Hrvatski Medijski Servis

LUČIĆ: Glavna bošnjačka stranka SDA pridružila se radikalima. To je opasno…

Za terorista vehabiju Harisa Čauševića, koji je u napadu na Policijsku postaju u Bugojnu ubio jednoga i ozlijedio šestoricu policajaca, Bakir Izetbegović izjavio je da je riječ o „bivšem rokeru i čovjek koji se nalazi u stresu“. Foto: Globus.hr

Za terorista vehabiju Harisa Čauševića, koji je u napadu na Policijsku postaju u Bugojnu ubio jednoga i ozlijedio šestoricu policajaca, Bakir Izetbegović izjavio je da je riječ o „bivšem rokeru i čovjek koji se nalazi u stresu“. Umjesto da reagira na brojne antihrvatske šovinističke izljeve SDA je spremno stala u obranu “Askera” i  onih koji promiču mržnju

Piše: Dr. Ivo Lučić, Globus.hr

Nakon gostovanja bošnjačkog člana Predsjedništva BiH Bakira Izetbegovića na Hrvatskoj televiziji koje je obilježeno neistinama, grubim optužbama i prijetnjom ratom napisao sam članak “Tko sprema “askere” za novi rat u Bosni i Hercegovini”. Njime sam izazvao burne reakcije koje odražavaju političko i društveno stanje u BiH, ali i u Hrvatskoj pa zaslužuju poseban osvrt.

Već na najavu teksta i atraktivnu naslovnicu Globusa reagirao je Bermin Meškić, bošnjački član Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske, s tvrdnjom da “posljednjih dana u medijskom prostoru u Republici Hrvatskoj svjedočimo sve češćim istupima u kojima se uporno i neutemeljeno doprinosi dizanju tenzija u Republici Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini”.

Meškić dodaje kako “hrvatska politika nema koristi od stvaranja tenzija putem medija”, da su “nepostojeće prijetnje ratom” izmišljene, a da je povezivanje vrha bošnjačke politike s “nepostojećom vehabijskom vojskom” neprimjereno jer “bosanskohercegovačke sigurnosne agencije nisu donijele eksplicitne zaključke” kojima bi potvrdili postojanje “kampa za navodnu paravojnu obuku”. Član savjeta prigovorio mi je uz ostalo i to da “prebacujem navodne paravojne aktivnosti Bošnjacima u trenutku dok ugledni strani mediji glasno upozoravaju da u manjem bh. entitetu Milorad Dodik aktivno radi na naoružavanju i organiziranju vlastite paravojske uz direktnu involviranost Rusije”.

Za one koji ne znaju “manji entitet” je Republika Srpska, “nepostojeće prijetnje ratom” doista su izmišljene, ali su zato one postojeće stvarne i opasne – a o njima sam ja pisao. Nikome nisam ništa “poturao”, nisam povezivao “vrh bošnjačke politike” s “nepostojećom vehabijskom vojskom”, nego sam upozorio na učestale prijetnje ratom koje dolaze od nekih ljudi iz vrha bošnjačke politike.

Upozorio sam na pozive na naoružavanje i konačno na objavljenu promidžbenu snimku “Udruženja za razvoj fizičkih i pozitivnih moralnih osobina” pod nazivom “Askeri zimski kamp 2018” gdje pripadnici vehabijskog pokreta obučavaju djecu – kako oni kažu “za ono što dolazi”. Milorad Dodik nije gostovao i prijetio na HTV-u, pa nisam imao razloga o njemu pisati, niti o srpskoj paravojsci i Rusima. Pisao sam o javnim istupima Bakira Izetbegovića i drugih bošnjačkih dužnosnika te o “askerima”, a pisanje “uglednih stranih medija” me ni na koji način ne obvezuje u izboru teme kao što ni “ugled” ne mjerimo na isti način i istom mjerom.

Gotovo istovremeno i SDA Hrvatske izdala je priopćenje kojim “osuđuje svaki oblik javnog djelovanja koji pridonosi rastu tenzija”. Dobro, ne baš svaki, samo onaj koji dolazi s hrvatske strane, a koji njima smeta. Jer kada Bakir Izetbegović prijeti ratom usred Zagreba tada ne “rastu tenzije” nego se valjda podiže borbeni moral. Tenzije rastu kada netko odgovori Izetbegoviću i upozori na opasnost koju takva retorika sa sobom nosi te iznese činjenice koje opovrgavaju ono što je on rekao. Priopćenje SDA počinje tvrdnjom kako profesorica Kasapović i ja “ponovno svojim pisanjem stvaramo antibošnjačku atmosferu i pridonosimo podizanju tenzija između Hrvata i Bošnjaka”. Odgovorit ću u svoje ime. Nitko u hrvatskim medijima u posljednjih desetak godina nije učinio toliko na “podizanju tenzija i stvaranju antibošnjačke atmosfere” koliko Bakir Izetbegović u jednosatnom nastupu na Hrvatskoj televiziji. U tome ga prate dužnosnici ekspoziture njegove stranke u Zagrebu.

Glavni tajnik SDA Hrvatske Armin Hodžić u televizijskom nastupu na N1 kaže da u mome tekstu “ne postoje argumenti, ne postoje činjenice” te da je u tekst “uložen veliki napor da bi se nešto dokazalo”, a on “vrvi manipulacijama”. Nakon tako nesuvislih ocjena teksta i iskrivljivanja njegova sadržaja Hodžić ponavlja mantre kako “svi moraju raditi na tome da smirimo situaciju”, “treba uspostaviti suradnju između naroda i država u regiji” i slično. Kako on vidi tu suradnju jasno je već iz komentara snimke o “Askerima” koja je puštena u prilogu. Naime, Hodžić u radu “Askera” ne vidi ništa sporno. Po njemu se ne radi o kampu (iako to piše u tekstu na početku snimke), nego o “izletu za djecu koja ni za deset godina neće biti vojno sposobna” (na snimci su uglavnom petnaestogodišnjaci) a jedina je opasnost u tome da se djeca “mogu prehladiti”. Toliko od “glavnog tajnika” uz napomenu da u tekstu nisam izravno povezao Bakira Izetbegovića s “askerima” nego sam njihov primjer naveo kao realnu posljedicu političkog i javnog djelovanja visokih bošnjačkih političkih i javnih osoba kojima nakon izrečenog mogu pridodati Bermina Meškića i Armina Hodžića, odnosno organizacije u čije ime govore. Nije mi poznato da su Savjet i SDA reagirali na brojne antihrvatske šovinističke izljeve mržnje po bosanskohercegovačkim medijima i dijelu medija u Hrvatskoj, ali su zato složno i spremno stali u obranu “Askera” te lika i djela Bakira Izetbegovića. Pri tome su se izravno pridružili radikalima koji negiraju stvarnost, promiču mržnju i odbijaju dijalog bez obzira na lažno i licemjerno pozivanje na mir i smanjenje tenzija po načelu – “da se vlasi ne dosjete”.

S “isturenog borbenog položaja” iz Šibenika, kao “građanska” potpora bošnjačkoj nacionalističkoj politici javio se i izvjesni Emir Imamović sa završenom srednjom školom i umjetničkim imenom Pirke. Taj priprosti samoproglašeni ljevičar i profesionalni “antifašist” iz moralno superiorne pozicije koju osigurava komoditet punčeve kuće izriče “apsolutne istine” o stanju u hrvatskom društvu i novinarstvu, pa tako i o Globusu i njegovim kolumnistima. Ne bih ga ni spominjao da nije dobra ilustracija redikulioznog bosanskog građanstva, uvijek slizanog s bošnjačkim nacionalizmom i islamizmom.

Reakcije na tekst u Globusu očekivano su uslijedile i u Bosni i Hercegovini gdje se antihrvatska kampanja ne vodi “posljednjih dana” nego već najmanje 25 godina nije niti prestajala. U toj kampanji mediji pod kontrolom SDA imali su i imaju vodeću ulogu. Kao primjer navest ću posljednji broj nacionalističko-šovinističkog pamfleta koji pod kontrolom SDA i pod imenom STAV izlazi u Sarajevu uz znatnu kadrovsku pomoć SDA iz Hrvatske. Na naslovnici je fotografija hrvatskog člana Predsjedništva BiH Dragana Čovića s retuširanim zakrvavljenim očima i “šahovnicom” u njima. Oni koji malo dulje čitaju i malo bolje pamte znat će da se radi o preuzetom likovnom odnosno dizajnerskom rješenju korištenom na naslovnici knjige/pamfleta Ivana Cvitkovića o blaženom Alojziju Stepincu objavljene u Sarajevu 1986. godine. Ne pada mi na pamet na bilo koji način povezivati i uspoređivati Čovića i Stepinca, radi se tek o sličnom, davno smišljenom obrascu dehumanizacije i sotonizacije političkog protivnika odnosno neprijatelja, što je u tom svijetu isto. Na četiri stranice STAV-a objavljen je i osvrt na Izetbegovićevo gostovanje na Hrvatskoj televiziji “Vrijeme je bilo da hrvatska javnost čuje i drugu stranu”. U tom osvrtu Faris Nanić, bivši šef kabineta Alije Izetbegovića i nesuđeni “hrvatski” diplomat iz Mesićeva vremena, kritizira hrvatsku državnu politiku i hrvatsku vlast od premijera do predsjednice, a hvali “Izetbegovićev poučak na HTV”, odnosno njegov huškački i prijeteći nastup. Ništa čudno za stranački bilten i partijskog hagiografa.

Nakon osude i presude izrečene od SDA Hrvatske krenula je usklađena paljba brojnih bratskih medija iz Bosne, i pokojeg iz Hercegovine. Naime, nedavno su paraobavještajne bošnjačke strukture izgradile svojevrsnu informativno-propagandnu mrežu unutar koje su pokrenule i portal www.novi-vjetar.com na kojem vjetrove i nepotpisane tekstove puštaju uglavnom bivši AID-ovci, podoficiri i oficiri Armije BiH/JNA angažirani tijekom rata na (protu)obavještajnim i informativno-političkim poslovima. Usprkos siromašnom i plitkom sadržaju i lošem stilu njihova je reakcija zanimljiva zbog metodologije – načina (dez)informiranja javnosti. Ako već ne mogu dovesti u pitanje i demantirati napisano, onda pokušavaju dovesti u pitanje i diskreditirati autora, u mome slučaju “optužbom” da sam “ratni general” i “bivši obavještajac”. Takva mi je optužba, naravno, smiješna jer se tim dijelom svoje prošlosti posebno ponosim pa optužbu doživljavam više kao pohvalu. Ona je paradoksalna i zato što dolazi od nekadašnjih “kolega” s razlikom da sam ja bio hrvatski obavještajac, a oni bošnjački, a prije toga većinom i jugoslavenski obavještajci. Tijekom rata bili smo na suprotnim stranama, s tim da su oni uglavnom ostali u “poslu”, a ja sam ga neposredno poslije rata ostavio iza sebe i postoji tek kao crtica u mome životopisu.

Jedan od kritičara moga teksta i mene osobno je i izvjesni Elis Bektaš, bivši podoficir ili niži oficir, “bezbjednjak” u Trećem korpusu  Armije BiH, “jatak Abu Hamze”, “instruktor za krizne situacije”, predavač na beogradskoj “Akademiji za diplomatiju i bezbednost”, a sada “pisac i publicista”. Zanemarit ću primitivizam i uvrede tipične za sredinu u kojoj je dotični socijaliziran i neodgojen, kao i bahatost kojom ocjenjuje moj tekst, karakter, ratni put i akademsku titulu. Nitko mu valjda nije rekao da se kompetencija za takvo nešto stječe na sveučilištima, a ne u opskurnim akademijama i stranačkim kabinetima, a potvrđuje se besprijekornim životopisom koji isključuje vezu s mudžahedinima, njuškanje po Kosovu i dodvoravanje članu Predsjedništva. Ipak, ono što mi se učinilo zanimljivim u tom tekstu, a što je izvučeno i u naslov, jest rečenica “Ivo Lučić ili strah generala od gimnastike”. Naime, Bektaš tvrdi kako vehabijski kamp u okolici Tešnja nije ništa drugo nego poligon za “dječju gimnastiku”, od koje ja tobože strahujem. To me je podsjetilo na jednog drugog, puno ozbiljnijeg beogradskog akademika Ljubu Tadića i njegovu izjavu iz intervjua objavljenog u zagrebačkom Startu 19. kolovoza 1989. Tadić je objašnjavao kako se mladiće iz Stare Pazove, prepoznatljive po šajkačama i bradama, koji su postali svojevrsna atrakcija na mitinzima po Srbiji i Jugoslaviji, ne može povezati s četništvom jer brade nose i hipici. Vrlo brzo su hipici umjesto jointa palili kuće po Hrvatskoj i BiH, a tek ćemo vidjeti kojim će putem krenuti gimnastičari.

Obrasci ponašanja usvojeni po beogradskim akademijama ne mijenjaju se lako, što pokazuje i izjava Bakira Izetbegovića, koji je tijekom 2015. komentirao napad na Policijsku postaju u Bugojnu pri kojem je jedan policajac ubijen, a šest ih je ozlijeđeno. Ustvrdio je da se radi o “benignom slučaju od kojeg ne treba praviti maligni problem” te da je terorist vehabija Haris Čaušević zvani Oks, koji je nakon provedenog sudskog postupka osuđen na 45 godina zatvora, “bivši roker i čovjek koji se nalazi u stresu”. Po izjavama visokih bošnjačkih političkih dužnosnika u Bosni i Hercegovini nema vehabizma niti terorizma, to su tek rokeri i gimnastičari koji se pucnjavom i vojnom obukom liječe od stresa.

Kratkim i nasumičnim pregledom događaja iz posljednja dva desetljeća pokazat ću kako u stvarnosti izgleda to oslobađanje od stresa bošnjačkih rokera, hipika i gimnastičara. Tijekom 1997. učestalo su vršene terorističke akcije. U prvih deset mjeseci izvršeno je 35 napada eksplozivnim napravama u kojima su mete uglavnom bili Hrvati. Dvije osobe hrvatske nacionalnosti smrtno su stradale, sedam ih je zadobilo teške tjelesne ozljede, a više ih je lakše ranjeno. Do kraja godine ubijeno je još četvero Hrvata. U svojoj kući u Šipoviku nedaleko od Travnika 15. veljače 1997. ubijen je Fabijan Babić (72), a pred kućom njegova sina Vlade postavljene su tri protutenkovske mine. Nedaleko od njih, 28. veljače iste godine silovana je devedesetogodišnja starica M. M. U selu Nula pored Travnika 30. kolovoza 1997. ubijeni su Luka Jezerčić, njegov sin Pero i Ivica Domić. Tijekom 1998. godine broj terorističkih napada u BiH popeo se na 132, a opet su žrtve najčešće bili Hrvati. Počinitelji su otkriveni tek u 25 slučajeva, a događalo se da teroristi, koji su bili optuženi za napade na hrvatske povratnike, stanuju u policijskim stanovima dok ih ista ta policija “traži”. U Travniku je 12. lipnja 1998. ubijen policajac povratnik Perica Bilić, a 31. srpnja 1998. ubijen je policajac Ante Valjan.

U Sarajevu je 16. ožujka 1999. eksplodirala naprava postavljena pod automobilom Joze Leutara, zamjenika ministra unutarnjih poslova FBiH, koji je nešto kasnije podlegao ranama. Alija Izetbegović je tom prigodom izjavio: “Ovo su učinili ili naše (muslimansko-bošnjačke) budale ili hrvatski ekstremisti.” Na to je još dodao kako nikada nisu pronađene ubojice Kennedyja, Palmea i Alda Mora, sugerirajući da ni taj slučaj neće biti riješen. Tako je i bilo! Ubojice nisu pronađene, montiran je proces u kojem su zatvorena i suđena pa kasnije oslobođena šestorica Hrvata, a tragovi ubojstva koji vode do vrha bošnjačke politike sustavno su brisani i uništavani.

Na Badnji dan 24. prosinca 2002. iz mržnje prema Hrvatima i katolicima vehabija Muarem Topalović ubio je troje i ranio jednoga člana obitelji Anđelić u selu Kostajnica u općini Konjic. Brojni su i neriješeni slučajevi napada na katolička groblja i sakralne objekte u Središnjoj Bosni i u Sarajevu. U Sarajevu je 20. studenoga 2013. završeno suđenje Mevlidu Jašareviću, koji je u listopadu 2011. kao pripadnik vehabijskog pokreta pucao automatskom puškom po američkom veleposlanstvu u Sarajevu. Jedan lokalni policajac je ranjen, kao i sam napadač. Osuđen je na 15 godina zatvora. U oproštajnoj poruci naveo je kako želi prisiliti Amerikance da se povuku iz Afganistana.

U akciji SIP-e izvedenoj 3. rujna 2014. na području Sarajeva, Zenice, Kaknja, Maglaja i Živinica pod kodnim imenom ”Damask” uhićeno je 16 pripadnika vehabijske zajednice. Uhićeni su zbog boravka na sirijskom ratištu ili regrutiranja i organiziranja odlaska u Siriju u borbu na strani “Islamske države”. Vehabija Nerdin Ibrić upao je 27. travnja 2015. u policijsku postaju u Zvorniku te je uz povike “Alahu ekber” ubio jednoga, a ranio dvojicu policajaca, nakon čega je ubijen. Enes Omeragić ubio je u studenom 2015. dvojicu pripadnika Oružanih snaga BiH u predgrađu Sarajeva. Nalazio se na popisu državnih sigurnosnih agencija od 3400 osoba koje predstavljaju prijetnju sigurnosti u BiH. Krajem 2015. u policijskoj akciji uhićeno je 11 vehabija osumnjičenih za financiranje, vrbovanje i poticanje terorističkih aktivnosti.

Policija je 22. studenoga 2008. uhitila dvojicu pripadnika vehabijskog pokreta koji su zvonili kod župnika crkve Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu. Tražili su da im otvori jer im smeta crkveno zvono. Razlika između vehabija i tzv. građanskih političara , a zapravo bošnjačkih nacionalista i bosanskih unitarista u BiH je i u tome što prvi utišavaju zvona, a drugi hrvatske glasove u javnosti, bilo da šalju priopćenja ili osude, bilo da institucionalnim nasiljem sprečavaju uspostavu televizijskog kanala na hrvatskom jeziku. Zajedničko im je i to što ne mogu prihvatiti Hrvate u BiH kao konstitutivan narod. To se vidi i u odbijanju promjene izbornog zakona koji bi omogućio Hrvatima da kao državotvorni narod, u skladu s ustavima FBiH i BiH, sami biraju svoje političke zastupnike. Umjesto toga mnogi iz bošnjačkih političkih i uopće društvenih struktura ignoriraju, toleriraju i opravdavaju terorizam, a neki, vidimo, i prijete. Takva politika i takvo ponašanje pridonose “dizanju tenzija” i eventualnom “antibošnjačkom raspoloženju” u Hrvatskoj i među Hrvatima./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte