Goalovi urednici i novinari skenirali su stanje u državama regije. Pogledajte tko je za takvu ligu, tko protiv, a o čemu svi razmišljaju jednako.
Regionalna liga očito više nije samo želja Davora Šukera uz poguranac Zdravka Mamića. Naime, HNS je najavio da će o toj ideji idući mjesec raspravljati i Uefa. To znači da se nešto pomaknulo.
Dobra ideja ili ne? Hoće li kvaliteta klubova porasti? Hoće li se povećati broj gledatelja na stadionima? Je li preopasno zbog huligana? Što bismo dobili takvom ligom? Sve su to analizirali urednici četiri regionalna izdanja Goal.com. A vi nam se možete priključiti raspravi komentarima ispod teksta.
Nikako jugo-liga i ne smijemo tražiti protočnost prema eurokupovima!
Piše Ante Buškulić
U Hrvatskoj su, sudeći prema komentarima ljubitelja nogometa, mišljenja podijeljena. I ako bismo maknuli one radikalne stavove, ostale bi smjernice kako bi ta regionalna liga trebala izgledati.
Srećom, nogomet može učiti na primjeru ostalih sportova. Istina je da je većina sportova krenula tim smjerom i da su klubovi koji sudjeluju u njima dobili na kvaliteti. Posjet je narastao samo prvih godina, dok su klubovi koji nisu ušli u regionalnu ligu još dublje (po)tonuli.
Uefa je, pak, tako organizirana da joj regionalne lige nisu nužne. Svi se klubovi trgaju da dospiju makar i u prvo pretkolo jer nagradni fond je sjajan. I svake godine sve veći! No, isto tako nakon što ispadnu iz Europe, svi kukaju kako im je liga slaba.
Preduvjet za ulazak u takvu ligu morao bi biti poboljšanje infrastrukture, a dakako da treba i bježati od jugo-lige. Koliko god Šukerova ideja o Grčkoj i Turskoj bila bez temelja, treba težiti da se uključe klubovi iz Češke, Slovačke, Austrije, Bugarske, Rumunjske…
No, ključna je stvar da se ne smije zahtijevati protičnost prema eurokupovima! Zašto? Pogledajte košarku! ABA liga je dobila protočnost prema Europi, ali nauštrb prvenstava! Pa je tako Hrvatska ostala bez mjesta u Euroligi. A i Uefa bi nekome morala uzeti mjesto da bi ga dala eventualnoj balkanskoj/srednjoeuropskoj ligi. Niti bi dopustila da Hrvatska ima, teoretski, dva-tri kluba, dok prema Uefinoj ljestvici ima mjesto za jedan.
I zaboga, nikako liga ne smije ući u kalendar na uštrb domaćeg prvenstva! Jer ono što je košarka napravila od hrvatske lige, da se igra u dva mjeseca, je sramotno ponižavanje nacionalnog natjecanja.
Ne, Dinamu i Rijeci ne bi smetalo da na proljeće, nakon ispadanja iz Europe, igraju vikendom HNL, a u tjednu protiv Sparte, Ludogorca, Salzburga, Maribora…, pa neka i Partizana i Zvezde. Još ako je kakva novčana nagrada u igri…
I na kraju – huliganizam ne bi smio biti glavna prepreka. Povišene tenzije, dokazali su košarka i rukomet, brzo su nestale kad je svaki tjedan bila barem jedna hrvatsko-srpska utakmica, a navijači Zvezde, primjerice, ionako bojkotiraju ABA ligu. Pa bi i nogometnu. A kod nas je tim tipovima ionako svejedno tko igra, oni se bore protiv bilo koga: Dalmatinaca, purgera, saveza, Srba, Slovenaca, čak i svoje reprezentacije! Ne treba im Zvezda da bi našli povod za nerede. I nije im mjesto na stadionima i sportskim borilištima.
Liga nikako, može samo pokoji turnir da skrati pauzu
Piše Jasmin Ligata
Regionalna liga, onako na prvu, zvuči itekako primamljivo, ali kada se uđe u neku dublju analizu takve vrste natjecanja, onda je jasno da je to pomalo i suluda ideja, koja se još od kraja ratnih dešavanja vrti po umovima naših klubova.
Ako krenemo od pretpostavke da Željezničaru, Sarajevu, ili Olimpiji, podgoričkoj Budućnosti i Vardaru treba regionalna liga, moramo se zapitati treba li ona Mariboru ili Dinamu, koji svoje ambicije već ostvaruju u Europi.
Dinamo ima problem sa nedolaskom navijača, ali ne zato jer je nogomet u Hrvatskoj loš, već jer su navijači u sukobu sa vladajućom strukturom kluba, točnije Mamićem, i nijedna ekipa sa prostora bivše Jugoslavije vjerojatno to ne bi promijenila u nekoj drastičnoj mjeri.
Uz to, postavlja se pitanje i kalendara natjecanja, jer koji je interes nacionalnih saveza da njihovi klubovi igraju u regionalnoj ligi?
Uz pretpostavku da ne bi imali vremena i termina za igranje domaće lige, onda bi domaće lige, koje su važnije za razvoj domaćeg nogometa, itekako izgubile na važnosti, a sigurno nijedan savez to neće dopustiti.
Zašto bi NSBiH dopustio da Željo i Sarajevo igraju takvu ligu? Koja bi bila onda svrha Premijer lige BiH ili koja bi svrha HNL-a bila kada u njemu ne bi bilo derbija između Dinama i Rijeke? I da, tko bi onda igrao tu ligu i po kojem principu bi se birali sudionici?
Sve su to pitanja na koja netko treba dati odgovor, odnosno je li ispravno žrtvovati 60 klubova koji neće igrati i koji će ostati zatvoreni u torovima svojih takmičenja, radi 12 koji će igrati regionalnu ligu?
Gledajući tako, regionalna liga, u kojoj će sudjelovati 12, 13, 14 momčadi sa prostora bivše Jugoslavije, vjerojatno je nerealna opcija, ali bi se trebalo možda razmisliti o nekim turnirima tijekom velikih zimskih i ljetnih pauza, u kojima bi klubovi imali međusobne utakmice, a samim tim bi se smanjila i pauza koja u zemljama regije nekad traje i po tri mjeseca.
Sa druge točke gledišta, domaća natjecanja, s malim izuzecima, nisu previše posjećena, ali to ima veze samo sa nogometnom kulturom, a nikako s imenom protivnika, iako, ruku na srce, sigurno bi utakmice između Hajduka i Partizana ili Sarajeva i Zvezde, privukle mnogo više gledatelja nego recimo Mladost iz Velike Obarske i Željezničar.
Tu dolazimo i do problema navijača i policijskog utakmica. Bi li pita bila skuplja od tepsije i je li regionalna liga vrijedna riskiranja navijačkih sukoba, kojih bi sigurno bilo?
Na kraju, postavlja se pitanje bi li regionalna liga bila poligon za ispoljavanje najnižih navijačkih strasti ili bi jednom dijelu klubova donijela zaista napredak i što od svega toga imaju nacionalni savezi?
Rukometna i košarkaška regionalna liga nisu donijele kvalitetu u domaća natjecanja, ali sumnjam da bi se nogometno natjecanje uopće moglo organizirati po sličnom principu.
Dakle, turniri sa grupama i nekim sistemom natjecanja s play-offom – DA, ali regionalna liga, koliko god zvučala lijepo, vjerojatno neće biti moguća za organizaciju, jer su i mnogo pametnije glave od ovih koje su se srele u Opatiji, već razgovarale na tu temu.
Apsolutno bi bila dobra, ali navijači neće ni da čuju! A njih se sluša…
Piše Marko Čolić
Jelen Super liga, nacionalno prvenstvo u Srbiji, je već godinama na toliko jadnom i patetičnom nivou da nema nikakve dileme da bi udruživanje s ekipama iz regije i osnivanje definitivno kvalitetnijeg natjecanja, koje će podrazumijevati više ozbiljnih utakmica, i samim time i više sponzora i novca, bilo u interesu kompletnog srpskog nogometa.
Domaće prvenstvo se od raspada SFRJ svelo na utrku dva kluba, Crvene zvezde i Partizana, i koliko god se svi kao trudnice na porođaju upinjali da izmisle trećeg takmaca, kup koji s vremena na vrijeme osvoje Jagodina, Vojvodina ili Čukarički, ne menja ovu tezu.
Što to suštinski znači? Znači da jedan mlad nogometaš, recimo u Partizanu, u toku čitave sezone odigra dvije utakmice jačeg naboja, inteziteta i kvalitete (“večiti derbi”), i onda ne čudi koliko su naši igrači u startu hendikepirani i koliko im ništa nije jasno kada odu u neku jaču ligu i igraju komplicirane utakmice, nekada i dva puta tjedno.
Ovo je naravno sportski aspekt ove ideje, i svi koji se trude negirati ga ili ne znaju o čemu pričaju ili ne misle dobro srpskom nogometu. Ne slažem se čak ni sa stanovištem skeptika koji tvrde da bi u slučaju formiranja regionalnog natjecanja i odlaska naših najvećih klubova u isto, nastradali manji regionalni centri. Pazi molim te (!), kao da u tim regionalnim centrima teče med i mlijeko! Srpska liga bi dobila drugačiju dimenziju, prije svega činjenicom da je rasterećena ogromnog utjecaja Zvezde i Partizana, a oni najbolji bi, zavisno o konceptu i formatu, tražili izlaz u regionalnu ligu.
Nažalost, postoji i druga strana medalje, nešto što se često naziva političko-sigurnosni kontekst čitave priče. Da, mislim na problem sa navijačima. Ali ne na tu već dosadnu teoriju kako bi, recimo, svaki put kada dolazi Dinamo, u srpskoj prijestolnici bilo izvanredno stanje. Pa nismo valjda na tom nivou?! Jesmo li mi država ili neka seoska zadrugica?
Problem sa navijačima leži u činjenici da bi većina organiziranih navijačkih skupina bojkotirala to natjecanje, i to je problem koji se u ovom trenutku ne da riješiti. Delije i Grobari neće ni da čuju, i uzevši u obzir koliki utjecaj imaju, gotovo je nemoguće zamisliti Crvenu zvezdu kako igra neko natjecanje, pa makar to bila i Liga prvaka, bez svojih navijača.
Pažljivi kroničari nogometa znaju koliko je Zvezdin “sever” učinio na očuvanju duha i volje u svim klupskim strukturama, i apsolutno je nemoguće, ma što o tome mislili oni koji izjednačuju navijače i huligane, da se mišljenje Delija ne tretira.
Bojim se da je priča o regionalnom natjecanju, makar za sada, slijepa ulica i da će se teško pronaći pravo rješenje. Vjerojatno sve dok Uefa sama ne pronađe interes i naredi što treba raditi, a to također nije dobro, jer zemlje iz regije moraju isključivo stajati iza svojih interesa.
Lako za sigurnost, ali tko bi vodio ligu i spriječio amaterizam ostalih klubova?
Pišu Jan Krstovski, Jure Ropret i Simon Maljevac
Jugo-liga je mašta slovenskih navijača, ali slaba iskustva s ABA ligom razlog su za brigu. Mladi i stari navijači sanjaju o oživljavanju lige nekadašnje države, o kojoj tako rado pričaju naši djedovi i očevi, ali i izbornik Srečko Katanec, kojem je igranje u najmoćnijem prvenstvu tadašnje države omogućilo veliku europsku karijeru.
Ali iskustva s ABA ligom pokazuju da je regionalna liga veliki udarac za “manje” klubove. Slovenska Prva liga se i sada bori sa vrlo prosječnim posjetom, oko 1000 gledatelja, i sumnjamo da bi itko želio gledati ligu bez klubova s najvećim imidžem u državi. Maribor je trenutačno taj koji diže broj gledatelja – od 195.000 ljudi u prošloj sezoni utakmice Maribora je (kod kuće i u gostima) gledalo oko 112.000, a na 80 posto ostalih utakmica bilo je 83.000 ljudi.
Manji klubovi bi morali u amaterizam, tako se barem dogodilo u košarci, gdje normalno fukncionira samo šest klubova, a ostali jedva imaju za račune. Valja naglasiti da bi pravila igre trebala biti jasno postavljena i ne kao u ABA ligi da se mijenjaju iz godine u godinu.
Najveći klubovi regije imaju veliki broj navijača u Sloveniji, trener Maribora Ante Šimundža recimo ne krije svoju ljubav prema Hajduku, tako da je u tom smislu regionalna liga samo velik plus. Pogotovo u prvoj sezoni broj gledatelja bi sigurno porastao, ali opet ponavlja se pitanje: kako bi bilo nakon, recimo, pet godina, kada bi se ljudi navikli i dolazaka Zvezde, Dinama, Partizana i ostalih?
Osim Maribora i Dinama, velika imena jugoslovenskog nogometa stagniraju pa se tako očekuje da bi navijače na stadionima mogao zadržati samo porast u “euro kvaliteti”, koja osim slovenskog i hrvatskog prvaka definitivno nedostaje svima ostalima.
Predstavnici saveza često razgovaraju o sigurnosti kao najvećoj prepreci, a navijački incidenti su sigurno najveći problem regije. Samo prije nekoliko dana hrvatski navijači su napali autobus Crvene zvezde, ali sigurnost nije na prvom mjestu za Slovence.
Zbog nedostatka rivalstva i napetosti između slovenskih klubova i klubova iz nekadašnje Jugoslavije, na tim utakmicama vjerojatno ni ne bi došlo do incidenata, kao što bi bilo između ostalih ekipa.
Problem bi predstavljao i način na koji bi se klubovi svrstali u europska natjecanja. U nogometu eurokupovi nose najveće financijske koristi i vjerojatno bi bilo dosta oštrih događaja u pozadini. Teško bismo mogli 100 posto tvrditi da nitko u budućem vodstvu lige ne radi za svoju zemlju. To se uvijek događalo i u košarci, a kamoli u nogometu, gdje se vrti dosta više novca i emocija. To su stvari kojih se boje slovenski klubovi./HMS/
