Hrvatski Medijski Servis

MIRKO GALIĆ: Komšić je ono najgore što se Hrvatima moglo dogoditi, no treća nesreća mogla bi im donijeti sreću

Naivno je bilo očekivati da će Bosanci i Hercegovci u glasačkim kutijama napokon pronaći odavno izgubljeni ključ za rješenje problema države koju svi njezini narodi ne osjećaju jednako svojom; čini se da su našli krivi ključ koji državi stvara nove probleme. Rat je pokazao koliko su u toj zemlji duboke povijesne kontradikcije, etničke napetosti, političke strasti i ljudske surovosti; poslijeratna država izvučena je iz utrobe carskim rezom u rodilištu u Daytonu i otad se međunarodne babice muče da kilavo dijete stave na zdrave noge.

Piše: Mirko Galić, Večernji list

Šepa, međutim, i u izbornoj prigodi koju odrasle države slave kao „praznik demokracije“. Prve su posljedice šepavosti drastične: umjesto smirenja zemlji, izbori su izazvali nove napetosti među narodima i proizveli negativnu energiju s kojom nesložna braća zajedničku kuću teško mogu graditi. U svakoj prijetnji ne treba gledati budući rat; valjda ih je bilo previše. Nije, ipak, sasvim bezopasno to što vukovi gladni vlasti nastavljaju čuvati svoje ovce i što se stada ne mogu udaljiti od svojih pastira. Ne bi BiH bila toliko složena da jednostavne stvari u njoj ne mogu postati složene. Dva i dva nisu ondje uvijek četiri, osobito u politici u kojoj se sve dijeli i množi s tri.

Tijesna Federacija

Realnije je, zbog svega, bilo računati da će Bošnjaci, Hrvati i Srbi na biralištu ponovno otvoriti Pandorinu kutiju i da će iz nje izaći zli dusi s kojima se ta zemlja neuspješno hrve otkako je završila s ratovanjem. To se upravo događa zbog toga što je izborni inženjering srušio političku konstrukciju po kojoj tri naroda koegzistiraju na labavoj formuli sasvim netipične složene države koja nije ni federacija ni konfederacija. Davno su u BiH prvi mačići bačeni u vodu, da bi se mačori politike mogli mirno šetati po funkcijama koje im ne pripadaju i razbijati krhke daytonske lončiće. Vlast će biti teško sastaviti, usprkos lijepim naredbama iz Bruxellesa, a i kad se složi, ili ako se uopće složi, nije sigurno da će moći skladno funkcionirati. Na biralištu je opet posijano sjeme razdora, osobito između hrvatske i bošnjačke politike (koliko i naroda?), koje su se podijelile na ozbiljnom pitanju: tko predstavlja Hrvate u vrhu države?

Nema u Europi države koja nije naučila da su trijumvirati vladali u Starome Rimu kad je carstvo bilo slabo. Nitko više ne prakticira kolektivno predsjedništvo, čak ni države poput Švicarske koje su sastavljene slično, s tri naroda, s bitno manjim ili nikakvim uplivom crkava na politiku i s daleko većim utjecajem novca u državi i na državu. Ne koristi se slučajno sintagma o švicarskom vlaku da se izrazi točnost ili o švicarskom satu da se istakne preciznost ili o blagajnici svijeta da se naglasi njezino bogatstvo. Ne može se to reći ni za jedan narod koji je na Balkanu s jednom ili s dvije noge ili koji se nije mogao na vrijeme povući da se oslobodi siromaštva, osobito siromaštva duha. Da su išta razmišljali ili da su gledali dalje od velikog nosa, ne bi ratoborni Srbi na pogrebu Jugoslavije gurali i BiH – i prije toga Hrvatsku – u takvu katastrofu. Nešto su oni i dobili, čak previše i nezasluženo: bjelosvjetska politika, umorna od rata koji su njezini šverceri pumpali izvozom zabranjenoga oružja, dala im je pola Bosne i sada ne zna što bi s drugom polovicom.

Bošnjacima i Hrvatima federacija je tijesna, da politička čeljad ne bi u njoj bila bijesna, pa je sada teže podnijeti jedan očigledni nonsens – da jedan narod odlučuje tko će predstavljati drugi narod u elitnoj državnoj instituciji, nego što je to bilo dva puta prije toga, s istim likom u glavnoj ulozi. Nešto se u međuvremenu sigurno moralo pogoršati da i Bošnjaci i Hrvati u jednoj političkoj melodrami izvlače iz ormara stare kostime. Hrvati se osjećaju izigranima, jer im je bošnjački partner iz Federacije nametnuo svoju volju, i prevarenima, jer sa Željkom Komšićem nije pobijedio duh, a možda ni slovo Ustava. Bošnjaci se osjećaju pobjednički jer će poslije oca i sina Izetbegovića na vlasti biti njihov duh, a Srbi ne bi imali toliko slaviti svoju pobjedu koliko hrvatski poraz; sad oni mogu pružati zaštitničku ruku Hrvatima! Valjda će i demoralizirani hrvatski političari znati od koga darove (ne) smiju primati!

Kad bi BiH bila građanska država, kao druge europske države, ili kad bi to mogla biti, Željko Komšić ne bi bio njezin problem. Vjerojatno ni njezino rješenje. Ali, kakva građanska država, ondje vladaju nacionalne, ili nacionalističke, stranke koje uglavnom gledaju svoje interese prije interesa zajedničke države. Komšićevi kritičari sigurno pretjeruju kad govore da je njegova politika pokopana, ili pohranjena, u Kući cvijeća. Da je toliki titoist, ne bi bio toliko doktrinaran, bio bi mnogo pragmatičniji, znao bi koliko ima „divizija“ i gdje mu je „baza“ pa ne bi izigravao papu među nevjernicima. Građanska BiH njegova je fikcija, tamo ne glasuju građani, osim za rijetke nadnacionalne stranke, tamo glasuju Bošnjaci, Hrvati i Srbi, za „svoje“ stranke. Takva je ustavna konstitucija države, međunarodni politički projekt kao odgovor na petogodišnji surovi rat koji je počeo kao srpska agresija, a nastavio se kao rat svih protiv sviju. Ako poslije svakih izbora država funkcionira sve teže, onda bi se i za Dansku reklo, da se slučajno njoj događa takav nered, da je nešto trulo u toj državi. Ne čini se da prvi ili posljednji građanski romantik, iz uvjerenja ili iz interesa, pitanje je sad, može i sam biti isključen iz takvog nereda. Mogao bi mu čak postati kum.

Stockholmski sindrom

Složenoj strukturi, ali i kulturi, posebno političkoj, današnje BiH kumovala je dijelom povijest koja ju je više dijelila nego ujedinjavala, a dijelom okolnosti koje nisu stvorile dominantni narod, da može formirati svoju državu-naciju, a dijelom njezin strateški položaj bureta baruta na Balkanu, da je redovno imala mnogo prosaca koji je nisu ženili. Nakon oslobođenja od otomanske vlasti, Srbija je prebrisala tragove njihove prisutnosti na svojem državnom prostoru; u Bosni su katolici i pravoslavci, dio koji nije prešao na islamsku vjeru, nastavili borbu za kulturnu i političku dominaciju u državi, a muslimani su – nakon odlaska Turaka – baštinili prednosti jezičca na vagi u toj borbi. Za Srbe su oni bili Srbi, samo muslimanske vjere, a za Hrvate Hrvati-katolici.

Budući da nitko nije mogao (nad)vladati iznutra, vanjske su sile preuzimale vlast ili kontrolu nad vlašću koje su one instalirale. Tako se punih 150 godina razvijao protektorat nad Bosnom, austrougarski, dok nije pao taj imperij, a onda jugoslavenski, koliko su se bosanski muslimani mogli prepoznati u toj državnoj konstrukciji. Da bi amortizirao srpsko-hrvatske napetosti, Tito je Muslimane digao na rang nove nacije u BiH. Poslije Tita i Jugoslavije, Muslimani su se izgradili kao Bošnjaci, treći narod – ne više samo religija – koji nije imao drugu državu, Srbiju, kao Srbi, ni Hrvatsku, kao Hrvati. Vjerski osviješteni dio više je privlačila veza s muslimanskom Turskom, nego slavenska prošlost. Zato se ne-hrvatski i ne-srpski navijači ni danas ne mogu staviti iza hrvatske ili srpske reprezentacije, kao što ni Hrvati ni Srbi nisu unisono, često ni većinski, iza reprezentacije u kojoj dominiraju Muslimani. Povijest je podijelila Bosnu, a današnja je politika uspješno dalje dijeli. Izbori su bili za to nova prilika; ne čini se da su je političari propustili.

Da nije bilo rata za veliku Srbiju, koji se vodio i na tlu BiH, i to još žešće nego u Hrvatskoj, vjerojatno bi se B-H država izgradila bitno drukčije nego što je nametnuta ratom. Ne bi bilo žrtava, ne bi bilo „očišćenih“ krajeva, ne bi bilo ovakve podjele i ne bi bilo tolikoga nepovjerenja. U Bosni nitko nikome ne vjeruje i kad mu darove nosi! Bosanski Srbi, sa svojim ograničenim liderima i neograničenim težnjama za teritorijem, posijali su sjeme zla; to su utvrdili čak i haaški suci. Ni Hrvati nisu bili odsutni dok se želo zlo, i njihovi su lideri – što ni međunarodnom sudu nije promaklo – bili na krivi način na pravome mjestu, pa su ponijeli teret za istočni grijeh hrvatske politike. Iako su bili dvostruke žrtve, srpske agresije pa hrvatske izdaje, ni Bošnjaci nisu bili nevini, njihovi su ratni vođe do jedne granice bili naivni jer nisu vjerovali da će do rata doći, a kad su se osvijestili, i oni su istresali svoje frustracije, i oni su kalkulirali između islamske države i jedinstvene BiH, pod njihovim utjecajem. Svi su, zapravo, ulazili u igru, samo u različitim dresovima, pa i oni, jer se padom Jugoslavije otvaralo pitanje Bosne: hoće li je podijeliti, što je Miloševiću bio ratni cilj, a Tuđmanu tiha patnja, ili će složena država ostati, da se na tlu Europe ne formira islamska država, drukčija od Albanije.

Rat je radikalizirao bosanske muslimane, razvio njihov bošnjački i vjerski identitet, i spram Srba pravoslavaca, koji su ih napali i (pro)tjerali, i spram katolika Hrvata, koji ih nisu branili od Srba, ili su ih i oni napali. Da nije bilo rata, Bošnjaci bi bili muslimani u laičkoj državi; s ratom su postali muslimani u državi koja se dijeli oštrom vjerskom crtom na tri dijela. Rušenje hrvatsko-bošnjačkoga savezništva bio je jedan od ključnih događaja rata koji produljuje nepovjerenje i napetosti sve vrijeme mira. Pokušao je Bill Clinton, s Tuđmanom i Izetbegovićem, spojiti razbijeni savez s pomoću Federacije koju je osobno proglasio u Bijeloj kući; za dva naroda, koji su bili napadnuti, Federacija je manje nego Republika Srpska za narod koji je izvršio napad na BiH. Agresor je nagrađen, žrtve su kažnjene: hrvatske i bošnjačke frustracije više se izražavaju međusobno nego prema Dodikovim vlastima, što spada u psihologiju koliko i u politiku. Stockholmski sindrom naselio se na Balkan.

Izbor Željka Komšića na mjesto hrvatskoga člana Predsjedništva BiH i reakcije na njegov izbor svjedoče o tome koliko je ta država još podijeljena, prije svega oko svoje prošlosti, i daleko od stabilnosti da joj ne bi trebalo nikakvo međunarodno tutorstvo. Veliko je pitanje ima li od njih više štete nego koristi. Svojega najslavnijeg sina Ivu Andrića ne poštuju u Bosni svi jednako; vjerojatno bi se i Bošnjaci složili s njime da su današnji namjesnici „tuđi ljudi koji ne znaju ni jezik zemlje ni običaje naroda“ i koji su sebi „pribavili velike prihode, i to na štetu bosanske raje“. Svijet koji delegira svoje namjesnike pustio je da Bosna iskrvari, a onda joj je nametnuo uređenje koji ne funkcionira uredno. Srbi su dobili svoj teritorij, zapravo državu u državi, pa Milorad Dodik može iz Banje Luke diktirati uvjete centralnoj vlasti u Sarajevu i najavljivati svoj program parafrazom Trumpove krilatice: „Republika Srpska najprije“. Bošnjaci su i dalje zaštitnici unitarne države pa Šefik Džaferović može govoriti o stabilnosti i o integraciji zemlje kao o stupovima svoje politike. Gdje su Hrvati između toga? Nezaštićena i ponižena manjina koja ovisi o dobroj volji ohole bošnjačke većine ili o podršci prepredene srpske politike?

Prijetnje Pelješkim mostom

S dva entiteta za tri konstitutivna naroda BiH ima u sebi ugrađenu tvorničku grešku: Hrvati ne drže svoj kišobran nad glavom. U kojem će smjeru ići evolucija – ukidanju entiteta, tad bi pobornici građanske države „jedan čovjek, jedan glas“ došli na svoje, ili povećanju njihova broja, tad bi bili zadovoljeni zaštitnici konstitutivnosti „jedan narod, jedan entitet“. Dotle će država ići iz krize u krizu, a državljani se bojati novih izbora, jer postaju izvor nestabilnosti. Da je išta stabilnija, ili stabilizirana, ne bi na čelu trebala imati tri predsjednika, dovoljan bi bio i jedan, ili bi i on bio suvišan, kad bi vlasti dobro funkcionirale, narodi bili pomireni, a građani zadovoljni. Tri će poglavara biti potrebna sve dok se ne uspostavi povjerenje među njihovim narodima da je dovoljan jedan, kao u svim republikama, i da se mijenjaju švicarskim sistemom rotacije, da nijedan narod ne bude ni privilegiran ni zakinut.

Čović ili Komšić, bilo bi svejedno kad bi BiH bila uređena kao Švicarska, usporediva s njom zbog svoje etničke raznolikosti: u Švicarskoj je to njezino bogatstvo. BiH ne može biti građanska država sve dok je ustavno dizajnirana kao država triju naroda, ne može biti ni država-nacija, jer nema u njoj dominantnoga naroda. Do daljnjega, može biti to što jest – neka vrsta eksperimentalne države u kojoj jedna polovica traži kako bi se pripojila u malu veliku Srbiju, a druga polovica nastavlja međusobni rat, samo drugim sredstvima.

Vlast nije u Predsjedništvu države, to svi znaju; zato drama može biti blaža nego što izgleda. Da je izabran Dragan Čović umjesto Komšića, Hrvati bi mogli reći da se njihova konstitutivnost opet protegla do vrha države: dobili bi utješnu nagradu, manje bi se osjećali poraženima, a ne bi se osjećali poniženo u nekoj radikalnijoj interpretaciji njihova opravdanog nezadovoljstva. Komšićeva pobjeda nedvojbeno je poraz hrvatske politike; ni u Zagrebu ni u Mostaru, podjednako, nisu htjeli njegov izbor; možda su mu time pomogli. Sve dok Hrvati i Bošnjaci moraju dijeliti polovicu BiH, dok se ne primijeni ili ne promijeni njezina ustavna platforma, Hrvatska neće pomagati Hrvatima tako da zaoštrava odnose ni s tamošnjom državom ni s većinskim narodom u Federaciji. Realizam u takvoj vrsti politike preporučuje da se sva jaja nikad ne stavljaju u istu košaru.

Hrvatski su političari u kampanji zanemarivali Željka Komšića isto koliko je on zanemarivao Hrvate (i Hrvatsku): tipična hrvatska posla. Dragan Čović, pak, preselio se u Hrvatsku, toliko je bio (sve)prisutan da se ponekad moglo činiti da je on predsjednik u dvije države. S Bošnjacima ne bi bilo lako komunicirati da je hrvatska politika bila konzistentnija, da je bolje održavala komunikacijske kanale. Na jednoj strani Dodik i dalje prijeti odcjepljenjem Republike Srpske, na drugoj strani Izetbegović mlađi daje cijelu BiH „u amanet“ Erdoganu, po očevu testamentu; Komšiću ne ostaje ništa, a ne bi mnogo više imao ni Čović, da je na njegovu mjestu, osim da paktira s Dodikom, da može parirati Bošnjacima. Najmanji narod objektivno ne ovisi o sebi: dok u BiH vlada etničko načelo uređenja države, na Hrvatima se provjeravaju demokratske obveze o zaštiti manjih i slabijih.

Prije je Dodik osjetio da bi vrijeme moglo raditi za njega, pa nudi usluge Hrvatima, nego što je Komšić shvatio da nije u građanskoj republici, nego u etnički strukturiranoj državi; njegova poruka Hrvatima da se ne boje može otkrivati njegovo uvjerenje da se imaju čega, ili koga, bojati; njegove prijetnje Hrvatskoj oko Pelješkoga mosta upućuju na to da je frustriran držanjem Hrvatske, ne samo prema njemu. Bakir Izetbegović može šutjeti i prepustiti njemu, Hrvatu, da govori o Hrvatskoj ono što on o njoj misli. U svojem građanskom elanu Komšić ide dalje od bošnjačkoga vođe: on bi ukinuo svaku konstitutivnost, Izetbegović bi ratovao da je ne dobiju i Hrvati. Neće nikome biti lako, čak ni kumovima sadašnje krize, skrivenima po svjetskim metropolama.

Izgubljena bitka

Kad je zemlja u krizi, izbori služe da narod presiječe: kako, kamo i s kime dalje? To se nije dogodilo. Osporavani pobjednik agresivnošću potvrđuje da je on stvarno ono najgore što se na biralištu moglo dogoditi Hrvatima. Ako je dirigirani sistem proizveo novu nesreću za Hrvate, treća bi nesreća mogla ispasti sreća samo zbog toga što Komšić nema ni „bazu“ ni „infrastrukturu“ da može ostvariti svoje prijetnje. Da je izabran Čović, imao bi iza sebe HDZ koji je u stanju dobiti više od 80 postotaka hrvatskih glasova i političku moć da zastupa Hrvate, sa svim hipotekama koje ga dugo prate. Postaje li izborna snaga i politička slabost Hrvata? Što bi i on napravio, osim da se uzaludno bori za promjenu izbornih pravila. U 27 godina hrvatski vladari nisu pokrenuli ništa novo, toliko su zaljubljeni u HDZ da u BiH imaju čak dva; nema novih ličnosti koje bi mogle okupiti Hrvate, a da budu prihvatljive i Bošnjacima. Je li Čović na prethodnim izborima pobijedio zato što Komšić nije tada mogao treći put zaredom biti drugi bošnjački kandidat? Hrvati iz BiH moraju odlučiti što će dalje: jedno je osjećaj nepravde, drugo osjećaj odgovornosti za narod. Mak na konac ne tjera se svaki dan.

Kao u sportu, i u politici treba znati podnositi poraz, čak i kad je pobjedonosni gol postignut iz zaleđa. Gubili su Hrvati mnogo bitaka u BiH, ne samo u posljednjih 27 godina; ovo nije ni najveća, vjerojatno ni posljednja. Ima li u Komšićevoj pobjedi i hrvatske krivnje? Loše bi bilo da je nema; to bi značilo da će Hrvati biti osuđeni da im Bošnjaci i dalje biraju tko će ih predstavljati u Predsjedništvu zajedničke države. Hrvatska ne može izbjeći ozbiljnu analizu svoje politike prema BiH, otresti se tereta Herceg-Bosne i ući sa susjednom državom u dublji dijalog o svim spornim, a rješivim pitanjima, od ravnopravnosti Hrvata do gradnje Pelješkoga mosta.

Razgovor nije kapitulacija

U reakcijama hrvatske politike može se iščitati razina političkoga talenta njezinih protagonista. Lako je proglašavati diplomatski rat; kako iz njega izaći? Razgovori nisu isto što i kapitulacija, posebno kad je čvrsto polazište: Hrvati uživaju ustavnu zaštitu o konstitutivnosti, treba to realizirati, a Pelješki most uživa potporu EU da se neće srušiti od Komšićevih mina. S važnim, ali teškim susjedom najlakše bi bilo okretati glavu, da se ne vide ni njegovi ni vlastiti ispadi, a teže na iskren način otvoriti sve prijepore, da ispadi ne bi i dalje ugrožavali povjerenje i suradnju. Ne može se Željku Komšiću osporavati to što više voli BiH nego ijednu drugu državu; to bi trebao osjećati i Milorad Dodik, da se njegov patriotizam ne zaustavlja na granicama Republike Srpske. No, može li Komšić zbog ljubavi prema BiH pokazivati odbojnost prema Hrvatskoj, s kojom bi razgovarao na sudu, a zbog prekinutih veza s Hrvatima pucati po hrvatskim položajima a da ni ne pita tko ide?/HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte