Hrvatski Medijski Servis

MLAKIĆ: Hadžihafizbegović je patološki lažljivac

Josip Mlakić

„Nemam namjeru trošiti vrijeme na ljudske mizerije poput Emira Hadžihafizbegovića, ali ću začepiti nos i napisati par redaka. Emir Hadžihafizbegović je patološki lažljivac. Prilikom dodjele nagrade ‘Vladimir Nazor’, koju mu ja kao nisam želio čestitati, iako smo zajedno čekali dodjelu nagrade, a nakon dodjele svi su laureati jedni drugima čestitali. Znači, čestitao sam mu dvaput”, komentirao je za Dnevnik.ba, Josip Mlakić.

Emir Hadžihafizbegović, bošnjački glumac i SDA-ova perjanica uz intervjuu za tjednik Stav nazvao je Josipa Mlakića „malim Salierijem iz Gornjem Vakufa kojem je oteo popularnost na zagrebačkog špici”.

Hadžihafizbegović je optužio Josipa Mlakića da je igrač Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH koji mu je i politički mentor, ustvrdio je, uz ostale šovinističke i uvrede na osobnoj razini, kako „bljuje pogan iz sebe” te na koncu završio i s regionalizmom kazvaši kako je on „Mozart iz Sarajeva”, a Mlakić „mali Salieri iz Gornjeg Vakufa”.

Povod ovakvim uvredama Emira Hadžihafizbegovića na račun Josipa Mlakića bila je njegova kolumna objavljena u zagrebačkom magazinu Express u kojem je naveo kako je Hadžihafizbegović kao „vrhunski glumac, ali na žalost, moralni i intelektualni kepec agitirao za Željka Komšića na N1 televiziji”.

„Zanimljivo je njegov unaprijed naučeni monolog na N1 televiziji usporediti s njegovim tekstovima kojima je raspirivao mržnju 90-ih, što je Oliver Frljić iskoristio u svojoj predstavi ‘Pismo iz 1920.’ koja je premijerno prikazana u Zenici u rujnu 2011., kao primjer najprizemnije eksploatacije stradanja bošnjačkog naroda 90-ih u ratnohuškačke svrhe, na što su uslijedile prijetnje od strane Hadžihafizbegovića upućene Frljiću. Frljić je u svoju predstavu ubacio završni dio Hadžihafizbegovićeve monodrame ‘Godine prevare’, gdje među ostalim stoji: ‘Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela…’ Misli li, primjerice, Emir Hadžihafizbegović, svojim favoriziranjem nesretnog Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, da su bosanskohercegovački Hrvati ‘narod s posebnim potrebama’, što oni uistinu jesu ukoliko su im potrebni tutori poput Željka Komšića, a da im te tutore postavljaju raznorazni hadžihafizbegovići i slična intelektualna nedonoščad“, napisao je Mlakić u kolumni pod nazivom „Bošnjaci s Komšićem dobivaju miloševizaicju BiH”.

Hadžihafizbegović je Mlakiću na ovo odgovorio idućim tekstom, odnosno, odgovorima u intervjuu za Stav:

„Ali, Mlakiću je vjerovatno krivo što sam mu ja ‘oteo’ dio popularnosti na ‘Špici’. Taj mali Salieri iz Gornjeg Vakufa istjeran je iz grma i znam da me ne voli već godinama. Kada sam dobijao Nazorovu nagradu, najveće društveno priznanje kojem ni Tuđman nije ukinuo ime i čiji su dobitnici bili i Krleža, Meša Selimović i Ranko Marinković, nije se udostojio u Muzeju Mimara ni da mi čestita. Prošao je kraj mene, ali sam ja napravio krug, vratio se i čestitao njemu. Salieri iz Gornjeg Vakufa popizdio je jer je zvijezda ‘Špice’ imenom Emir, a prezimenom Hadžihafizbegović, u jednom benignom televizijskom intervjuu, usput, na pitanje koga bi volio vidjeti u Predsjedništvu BiH, umjesto Čović, izgovorio ime – Komšić.

To je bio okidač da Salieri iz Gornjeg Vakufa, otjelotvoren u osrednjem piscu Josipu Mlakiću, kakav je bio i osrednji Salieri, bljune svu pogan iz sebe i, nakon toliko godina prikrivanja kompleksa da mu je jedan balija oteo ‘Špicu’, povrati po njemu. Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula. Dakle, ako je nakon ovog svega što sam svojim talentom i darom donio u Hrvatsku mjerilo za dobrog Hrvata ne glasati za Komšića, voljeti Thompsona i Darija Kordića, koji je u Ahmićima pucao djeci u potiljak, a vaš ga politički mentor Dragan Čović po povratku iz Haga dočekuje i s njim se grli, onda ja nisam dobar hrvatski državljanin. I osjećam se dobro kada me hijene poput vas trgaju. Uguši se, Mlakiću, u vlastitoj septičkoj jami ksenofobije. I, još jednom, na kraju, za čitaoce koji se ne vraćaju pročitanom tekstu, ponavljam: Salieri ima legitimno pravo da pizdi, ali i Mozart ima jednako pravo da ga zaboli čarobna frula”, rekao je Hadžihafizbegović.

Mlakić pak navodi kako je Hadžihafizbegovićeva narcisoidnost poodavno otišla u sfere patologije, jer je to osnovni uzrok njegove laži, jer on, kao, osjeća zavist prema našem jadnom provincijskom ” mozartu”, na stranu što je miješanje izvedbene umjetnosti i stvaralačkog genija kakav je bio Mozart, trpanje u istu vreću krušaka i tikava.

„Zanimljiv je bio prizor prije dodjele nagrade Vladimir Nazor. Skupini u kojoj sam bio ja, ‘mozart’, njegova supruga i još par osoba, prilazi bahati lik u odijelu koji nas sve skupa pozdravlja s Es selamu alejkum, što bi bilo okej da je čovjek dodao i jedno uljudno ‘Dobra večer’, jer je za očekivati da u zagrebačkom Lisinskom možda ima netko tko nije musliman.’Mozart’ mi je nešto kasnije, sav oduševljen, rekao da je to nekakav lik iz bh. Veleposlanstva u Zagrebu. Nacionalizam je počesto i manifestacija primitivizma i jadne provincijalne inferiornosti. To je u najkraćem naš ‘mozart’”, rekao je Mlakić.

Mlakić je, pak, izjavio i kako usporedbe sa Salierijem nisu nikakva uvreda jer ne zna, zna li „mozart” da se Salieri i danas izvodi širom svijeta.

„Najjadnije je u njegovom intervjuu što najprije napada Leonarda Cohena, što je vjerojatno namijenjeno meni, jer sam često pisao o Cohenu, velikom glazbeniku i pjesniku, a nakon toga mi imputira Thompsona. Volio bih napisati našem ‘mozartu’, što ja od glazbe slušam, ali se bojim da on nije čuo za 99% posto toga, tako da se neću truditi. To što je mene usporedio sa Salierijem nije nikakva uvreda. Ne znam, zna li ‘mozart’da se Antonio Salieri i danas izvodi širom svijeta, te da se radi o iznimno cijenjenom kompozitoru. To što je on sve svoje znanje o klasičnoj glazbi pokupio iz Formanovog ‘Amadeusa’, također na svoj način govori o provincijalizmu jedne napuhane i narcisoidne žabe” rekao je Mlakić.

U nastavku pročitajte dijelove kolumne Josipa Mlakića „Bošnjaci s Komšićem dobivaju miloševizaciju BiH”:

Nekoliko tjedana uoči izbora, ništa nije naslućivalo sličan razvoj situacije, a s velikim olakšanjem, prije svega među Hrvatima, dočekana je izjava reisa Kavazovića koji je izjavio kako je pogubno da Bošnjaci drugima biraju političke predstavnike. Međutim, posljednji tjedan uoči izbora počele su se događati “neobične” stvari. Emisari SDA, stranke koja ima iznimno moćnu i discipliniranu stranačku mašineriju, te potporu iznimno utjecajne Islamske zajednice, obilazili su pojedina područja i agitirali kod svoga članstva da svoj glas daju Željku Komšiću, raspoređujući glasove na dva kandidata, Šefika Džaferovića i Željka Komšića. Mora im se odati priznanje da su to ovaj put, ali, uvjeren sam, na vlastitu štetu, napravili savršeno.

Zatim je nekoliko dana pred izbore, na N1 televiziji, za Željka Komšića agitirao i kandidat SDA za Parlamentarnu skupštinu BiH Emir Hadžihafizbegović, vrhunski glumac, ali, na žalost, moralni i intelektualni kepec. Zanimljivo je njegov unaprijed naučeni monolog na N1 televiziji usporediti s njegovim tekstovima kojima je raspirivao mržnju 90-ih, što je Oliver Frljić iskoristio u svojoj predstavi “Pismo iz 1920.” koja je premijerno prikazana u Zenici u rujnu 2011., kao primjer najprizemnije eksploatacije stradanja bošnjačkog naroda 90-ih u ratnohuškačke svrhe, na što su uslijedile prijetnje od strane Hadžihafizbegovića upućene Frljiću. Frljić je u svoju predstavu ubacio završni dio Hadžihafizbegovićeve monodrame “Godine prevare”, gdje među ostalim stoji: “Zakuni se, narode moj, krvlju rahmetli Hajre Mešića i sakatom djecom bosanskom da halaliti više nikada nećeš. Ko halali, dabogda ga rođena djeca proklela…” Misli li, primjerice, Emir Hadžihafizbegović, svojim favoriziranjem nesretnog Željka Komšića kao hrvatskog člana Predsjedništva, da su bosanskohercegovački Hrvati “narod s posebnim potrebama”, što oni uistinu jesu ukoliko su im potrebni tutori poput Željka Komšića, a da im te tutore postavljaju raznorazni hadžihafizbegovići i slična intelektualna nedonoščad.

Dozvolit ću sebi malo hadžihafizbegovićevske patetike: Jesu li narodu, bosanskohercegovačkim Hrvatima, koji je iznjedrio dvojicu nobelovaca, Ivu Andrića i Vladimira Preloga, te cijeli niz drugih velikana poput Ivice Matića, Antuna Branka Šimića, Nikole Šopa, Ivana Frane Jukića, Gabrijela Jurkića, Ilije Jakovljevića, i tako dalje, potrebni tutori u vidu sarajevskih šibicara i ublehaša koji prema vani prodaju kozmopolitizam, a unutar BiH šire najcrnji šovinizam i arijevske stereotipe, po kojima je “građanima”, čitaj bošnjačkoj nadrasi, sve dozvoljeno, što je u najkraćem opis fatalnih metastaza bošnjačkog nacionalizma, da ne upotrijebim neki teži izraz.

Vrsni glumac – po mojemu mišljenju jedan od najboljih u europskim okvirima, treba pogledati Hadžihafizbegovićevu briljantnu glumu u filmu “Žaba” Elmira Jukića da bi shvatili o čemu govorim – koji zarad svoje intelektualne ili nekakve druge skučenosti dvadeset i nešto godina prodaje nacionalistička muda pod građanske bubrege, te pristaje biti dvorska luda Bakira Izetbegovića, za mene je također paradoks.

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte