Ponekad čak i bezazleni povodi učine da se razotkrije skrivana istina međusobnih odnosa. To su trenuci u kojima padaju maske i razotkriva se ogoljela stvarnost pred našim očima i moguće je vidjeti „ljubav“ lažnih prijatelja.
Piše: Marko Tokić, Tomislavcity.com
Javno izrečeno zapažanje predsjednice Republike Hrvatske Kolinde Grabar-Kitarović da se u Bosni i Hercegovini mijenja lice islama (u pravcu radikalizacije odnosa prema drugima pa čak i prema pripadnicima iste vjere koji ne prihvaćaju pravac njegove promjene) iako se činjenično može potvrditi sa stotinjak primjera izazvalo je salvu navodno prosvjednih obraćanja predsjednici (pa čak i jedva prikrivenih uvreda).
Bivši reis ul ulema Mustafa Cerić poznatiji kao „Vezir“ ovih se dana kao pravi pripadnik družbe kojoj je pripadao obratio „komšinici“ da joj pojasni kako nije grijeh surađivati s ostatcima bivšeg komunističkog imperija utjelovljenog u Putinu (i svemu onome što on predstavlja) jer je to samo nastavak istog onoga posla kojega je on, bivši reis ul ulema, obavljao još u vremenima dok je „komšinica“ bila dijete i tek slutila da će otići na školovanje u tu kvarnu i trulu Ameriku.
Naravno, da mu nije ni na kraj pameti omalovažavati predsjednicu druge države on je tek onako iz milošti oslovljava s komšinice što je vrhunac svođenja na istu, to jest njegovu, ravan. On je, naime, toliko bio zaštićen svih onih godina (u kojima je pripadao družbi) da se tada stjecao dojam (a on od tog dojma živi i danas) o njegovoj neupitnoj društvenoj (i svakoj drugoj) uzoritosti koja je dosezala razinu nedodirljivosti. Zna on da je to sa stajališta božanskih mjerila iznevjeravanje ljudi (i brata čovjeka), ali razumjet će „komšinica“ da se svetost ne može očekivati od čovjeka, a osobito ne onoga koji uz sva svoja umijeća, dužnosti i funkcije, časti i vlasti osim javnog imao i tajno ime pa stoga on vjeruje da su svi oni koji su u životu krenuli dalje od rodnih poljana nužno morali proći istu proceduru pristajanja na ucjene i nemoralne ponude.
A možda je on to radio iz domoljubnih ili vjerničkih namjera. Zna dobro vezir da se ne možeš penjati u hijerarhiji ako te neka moćna i nevidljiva ruka ne uspinje. I stoga, on ima potrebu poučiti „komšinicu“ o onome što je bilo i kako je sada. I nudi vlastitu viziju stanja u kojoj sve vidi (i Ahmiće i Srebrenicu kao da je „komšinica“ osobno u njima bila i zlo počinila), ali ne vidi vlastitih grijeha (pa čak niti one političke elite koja je slušala njegove savjete i slijedila njegove vizije sretne zemlje Bosne i njene Hercegovine).
Ne vidi Vezir da su oni kojima je on udjeljivao savjete kako se ponašati prema komšijama ubili fratre u Fojnici, utjerali marvu u katoličku crkvu u Gučoj Gori, izvršili pokolje u Trusini, Križančevu selu, Grabovici, Doljanima… (i da ne nabrajam dalje), ne vidi on kako je biti obitelj Anđelić i povratnik u Srednju Bosnu (jer njemu nitko nije skinuo ni turban a kamoli glavu sa ramena), ne zna on kako je to kada ti umjesto onih koje je narod birao drugi narod izabere pripadnike tvoga naroda koji su njima „po ćeifu“ (bilo u vlasti Federacije BiH bilo za hrvatskoga člana Predsjedništva).
Ne zna on kako je to kad politička elita naroda koji te kao voli i želi živjeti s tobom u miru proglašava vitalnim nacionalnim interesom da ne smiješ i ne možeš imati televizijski kanal na vlastitom jeziku. Ne zna on… Ili zna sve. Ah, da: ne zna on ništa. Da zna ne bi u ona vremena bio Vezir a danas predsjednicu prijateljske države omalovažavao navodno prijateljskim obraćanjem: komšinice (ko da je zajedno s njim prijavljivala ljude da govore protiv Tite i samoupravnog socijalizma).
I taman kad čovjek pomisli da ne može gore javi se nekakav Hadžifejizović i u maniri bosanskog đilkoša samo što nije rekao predsjednici (i to druge države): „šta bi joj radio“. I nigdje glasa osporavanja takvog primitivizma čak ni u Hrvatskoj od udruga koje se brinu o zašiti žena (i navodnih ženskih i ljudskih prava) a i dalje traže da ih Obuljenka financira da bi se one javile (kada?).
No nije svako zlo za zlo. Taj Hadžifejizović je (u sjaju vlastite umišljenosti i iskazane no jedva pritajene želje da i javno i izravno, i doslovno, objavi što bi on sve predsjednici; ko da je Bata u raljama života, i to predsjednici druge države); ipak izrekao jednu iznimno važnu stvar koja odslikava razloge frustracije i političku pozadinu izrečenih napada. Naime u poplavi neskrivene seksualne ambicije dotični je izjavio i jednu jedinu bitnu političku rečenicu (u moru zaludjele papazjanije) a ona glasi: „Ako vam je pak politička namjera kolonijalna onda znajte da ova zemlje ne smije biti federalna…“ Ostatkom je pokušao prikriti što je rekao pa je nastavio onu glupost kako je, iako nije federalna, u demokraciji moguće da je tronacionalna (i to, zamislite, ravnopravnih naroda).
Što ovo govori o političkoj stvarnosti u kojoj mi živimo? Da se kako kome prohtije iznimno zgodno iživljavati na Hrvatima i Hrvatskoj (valjda je procjena da nam je trenutni međunarodni politički kredibilitet na toj razini), pa se nakon uporno ponavljane sage o fašizaciji Hrvatske iz BiH i od njezinih ničim izazvanih sinova pridodaje dopuna u obliku optužbe za navodni imperijalizam (Aferim i mašala!)
Činjenica je da je u ovom trenutku (i u skladu s Daytonom i još zlosretnijom njegovom provedbom) BiH ne samo federalna nego konfederalna, ili kako to Srbi vole reći, ona je: složena državna zajednica. Naime, BiH se već sad sastoji od republike (Republika Srpska) i federacije (onoga što ona po Hadžifejizoviću nikako ne smije biti: Federacije BiH) a tu je i Distrik Brčko. U zemlji tako složene strukture reći da ona ne smije biti niti federalna otkriva političku pozadinu bošnjačkog nacionalizma (ma kako se on odijevao: u radikalni islam ili navodno građansku zabrinutost).
Odavno već govorim, a o tome se zapravo i radi, da Bošnjaci (Muslimani) o Republici Srpskoj govore tek reda radi (i kad je se sjete). Gotovo da su je prežalili. Kako Rusija jača (a Britanija više nije u Euniji) njima je jasno da republika ide osamostaljenju (i da oni to nisu u mogućnosti spriječiti), stoga su sve snage uprli kako bi Federaciju pretvorili u vlastitu republiku (u što im se Hrvatska ne bi smjela ni pod razno umiješati: i to je taj imperijalizam kojeg se Hadžifejizovići pribojavaju).
Navedeni proces pretvorbe federacije u republiku, uz priličnu međunarodnu pomoć pokušavaju ostvariti (i u velikoj mjeri i uspijevaju) već šesnaest godina. Nisu do kraja uspjeli ali sjetite se samo akcije navodno ogladnjelih prosvjednika koji su ne tako davno jurišali na kantonalne vlade i ustanove kao da su jedino one odgovorne za njihovu navodnu glad pa se revolucija gladnih okončala dočim se nije prelila na prostore Federacije s hrvatskom većinom.
Svih tih šesnaest godina politika iz Republike Hrvatske nijemo je promatrala što se događa (i uživala u tome: osobito Stipe Mesić a i Josipoviću, ako ništa drugo, bijaše milo; a da bih bio demokratski pravedan ni Sanader se i Jadranka nisu nešto posebno uzbuđivali tek bi, iako rijetko, onako za hrvatske uši iskazivali zabrinutost). Jedino je Milanović s vremena na vrijeme davao znake povremenog izlaska iz bunila. Pa i sada pred odlazak iz politike dao je jedinu suvislu izjavu o pravom političkom stanju u BiH (u onom čuvenom snimljenom razgovoru s predstavnicima branitelja). Naime, tada je Zoran, u trenutku lucidnosti, izrekao onu čuvenu da on ne će prepustiti Hrvate u BiH Bošnjacima da se izživljavaju na njima ukoliko se osamostali Republika Srpska.
I Cerić i Hadžifejizović su reagirali na Predsjednicu Republike Hrvatske Kolindu Grabar-Kitarović jer su u njoj prepoznali onu političku osobu kojoj nije potreban trenutka lucidnosti da bi zauzela stav kojeg je Milanović rekao kako bi se dodvorio braniteljskoj populacije. I tu je problem naših vezira sa Kolindom i navodnom njezinom kolonijalnom namjerom. I tu je problem i s međunarodnom zajednicom (koju se još uvijek ne napada ali nije daleko dan kad će se i to dogoditi) jer po prvi put su Bošnjaci osjetili kako je to kad te na Ustavnom sudu preglasaju (iako je ovo preglasavanje oko Izbornog zakona bilo kudikamo uvjerljivije: sedam dva; od onih kad su uz pomoć tri strana suca višekratno i višegodišnje preglasavani hrvatski i srpski ustavni suci: pet prema četiri sve u dobroj namjeri i na dobrobit svih naroda i građana).
Komšije pa makar i veziri trebali bi itekako voditi računa o tome da su vjetrovi političkih mijena pomalo čudni i da nakon što je dahnuo ruski medo i pokušava zalediti od Urala do Jadrana da će s proljeća puhnuti lagani zapadnjak s Atlantika…
Ako tog vjetra i ne bude, kao što nije bilo ni Šeste flote u Jadranu, još uvijek ima onih koji znaju o čemu se radi. A kao i uvijek dobro je vidjeti istinu pa ma kako gorka bila. Dobro je da su pale maske (pa makar i na nižim razinama: bivši reis ul ulema i glas-no-govornik nacije), pa se nadam da će i kod hrvatske političke elite (u RH) urušit se iluzije o dobrim namjerama i velikom prijateljstvu. Politiku kao i uvijek prvenstveno vode nacionalni interesi a ravnopravnost (i teritorijalno jamstvo konstitutivnosti) Hrvata u BiH jedina je brana od ovakvih komšija i „prijatelja“. /HMS/
