Hrvatski Medijski Servis

DRUGI PIŠU Konačni okvir za mržnju

„Odbacujemo, grozimo se, vapimo i kunemo“ – to je dobar stav dok malo ne prođe gorčina. No isto tako dok je još malo gorčine u ustima treba vidjeti kako dalje. Tko god želi vidjeti u srijedu mu se ukazala istina, piše u redakcijskom komentaru Poskok.info.

Haški okvir za trajnu mržnju

Prvo o Haškom sudu. Nema jadnije floskule o Haškom sudu od one kako će „donijeti pravdu i pomirenje“. Sud na kojem su se postupci vodili više od desetljeća, sud na kojem tužiteljstvo po nekoliko puta prilagođava optužnice tijekom postupka, sud koji je ad hoc pravilima ograničavao pravo na obranu i na koncu sud koji donosi presude 25 godina iza događaja. Čak i da je sud pravedno sudio, dvadesetpetogodišnje držanje jednog postkonfliktnog društva u stanju „produženog rata za naknadnu pobjedu u prošlosti“ razdire to društvo.

U namjeri, ako je ikada ta namjera postojala, donijeti pravdu žrtvama, Haški sud je postao najveći generator transgeneracijske mržnje!

Navijači koji danas dižu transparente, veliki dio komentatora koji ovih dana ostavljaju šovinističke komentare i pozivaju na konačne nestanke naroda u BiH, vjerojatno se nisu niti rodili kada se prva skupina međunarodnih pravosudnih egzibicionista ekipirala u Haškom tužiteljstvu. Žrtve zločina koje nakon 25 godina doživljavaju osobnu satisfakciju, upravo je doživljavaju u ozračju koje poziva na ponavljanje istih zločina koje su preživjeli samo nad nekim drugim.

Sud je u slučaju „Prlić i ostali“ stvorio presudu koja izgleda kao predložak za ratni film u kojemu se vrti plitka i jednosmjerna radnja i u kojoj je svaki kontekst i događaj izvan scenarističkog predloška izbačen da ne zbunjuje pospanog gledatelja s kokicama u krilu.

Neki pripadnici HVO-a su počinili teške zločine nad bošnjačkim civilima. Negdje su ti zločini kao u Stupnom Dolu i Ahmićima dosegli bestijalne razmjere. Za svaki opis tih neljudskih dijela u petominutnom pretraživanju interneta možete naći isti takav opis u kojem su počinitelji pripadnici Armije BIH, a žrtve hrvatskih civili. U slučaju „Prlić i ostali“ svi ti pojedinačni zločini su povezani u UZP. U drugim slučajevima u kojima su žrtve Hrvati, isto to tužiteljstvo nije ozbiljno niti pokušalo dokazati odgovornost za ubojstva stotinu hrvatskih civila u dolini Neretve u nekoliko mjeseci pripreme i provođenja ofenzivne akcije Glavnog štaba Armije BIH „Neretva 93“. Akcije za koju je Alija Izetbegović poslao iz opkoljenog Sarajeva čitave brigade Armije BIH s ciljem (jasno deklariranom u zapovijedima) da izađu na južne granice BiH što bi posljedično iselilo stotine tisuća Hrvata iz BiH.

Jučer i danas veleposlanstva u Sarajevu i bošnjačke stranke pozivaju Hrvate da prihvate presudu i suoče se sa zločinima. Nitko ni da pomisli da bi Hrvatima netko trebao pokazati barem mrvicu primjene te haške pravde nad stotinama ubijenih hrvatskih civila, tisućama logoraša, desecima tisuća protjeranih Hrvata kojima su popaljene tisuće hrvatskih domova.

Pozivatelji na suočavanje mašu presudama domaćih sudova za zločine nad Hrvatima. Kao da je tajna da je nekolicina osuđenih pripadnika Armije BiH bila išta drugo nego sitni polusvijet („psi rata“) dogovorno gurnut u sudske procese u zamjenu za izdržavanje kazne u zatvorima poluotvorenog tipa na Igmanu, u kojima naravno niti ne borave jer imaju „uredna“ liječnička opravdanja. Isti polusvijet istodobno uživa u kafićima koje vode u općinskim prostorima po Sarajevu, a koje im je SDA dodijelila kao nadoknadu za žrtvu koju su podnijeli. U ovom trenutku se u Sarajevu sudi za stravičan zločin u Uzdolu. Glavi osumnjičeni je suđenje dočekao nakon što je dvadeset godina uživao zaštitu i potporu kao direktor neke državne agencije.

Iako se čini nemoguće postoji lažnija i zlobnija floskula od one o Hagu koji će donijeti pravdu, pomirenje i okretanje budućnosti. Jučer su je izrekli i Bakir Izetbegović i Šefik Džaferović i Denis Zvizdić i Valentin Inzko. To je izjava da ovo nije presuda hrvatskom narodu. Koliko je šuplja izjava o okretanju budućnosti i pomirenju, kao i lamentiranje o presudi lošim politikama iz prošlosti vidjet ćemo u mjesecima koji su pred nama.

Dovoljno je vidjeti razinu šovinizma koju na društvenim mrežama prosipaju glasnogovornici bošnjačke politike. U komentarima vodećih „dobošara“ unitarizma presuda za događaje iz 1993. postaje osnova na negiranje svakog prava Hrvatima da u političkom i parlamentarnom prostoru traže izmjene diskriminirajućih odredbi Izbornog zakona. Desetci javno prisutnih bošnjačkih političkih komentatora su povezali presudu iz 1993. godine sa svakim mogućim oblikom političke aktivnosti Hrvata od 2017. godine pa nadalje. U komentarima na društvenim mrežama na jedan komentar o pravdi za žrtve dolazi deset komentara u značenju presude u budućem projektu svođenja Hrvata na nacionalnu manjinu.

Novi okvir bošnjačke politike

Presuda za događaje iz 1993. od danas postaje novi okvir bošnjačke politike za godine koje su pred nama. Došla je u pravi trenutak jer se zadnjih godina ostvarenje ideje „građanske države“, kako ju je vidio Alija Izetbegović, našlo u krizi, iako je i dalje nastavljalo biti politička osnova svih bošnjačkih političkih stranaka, i unitarističko-lijevih (SDP-DF) i vjersko-nacionalističke SDA.

Kriza u kojoj se našla ideja „građanske države“, nakon godina međunarodnog intervencionizma u korist umanjenja kolektivnih prava i ustavne zaštite konstitutivnih naroda, postajala je teški teret bošnjačkim političkim strankama, kojima je iz dana u dan trebalo sve više kriza, revizija, presuda, „dana Republike Srpske“ i referenduma da bošnjačko biračko tijelo drže u stanju stalnog „rata za Bosnu“. Proteklih mjeseci je nezadovoljstvo napretkom prema ideji „građanske Bosne“ iskazivano otvorenim zahtjevima za „pucanje“ u preambulu Ustava i ukidanje konstitutivnih naroda kao ustavne kategorije.

Kao prepreka ostvarenju te političke ideje stoje Hrvati. Bez obzira na višegodišnje amandmansko nasilje visokih predstavnika, Alijanse i Platforme ti Hrvati se i dalje osjećaju i ponašaju kao politički narod-nacija koji želi o pitanjima koji se tiču samo njih odlučivati bez uplitanja drugih, te o pitanjima koja se tiču svih suodlučivati s drugima.

Cilj ostvarenja „građanske države“ je svođenje Hrvata (tako i Srba ako se mogne) na etničku grupu ili još niži oblik folklorne grupe s vjerskim obilježjima. To se želi postići stvaranjem političkog sustava u kojemu Domovi naroda nemaju nikakvu ulogu u političkom odlučivanju, a politički legitimitet prelazi na „matematičku većinu“ kao eufemizam za većinu „temeljnog naroda“. Jučer je ta kriza bošnjačke političke ideje završena. Postoji presuda haškog suda koja će postati osnova da se krajnje otvoreno legitimira politika iz „devedesetih“ izražena u Alijinoj maksimi „građanska država ili građanski rat“.

Pred nama je vrijeme mnoštva zakonskih prijedloga, inicijativa u svakodnevnim političkim pitanjima, sudskih procesa za zabrane koji će kao političko-ideološku osnovu imati krivnju Hrvata kao naroda za UZP. Svaki pokušaj Hrvata da u Bosni i Hercegovini politički djeluju u smislu zaštite vlastite ustavne konstitutivnosti bošnjačke političke stranke će proglasiti nastavkom UZP-a. Na svaki otpor centralizaciji, unitarizaciji i dekonstituiranju biti će odgovoreno pozivanjem na magnus crimen hrvatskog udruženog zločinačkog pothvata. U ovom trenutku ne postoji bošnjačka politička stranka koja se u stanju nositi s darom „pravde“ iz Haga. To će jasno pokazati već sljedećih nekoliko mjeseci pred nama. Postoji li među Hrvatima stranka, ideja ili pojedinci da se nose s „pravdom“ iz Haga također ostaje za vidjeti.

Novi okvir hrvatske politike

Prvo pitanje na koje će hrvatski političari morati odgovoriti nije što činiti dalje, nego postoji li uopće kapacitet za promjenu odnosa u BiH ili će doći do potpunog društvenog rascjepa.

Ima li smisla ikakva hrvatska aktivna politika u državi u kojoj nemaš nikakvu mogućnost da kreiraš bilo kakve političke procese jer je početni prag bošnjačke politike zahtjev da u ime svog naroda odustaneš biti narod.

Što uopće hrvatski političari traže kad traže izmjenu Izbornog zakona koji će sutra mijenjati bilo kakva „matematička većina“ sastavljena od političara kojima vlastite žrtve služe za za perpretuiranje političkih agendi iz devedesetih. Što deklarativni napredak, EU put i stabilnost znače narodu koji će se godinama suočavati s nametnutom kolektivnom krivnjom poput one iz vremena Jugoslavije. Bošnjačka politika godinama Hrvatima ne želi priznati nikakvo pravo na BiH samo zato što se hrvatska slika BiH bitno razlikuje od panislamskih fantazija Alije Izetbegovića i zato što se u 21. stoljeću ne žele resetirati na neko kriptobosanstvo po bošnjačkim mjerilima, nego žele biti narod s ustavnim položajem na kakav su pristali u sporazumima koji su potpisali (Washington, Dayton).

O kakvim dobrosusjedskim odnosima priča Plenković. Neka uputi pismo Bakiru Izetbegoviću i traži da se jasno izjasni je li za njega Republika Hrvatska agresor na Bosnu i Hercegovinu ili nije. DA ili Ne bez poznatog „do podne jedno, a od podne drugo“.

Strah od te istine je potpuno neopravdan i ako je Praljak mogao popiti otrov valjda može i ostatak Hrvata poručiti političkom Sarajevu „eto vam država i javite nam kad je napravite“./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte