Hrvatski Medijski Servis
IZ MINUTE U MINUTU

Kako su mudžahedini uspjeli ostati u BiH?

Foto: Žurnal.info

U tekstu objavljenom 11. prosinca 2015. godine na portalu “Žurnal.info” novinar Amarildo Gutić analizirao je tko su bili strani ratnici – mudžahedini u Bosni i Hercegovini i kako su nakon rata uspjeli ostati u BiH.

Fiktivne adrese – Različiti profili osoba zvanih mudžahedini pridošlo je prvih mjeseci rata u Bosnu i Hercegovinu. Različiti su bili i motivi i tumačenja kako i zašto su ovdje došli. Neki su se nazivali borcima za islam, pridošli nakon poziva u džihad. Bilo je tu i dokazanih terorista i kriminalaca koji su se krili od zakona u svojim zemljama, klasičnih plaćenika znanih kao “psi rata”, potom špijuna raznih agencija, avanturista, sve do notornih ubica kojima ništa nije bilo sveto, naročito ne ljudski život i poštivanje međunarodnih konvencija ratovanja.

Dio groblja u naselju Grm nadomak Zenice posebno je ograđen. Male bijele kamene kocke ne sadrže imena ukopanih. Poznato je tek da su tu tijela mudžahedina iz Libije, Saudijske Arabije, Tunisa, Alžira, Egipta koji su ratovali na strani Armije RBiH. Ništa ne bi značilo i da su upisani njihovi ratni nadimci: Abu Haris, Abu Haman, Abu Zijad, Abu Abdurahman, Abu Hurejra.

Upravo pitanje njihovog stvarnog identiteta jeste jedan od glavnih razloga zašto se niti Haški tribunal, a potom ni domaća tužiteljstva nisu podrobnije upuštala u istragu o ratnim zločinima koje su počinili borci iz afro-azijskih zemalja, skoncentrirani uglavnom u odredu “El Mudžahidin”, odnosno da utvrde tko je točno ubijao civile i zarobljenike.


Preslik o formiranju odreda „El Mudžahid“ iz 1993. te o njegovoj reorganizaciji iz 1995. godine

Ni same obavještajne agencije koje su istraživale te osobe nisu bile sigurne u njihov stvarni identitet. Tako je prema njihovim izvještajima zapovjednik odreda “El Mudžahidin” Abu Maali koristio nekoliko imena po dolasku u BiH: Abdel Khadir Makhari iz Alžira, potom Halid Ibn Abdulah iz Kuvajta, potom Damir Pezo iz Zenice i konačno Halid Ćatić, rođen u Kuvajtu.

Sve adrese boravka koje je prijavljivao tijekom i nakon rata bile su fiktivne, a jedna od njih bila je i adresa Ambasade Španije u Sarajevu!? – podsjeća se u tekstu “Žurnala” i nastavlja:

– Pojedini su imali i nekoliko putovnica s različitim podatcima. Abdulkarim al-Sabahi, sin Ahmeda i majke Alije, rođen 1960. u Jemenu, nakon dolaska u BiH dobio je i državljanstvo, potom promijenio ime u Bensayah Belkacem, da bi prilikom ženidbe predočio putovnicu Alžira sa istim podacima kao u jemenskom!?

Bajkovite priče

Ima desetine sličnih primjera višestrukih identiteta kojima su se koristili mudžahedini po dolasku u BiH. Neki su predočavali lažne dokumente, mnogi su u odred “El Mudžahidin” pristupili bez dokumenata, na popisima su bili pod lažnim imenima, na osnovu kojih su neki čak i dobili državljanstvo BiH!? Navedeno je tek mala ilustracija zašto bi bila otežana istraga o počiniteljima ratnih zločina pripadnika “El Mudžahida”, da je uopće i pokrenuta. No, vlasti na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH to svakako nisu pokušavale niti planirale.

Početkom jeseni 1992. godine na području od Travnika, preko Zenice, do Zavidovića počele su kružiti bajkovite priče o Arapima koji su došli pomoći u obrani BiH. Govorilo se o njihovoj hrabrosti, kako jurišaju na neprijatelja gotovo goloruki, kako su borci Vojske RS u panici kada ih ugledaju ili čuju njihove tekbire. Mnogi su ih blagonaklono pozdravljali dok su se šepurili gradskim ulicama – navodi se u tekstu Amarilda Gutoća, objavljenom na portalu “Žurnal.info” krajem 2015. godine.

Nadrealne scene, šverc, nasilna nametanja radikalnih normi, teški zločini

– Mnogi stanovnici Zenice još pamte jednu gotovo nadrealnu scenu: u jeku rata, 1993. godine, u centru grada stoje vojnici s oznakama Vojske RS, pored njih vozilo prepuno cigareta koje prodaju lokalnim švercerima, a osiguravaju ih “mudžahedini”!? No, možda bi im lokalno stanovništvo oprostilo te švercersko-paraderske nagone da nisu počela i prva nasilna nametanja islamskih normi. Mlade parove maltretiraju zbog zagrljaja ili držanja za ruke na ulici, napadaju djevojke zbog “neprikladne” odjeće. Ponašaju se sve radikalnije.

Ubojstva Hrvata i Srba

Mladića u Zenici ubijaju jer je prodavao na pijaci litar rakije, u Travniku je odsijecanjem glave ubijen Dragoljub Popović samo zato što je Hrvat, u Zenici dr. Veljko Sladojević samo zato što je Srbin.

U okolini Tešnja, na planini Crni vrh evidentirana su prva odsijecanja glava zarobljenim Srbima. Početkom sukoba sa HVO-om na području Lašvanske doline, ubijaju civile hrvatske nacionalnosti i zarobljenike. Svi su znali da su ta ubojstva počinili mudžahedini, no istovremeno nikakve istrage ni u naznakama nije bilo. Mudžahedini su i za policijske i za vojne strukture bili nedodirljivi. Zapažate, svi zločini su počinjeni ili nad civilima ili zarobljenicima. Malo je ko mudžahedine vidio u pravim borbenim akcijama – tvrdi se u “Žurnalovoj” analizi iz 2015. godine./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte