Moja poruka domaljevačkim Framašima i Ana Mariji Ćošković

Franjevačka mladež, to jest Frama je tijekom dva desetljeća postojanja u Domaljevcu utisnula svoj neizbrisiv pečat na to ravničarsko mjesto u Bosanskoj Posavini koje se našlo na udaru najprije ratne drame a zatim 2014. godine postalo meta kataklizmičke poplave.

Monografija pod naslovom “U bolji svijet sa Svetim Franjom,” koja je objavljena povodom 20 obljetnice angažmana Frame Domaljevac iznimno je dragocjeno svjedočanstvo o djelovanju Domaljevačkih framaša u vremenima teškim. Poticano fratrima, kako ih se tradicionalno u Zavičajnoj mi Posavini naziva – ujacima, bratstvo mladih Domaljevačkih katolika okupljenih u Frami, pružalo je svojim aktivizmom duhovni otpor svim tim nedaćama koje su se obrušile na Domaljevac.

Oslanjajući se na nauk Evanđelja, i poruke Svetog Franje, Domaljevački mladi duhovni aktivisti su dva desetljeća uporno njegovali nadu u bolje dane. Stoga se čini kako je naslov monografije “U bolji svijet sa Svetim Franjom,” zapravo, pogodak “u sridu,” jer bolji svijet se može graditi na inspiraciji Svetim Franjom.

Duhovni profil i mentalitet Framaštva jezgrovito i efektno u ovoj je monografiji definirala Ana-Marija Ćošković koja kaže: “Biti framaš znači čeznuti za boljim životom, punim blagoslova, radosti i zdravlja, životom koji je vječan. Nije važno koliko dana ima u našim životima, važno je samo koliko života ima u našim danima.”

Ana – Marija Ćošković, zapravo, odašilje duhovnu ambiciju za “životom koji je vječan.” To je izraz duhovne investicije u život “koji je vječan” i koja nas potiče da u ovozemaljskom “prolaznom životu” afirmiramo, kao bi to naši mudri fratri rekli -“mir i dobro.” To nastojanje da sebi osiguramo što bolji “vječni život” stavlja pred nas ovozemaljsku domaću zadaću da u svakoj tami tražimo zraku svjetla, u svakom zlu da tragamo za mrvicom dobra, u svakoj neljudskosti da tražimo zrno ljudskosti.
Tako će nam i ovozemaljski svijet izgledati vedriji, ljudskiji i bolji. Aktualni duhovni asistent Frame u Domaljevcu Fra Bono Kovačević svoje iskustvo s framašima objašnjava u monografiji na sljedeći način:”Nakon svakog susreta s vama osjećao sam da moram postajati bolji.” Takav kompliment Framaši su apsolutno i zaslužili jer oni svojim aktivizmom popravljaju ljude. Framaši su velemajstori dobrote, oni modificiraju sebe ali i druge na koje izlijevaju svoju energiju.

No, vratimo se na rečenicu Ane Marije Ćošković: “Nije važno koliko dana ima u našim životima, važno je samo koliko života ima u našim danima.” Priznajem kako me impresionirala ova njena rečenica jer mudrost koja izbija iz ovih riječi Ane -Marije Ćošković na tragu su mudrosti velikog pisca Ive Andrića koji je ponirao u dubine životnih vrenja. Ovom je rečenicom naša Ana-Marija učinila javnim i svoj literarni talenat.

Htio bih, zapravo, dobronamjerno preporučiti Ana-Mariji da slobodno zaplovi u prostranstva svojih unutarnjih svjetova i slijedi svoj unutarnji glas koji izvire iz dubine srca i duše. Kontemplacija je duhovna svjetiljka koja nam obasjava putanju u naše unutarnje krajolike.

Čovjek je primatelj Nebeskih i Zemaljskih poticaja, a moleći se Bogu i svojim duhovnim aktivizmom, onako kako to rade framaši, zapravo se prikupljaju Božanske vrijednosti i tako ih se uvozi u naš ovozemaljski svijet. Čovjek je, metaforički rečeno, poštar između Neba i Zemlje. Čovjek je božanski proizvod.

U mnoštvu fotografskih ilustracija i detaljnih opisa angažmana Frame u Domaljevcu s pedantnim navođenjem imena i prezimena posudit ću jedna citat iz zaključnih misli Franjevačke mladeži Domaljevac.

“Povijest je zabilježila kroz ovu monografiju da su ovdje u ovoj lijepoj župi sv. Ane u Domaljevcu na zemlji Posavskog kraja živjele vrijedne i žuljevite ruke naših baka i djedova, očeva i majki, sestara i braće, župe ove, koji su poticali svoju djecu, sinove i kćeri da slave Boga, vole svoju Crkvu kroz molitvu i pjesmu Posavskog kraja uz šargiju, međusobno se druže i vrate sjećanja na prošlost naših starih običaja, poštuju Crkvu u zemlji Bosni i Hercegovini i kliču:’Bože tebi za sve hvala! Za sva dobra koja nam je milost tvoja dala kroz Franjevačku mladež (Framu) župe ove’.

U ovim porukama odzvanja izvorni, tradicionalni Domaljevac i njegovi stari običaji ali i svijest o pripadnosti Posavskom kraju i poštovanje Crkvi u zemlji Bosni i Hercegovini.

Ovom monografijom na gotovo 200 njezinih stranica budućim naraštajima Domaljevca ostavljen je pisani spomenik o zauzetosti Franjevačke mladeži u njegovanju izvornih duhovnih i životnih vrijednosti. Sestra Kristina Marjanović u svojem osvrtu preporučuje “da se ova monografija čita.”

Priklanjam se toj preporuci uz poklič: “Domaljevački framaši- hvala Vam od srca! Povećali ste moj ponos rodnim Zavičajem.”

I za kraj častim čitatelje, posebice u zavičajnom Domaljevcu, sugestivnim riječima Svetog Franje Asiškog:

“Gospodine,
Učini me oruđem mira:
Gdje je mržnja, da donosim ljubav.
Gdje je uvreda, da donosim praštanje.
Gdje je nesloga, da donosim jedinstvo.
Gdje je zabluda, da donosim istinu.
Gdje je sumnja, da donosim vjeru.
Gdje je očaj, da donosim nadu.

/HMS/