na konceptu BiH kao proste unitarne države i ne pokazuje bilo kakve znake mogućeg popuštanja. Hrvatska i srpska etno-nacionalna politika i sve njihove relevantne političke stranke isključivo su protiv budućeg uređenja BiH kao proste unitarne države.

Negiranje konstitutivnih naroda i zagovaranje bosanske nacije

U zadnje vrijeme bošnjačka etno-nacionalna politika pokazuje znakove veće iskrenosti. Ne libi se otvoreno reći da odbacuje sve koncepte BiH kao složene države: unije, konfederacije ili federacije. Znatno otvorenije negira postojanje tri naroda i njihovu konstitutivnost, zagovara stvaranje bosanske nacije i Bosne kao poželjne države-nacije u kojoj će individualni suverenitet građanina biti iznad kolektivnog narodnog suvereniteta.

Gruba stvarnost demantira optimizam hrvatske politike

Bosna i Hercegovina kao složena federalna država, sastavljena od tri ili više federalnih jedinica, model je koji zagovara hrvatska etno-nacionalna politika. Nije isključiva oko njihova naziva, jer irelevantnim smatra njihovo ime, zvale se one regije, županije/kantoni, provincije, republike, i slično. Bitno je da te jedinice središnje razine vlasti između općine, grada i države, imaju izvorne ustavne ovlasti donošenja vlastitih ustava i zakona, a time i političku autonomnost, neovisno od državne razine vlasti u Sarajevu.

I dakako, da model osigurava institucionalnu i svaku drugu jednakopravnost hrvatskog, s druga dva naroda. Ona dakle, zagovara BiH kao složenu državu federativnog tipa. Takvo uređenje bošnjačka etno-nacionalna politika sada a-priori odbacuje. To odbacivanje seže sve do znanstveno, povijesno i politički neutemeljenog  osporavanja postojanja tri naroda na tlu ove zemlje. Jednako tako, hrvatska etno-nacionalna politika a-priori odbacuje buduće uređenje BiH kao proste unitarno-građanske države. Međutim, srpska nacionalna politika ima definiran svoj stav, ali bi, pod određenim uvjetima, umjesto konfederalne mogla prihvatiti model BiH kao složene države federativnog tipa.

Hrvatska nacionalna politika pokazuje najmanji stupanj vlastite iskrenosti. Ona na jednoj strani narodu stalno dozira iluziju i optimizam glede rješenja hrvatskog nacionalnog pitanja, ili građanskih prava kao što je izborno pravo, ili pravo informiranja na vlastitu jeziku i TV kanalu, dok je gruba stvarnost  istovremeno demantira.

Hrvati prekomjerno zastrašeni

Čini se da je od rušenja i kaznenog procesuiranja samouprave, smjene i uhićenja dva svoja izravno od naroda  izabrana člana Predsjedništva države, te drastične stogodišnje prvostupanjske zatvorske kazne šestorici čelnika Herceg Bosne, tenkovskog napada na Hercegovački banku, pa sve do brižnog i neizvjesnog iščekivanja drugostupanjske haške presude, koja cijelom narodu prijeti omčom subjekta „udruženog zločinačkog pothvata“, postala i ostala prekomjerno zastrašena.

Dok na jednoj strani sanja o svojoj Herceg Bosni, dotle javno ne smije zatražiti njezino uskrsnuće, suočena s optužbama za „treći entitet“ i  „podjelu Bosne“. Iskrena je i dosljedna ponajviše u težnji za očuvanje državne cjelovitosti i suverenosti BiH, suprotstavljanju njezine unitarizacije, kao i zahtjevu za europski put i hrvatsku jednakopravnost.

Što je Srbima prihvatljivo, a što neprihvatljivo?

Bosna i Hercegovina kao isključivo složena država tipa unije ili konfederacije, sastavljena po daytonskom receptu od dva entiteta i tri konstitutivna naroda, model je koji zagovara Srpska etno-nacionalna politika. Međutim, ona nije isključiva glede tipa složene države i mogla bi prihvatiti hrvatski model federalizma pod slijedeća četiri uvjeta: 1. da buduća BiH bude federacija sastavljena od tri nacionalne republike, od kojih bi jedna bila Republika Srpska; 2. da središnja i republička vlast imaju izvorne ovlasti iz Daytonskog mirovnog sporazuma i njegova Ustava za BiH; 3. da republike zadrže daytonsko pravo veta  na donošenje državnih zakona u Parlamentarnoj skupštini BiH; i 4. da ostanu netaknute sadašnje granice Republike Srpske. Kako se čini, jedino pod tim uvjetima mogla bi pristati na nove ustavne promjene i približiti se konceptu koji zagovara hrvatska politika u BiH. Ona također, a-priori odbacuje negiranje tri konstitutivna naroda i odbacuje model BiH kao proste unitarno-građanske države.

Srpska etno-nacionalna politika pokazuje najveći stupanj vlastite iskrenosti. Svim sredstvima i na svim razinama suprotstavlja se pokušajima unitarizacije, sve otvorenije zagovara pravo na samoodređenje i referendumsko izjašnjavanje srpskoga naroda, odcjepljenje od BiH i formiranje vlastite države, razvijanje i permanentno unapređivanje posebnih odnosa i kao krajnji cilj – ujedinjenje sa državom Srbijom.  Spremna je na ostanak u cjelovitoj BiH samo pod uvjetom povratka politike izvornom daytonskom Sporazumu i njegovu Ustavu za BiH, te prestanku svih pokušaja unitarizacije.

Srpsko-bošnjačka odbojnost prema ustavnim promjenama

Zajedničko za bošnjačku i srpsku etno nacionalnu politiku je odbojnost prema ustavnim promjenama, a zajedničko za srpsku i hrvatsku je privrženost preuređenju BiH kao složene države, pri čemu je srpska više naklonjena njezinu konfederalnom a hrvatska federativnom ustroju. Također, su obje ove politike deklarirano odbojne prema modelu BiH kao proste unitarne države.

Zajedničko za bošnjačku i hrvatsku politiku je nastojanje za očuvanje BiH kao cjelovite i suverene države, kao i protivljenje srpskom separatizmu.

Kako stvari sada stoje, zajedničko za sve tri etno-nacionalne politike je činjenica da su ostale rovovski ukopane u svojim stavovima glede ustavnog preuređenja, bez obzira što država stagnira ili propada čameći po razvijenosti na dnu ljestvice europskih država.

Također, bez obzira na europski put i njegovo trajanje, kojega se ni jedna politika verbalno ne odriče, a u biti svojom nepopustljivošću u nedogled odlaže. I napokon, bez obzira na nezadovoljstvo građana iz reda sva tri konstitutivna naroda i njihovo životarenje u siromaštvu i nezaposlenosti, kao i masovno odbacivanje bosansko-hercegovačkog državljanstva.

O ustavnom preustroju Bosne i Hercegovine njezini narodi i građani uvijek su konzultirani, ali nikada nisu samostalno, autonomno i suvereno odlučivali. Kao što to nisu ni pri donošenju sadašnjeg, nametnutog Daytonskog rješenja. O tomu će presudno odlučivati velike sile uz asistenciju susjednih država. Zato o međunarodnim aspektima budućeg bosanskohercegovačkog ustavnog uređenja u narednoj kolumni./HMS/

About the Author
  1. Nehaj Reply

    Svijet će to vratit na Berlinski kongres. Samo se čeka da se zamjenica Austrougarske presabere!
    Hrvati FBih su glupi što ne insistiraju na nikad ukinutom Vošingtonskom sporazumu..

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte