Hrvatski Medijski Servis

“Naš vođa” postaje sultan

Turci su na referendumu podržali prijedlog ustavnih promjena koje predsjednika Recepa Tayyip Erdogana institucionalno ustoličavaju za ovovremenog sultana. Erdogan je i do sada prakticirao sultanske navike ali one će nakon referenduma biti odobrene i Ustavom Turske tako što će biti proširene njegove ovlasti nad sudovima i upravljanje dekretima.

Prema predloženim proširenjima ovlasti, koje su prihvaćene na minulom referendumu, Erdogan će moći posve individualno donositi Predsjedničke uredbe u izvršnoj vlasti. Primjerice: “Predsjednik će u slučaju mobilizacije, pobune, pokušaju udara protiv domovine ili republike, širenja nasilnih radnji, izvana ili unutra, protiv zemlje ili naroda, moći proglasiti izvanredno stanje.”

Dobijajući institucionalni instrument za uvođenje “izvanrednog stanja” Erdogan, zapravo, postaje stvarni gazda Turske. Takvo njegovo pozicioniranje dodatno se pojačava i odredbom po kojoj “predsjedničke uredbe koje su izdane u izvanrednom stanju neće biti ograničene uredbama koje se odnose na redovito stanje u zemlji.” Drukčije rečeno, Erdogan se opskrbljuje ovlastima koje neće moći biti ničim ograničene. Hipotetički govoreći, to znači kako će on moći “predsjedničkim uredbama” proglasiti i ratno stanje ili pak vojni pohod bez polaganja računa za takvu odluku bilo komu drugom.

Imperatorske planove Erdogan namjerava podebljati i zavođenjem smrtne kazne. U prvom javnom obraćanju po završetku referenduma Erdogan je kazao: “Ako oporba podupre ponovno uvođenje smrtne kazne, ja ću tu namjeru odobriti, a ako ne organizirat ćemo novi referendum.” Očigledno, na krilima referendumske većinske potpore Erdogan najavom uvođenja smrtne kazne u Turskoj postupa po načelu da se “željezo kuje dok je vruće.”

Erdoganova tijesna referendumska pobjeda prema neslužbenim rezultatima 51,2 posto za i 48,8 protiv) ipak potencijalno nudi i drugačije scenarije. Minimalna Erdoganova referendumska pobjeda i oporbeni zahtjevi za ponovnim prebrojavanjem glasačkih listića zbog sumnji u regularnost objavljenih neslužbenih rezultata, govore kako je Turska dubinski politički podijeljena na Erdoganiste i njegove protivnike. Takva raspolućenost Turskog društva nudi potencijalnu opasnost zaoštravanja unutartusrkih odnosa koje bi moglo otkliznuti u nekontrolirani kaos.

S druge strane, upozoravajući su podaci kako je Turska dijaspora u zapadnoeuropskim zemljama na minulom referendumu snažnije poduprla Erdogana nego što su to učinili njihovi sunarodnjaci u Turskoj. Primjerice, u Njemačkoj je 63,1 posto turskih birača glasovalo za golemo proširenje Erdoganovih ovlasti. U Austriji je Erdogan dobio podršku 73,5 posto a u Belgiji 75,1 posto turskih glasača dok mu je podrška u Nizozemskoj bila 71 posto tamošnjih Turaka.

Ovakva znatno uvjerljivija Erdoganova pobjeda među Turcima u Zapadnoj Europi nego u Turskoj signalizira kako je stanje duhova Turaka u Europi zapravo neeuropskog usmjerenja. Ta činjenica mogla bi generirati promjene u društvima zapadnoeuropskih zemalja i potaknuti nacionalno-vjerske homogenizacije u tim državama.

Erdogan je u svojim istupima prije referenduma, izražavajući nezadovoljstvo što njegovim ministrima u nekim od Europskih zemlja nije omogućena referendumska promidžba, izricao teške optužbe na račun Europe prijeteći joj riječima: “Ako se nastavite ovako ponašati, sutra nijedan Europljanin, nijedan zapadnjak neće moći sigurno hodati ulicama nigdje u svijetu.” Čini se kako se u ovakvim prijetnjama odašilju i poruke o projekcijama po kojima se na Tursku dijasporu na Zapadu gleda kao na, uvjetno rečeno, potencijalnu gerilu. Eventualno takvo usmjeravanje (ne)prilika moglo potaknuti valove novih napetosti na Europskom kontinentu. Ne štedeći Europu, Erdogan je izricao diskvalifikacije koje zvuče oporo: “Ova Europa je Europa prije Drugog svjetskog rata. Rasistička, fašistička i okrutna Europa.”

Treba primijetiti kako Erdogan u svojim retoričkim atacima na Europu koristi upravo onaj etiketirajući ideološki instrumentariji (“nacizam” i “fašizam”) kakav je korišten u zemljama komunističkih režima za vrijeme hladnoratovskog razdoblja. U bivšim komunističkim državama bilo je gotovo opće mjesto optužiti Zapad za “nacizam” i “fašizam” a istodobno se iz tih zemalja hrlilo ići trbuhom za kruhom upravo na taj “mrski” Zapad. Osim toga, Erdoganu se izlaže riziku da proširenim ovlastima, kakve su odobrene na referendumu, bude gurnut u sličnost komunističkim diktatorima Titu, Staljinu… koji su bili institucionalizirani gospodari milijuna života i smrti, pošto su im njihove komunističke partije kreirale takve ustave i zakone po kojima su mogli raditi što ih je volja bez polaganja računa za svoja (ne)djela.

Postoje mišljenja kako će se proširenjem Erdoganovih ovlasti pojednostaviti donošenje odluka u Turskoj te će se tako doprinijeti stabiliziranju prilika u toj zemlji. Svakoj političkoj stabilizaciji treba se radovati, no teško je povjerovati kako bi predsjedničke uredbe, dekreti i prijetnje zavođenjem smrtne kazne mogli postati proizvođači stabilnosti.

Zbivanja u Turskoj tradicionalno se na poseban odražavaju i u Bosni i Hercegovini. Bošnjački član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović ranije je veličao Erdogana nazivajući ga “našim vođom.” Treba podsjetiti kako je Izetbegović (junior) u Visokom u kolovozu 2014. godine uključujući se videom na Erdoganov završni predizborni skup (za tadašnje predsjedničke izbore u Turskoj) poručio: “Tvoja pobjeda je naša pobjeda. U Kairu, u BiH, diljem islamskog svijeta milijarde ljudi se moli za tvoje zdravlje i tvoj uspjeh.” Pri tomu je napomenuo: “Ovdje u Visokom svi stojimo pred tobom iz poštovanja prema prvorazrednom muslimanskom lideru.”Jesu li ove Izetbegovićeve riječi bile lapsus? Ili?/HMS/

About the Author
  1. HollieReply

    Apaiocrptien for this information is over 9000-thank you!

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte