Hrvatski Medijski Servis
IZ MINUTE U MINUTU

Hercegbosanska suza nema roditelja

Iako je sve češće u (zapadnom) Mostaru, hrvatski premijer još nije spreman pokazati gard svojstven Aleksandru Vučiću, koji koristi svaku prigodu iskazati svoju privrženost Srpskoj. Kad će, dakle, (više) Andrej Plenković kazati: Bosnu i Hercegovinu poštujemo, Herceg – Bosnu volimo.

Piše: Josip Vričko, Dnevnik.ba

Početkom studenoga prošle godine, još dok hrvatski premijer nije sredio dojmove nakon vikend-posjete Bosni i Hercegovini, sustigla ga je vijest o uhićenju 10 pripadnika HVO-a iz Orašja. Kad se malo pribrao, Andrej Plenković je kazao kako će njegova Vlada učiniti sve da spriječi pokušaje revizije prošlosti. I sada, nakon presude hrvatskoj šestorki u Haagu, Plenković je govorio slično. S tim što je žurno otišao u (zapadni) Mostar e ne bi li, kako su to razumjeli uglavnom mediji u Hrvatskoj, smirio tamošnje Hrvate. S duge, pak, strane, dakle (bosansko) hercegovačke, stigao je odgovor kako ova apaurin-diplomacija i nije bila potrebita. Jer, plakati za prolivenim mlijekom uzaludan je posao.

Hrvati, naime, nisu bili uznemireni, kako je, uostalom, pokušao rastumačiti premijer Vlade Zapadnohercegovačke županije Zdenko Ćosić voditelju HRT-ove emisije Otvoreno, koji je pokazao gorljivu želju doznati je li navodna umirujuća misija hrvatskog premijera u Hercegovini ljutoj dala ploda. Neka, dakako, Plenkovića svako malo u nas u gostima, ali uznemirenost nije osjećaj koji prožima Hrvate u njihovoj domovini.

Osjećaj zaboravljenosti

Osjećaj koji dominira najtočnije je artikulirao predsjednik Hrvatske biskupske konferencije Želimir Puljić, neposredno nakon izricanja haaške presude šestorici. “Teško je osjetiti se zaboravljenim. Meni bi bilo strašno teško da nam to Hrvati u BiH predbace. Ne smijemo ih zaboraviti. Ne smijemo to dopustiti jer gledajući ulog koji je dala najprije Herceg Bosna, a onda i Hrvati koji su se borili u Hrvatskoj, u Vukovaru, Dubrovniku i svim krajevima gdje je zemlja bila ugrožena – to je veliki ulog i ne smije se dopustiti da ih se zaboravi“, upozorava nadbiskup.

Istovremeno, članovi Biskupske konferencije BiH upozoravaju kako se Hrvatima u Bosni i Hercegovini ne smiju slati poruke da ova zemlja nije njihova domovina. A upravo se to čini, o čemu zorno svjedoči implementacija Washingtonskog i Daytonskog sporazuma koji je kao po pravilu išla na štetu najmalobrojnijeg konstitutivnog naroda. Bh biskupi se zato – kazao bih retorički – pitaju nije li i aktualna presuda Tribunala dio toga plana i programa?! Konačno, nekima su našim biskupima međunarodni poklisari izravno govorili: Ili se asimilirajte, ili se iselite. Slijedom čega treba podsjetiti na nedavnu izjavu kardinala Vinka Puljića kako se jednima sudi za dijeljenje BiH, a drugi su za to nagrađeni. I po tomu će biti upamćen Haag… uz to što im je Slobodan Milošević zaspao snom pravednika i – umro u Sheveningenu. Nevin, eto…

U cilju, valjda, sveopćeg smiriavanja, početkom prosinca Kolinda Grabar Kitarović primila je na Pantovčaku 240 Hrvata iz BiH. I odmah, s vrata im kazala kako Hrvatska država i Hrvati općenito nisu bili agresori. Nije Kolindu Grabar Kitarović smelo niti to što je u presudi, kako je izbrojio netko ovih dana,  Hrvatska navedena 430 puta, a „hrvatski narod“ (ma gdje bio!) 28 puta. Žurno se prešlo na folklor i prezentaciju narodnih običaja iz raznih krajeva Bosne i Hercegovine. Baš kao da su Hrvati iz BiH neka egzotična, rijetka skupina.

Naš lijepi, tradicionalni pozdrav

I dok sam gledao kako sijevaju selfiji napaćenih (i u narodnu nošnju prigodno uparađenih) Hrvata s predsjednicom po čarobnome hrvatskome brijegu Pantovčaku, vratila mi se slika Kolindina ljetošnjega posjeta Novom Zelandu. Tamo su joj ljubazni domaćini priredili susret s Maorima, pa je, eto, bila u prilici pozdraviti se nosevima. I u hongiju, tom tradicionalnom pozdravu toga starog i sve malobrojnijeg naroda, uživala je visoka gošća iz Hrvatske. I, također, slikala se.

Srećom, iako su i Hrvati stari i sve malobrojniji narod, hrvatska predsjednica nije, ipak, neki dan u Predsjedničkim dvorima čula pozdrav kojim se otprilike od Daytona pozdravljaju Hrvati u BiH: A u pičku materinu! Ili: Otišlo je sve u p…. (da ne psujem više)! Jasno, Hrvati su pristojni kad su u gostima. Da bi se stekao autentičan dojam, ipak treba otići na teren. I, dakako, ne samo u (zapadni) Mostar.

Mada, možda je Plenković, budući mu je ovoga tjedna nekoliko stotina studenata iz BiH prosvjedujući došlo pod prozore na Markovu trgu, imao prigodu čuti gore rečeni pozdrav. Kako bilo, da je što se položaja Hrvata u BiH tiče sve otišlo u neku stvar, trebalo bi mu već odavno biti jasno. Čudno je, međutim, kako, Iako je sve češće u (zapadnom) Mostaru, hrvatski premijer još nije spreman pokazati gard svojstven Aleksandru Vučiću, koji koristi svaku prigodu iskazati svoju privrženost Srpskoj. Kad će, dakle, (više) Andrej Plenković kazati:  Bosnu i Hercegovinu poštujemo, Herceg – Bosnu volimo. Naime: Hrvatska će podržati svako rješenje koje usuglase tri konstitutivna naroda – fraza je kojoj je istekao rok. Hrvatska, kucnuo je odlučni čas, mora pokazati autoritet članice Europske unije i NATO-a.

Kolinda Grabar Kitarović je naša predsjednica

Zato s nestrpljenjem treba čekati siječanjsko zasjedanje Hrvatskog sabora, na kojemu će, kako je najavio Božo Ljubić, tema biti položaj Hrvata u BiH i odnosi Hrvatske i BiH. Osobno, ova me druga tema više zanima, jer glede prve jasno je da je trenutačni položaj – vodoravan. A nismo u progodi da, kao Izetbegović II, u ime Bošnjaka, kažemo: Erdogan je i naš predsjednik! O amenetu da i ne govorimo. Sami smo na svijetu, pa još jedanput treba kazati kako je taj osjećaj nadbiskup Puljić dobro prepoznao.

P.S. Ne mogu vjerovati da sam, ma koliko drastične situacije zahtijevaju drastične mjere, kao uzor Plenkoviću ponudio Vučića! Ali, tu nije kraj. Mislim da i hrvatski premijer i svi ostali trebaju slijediti naputak Milorada Dodika glede naziva: Ne postoje nikakvi bosanski Srbi, kaže eresovski vožd. Ne treba, dakle, ni nama nikakva geografska odredica. Dovoljno je – Hrvati, pa bili oni u Sarajevu, Širokom Brijegu, Zagrebu, Berlinu… ili, pak, našoj pradomovini – Teheranu.

– Zamislite da netko kaže bosanski Bošnjaci?!/HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte