DRUGI PIŠU: Hrvati u BiH godinama su žrtve islamskog terorizma

Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović na sigurnosnom forumu NATO-a u Halifaxu izjavila da je nestabilnost BiH najveća prijetnja za Hrvatsku te da se druge zemlje tamo ne upliću samo u politiku već i mijenjaju islam, koji postaje radikalniji, našla se na dosad neviđenom udaru sarajevskih medija i političkog i vjerskog establišmenta. Iako nije rekla ništa novo, ništa što već odavno ne izjavljuju visoki dužnosnici NATO-a i EU, histerične sarajevske reakcije su indikativne jer svjedoče o tome da se nešto u zapadnoj politici prema BiH možda dubinski mijenja.

Piše: Nino Raspudić, Večernji.hr

Član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović, negirajući teze hrvatske predsjednice, usput nabija na nos Hrvatskoj fašizaciju o kojoj on, džentlmenski, inače ne govori, te ističe kako se nada da će se Grabar-Kitarović ubuduće “brinuti o vlastitom dvorištu, a nama prepustiti brigu za naše.” Nekoliko je elemenata u toj reakciji problematično. Prvo, Grabar-Kitarović je izjavu dala upravo zato što se brine za “vlastito dvorište”, jer ako imaš više od tisuću kilometara granice s kronično nestabilnom državom, koja se održava isključivo zahvaljujući pritisku međunarodne zajednice, a koja po broju stanovnika ima najviše džihadističkih dragovoljaca na drugom kontinentu, i u kojoj se ISIL-ove zastave povremeno zavijore u vehabijskim selima na stotinjak kilometara od Zagreba, moraš se, htio-ne htio, baviti i onim što je s druge strane “plota”.

Drugo, BiH nije dvorište Bakira Izetbegovića ili, ako uvjetno i jest, to je samo na jednoj četvrtini teritorija. Hrvatska je kao sukreator, supotpisnik i garant Daytonskog mirovnog sporazumna, čiji aneks funkcionira kao ustav Bosne i Hercegovine, dužna brinuti se, s drugim potpisnicama, i za to “dvorište”, pogotovo kada se u njemu krše pravila igre, kao u slučaju sustavnog političkog desubjektiviranja Hrvata u BiH. Treće, Hrvati u BiH već su dugi niz godina žrtve islamskog terorizma.

Po stoti ću put podsjetiti na glavne etape te priče. Islamistički teror započeo još u vrijeme rata u BiH, kad je nekoliko tisuća dragovoljaca iz islamskih zemalja, koje su tada, po afganistanskim veteranima, skupno nazivali “mudžahedinima”, sudjelovalo na strani bošnjačke Armije BiH. Ratovali su u sklopu jedinice El Mudžahid Armije BiH i počinili teške zločine, među kojima se ističe ritualno odsijecanje glava zarobljenika, najprije srpskih, a onda, u drugom poluvremenu rata, i hrvatskih. Uz blagoslov tadašnje bošnjačke vrhuške dijeljena su im državljanstva bez nadzora, a dio njih poslije rata ostao je živjeti u BiH, uglavnom u izoliranim zajednicama, gdje su im se pridruživali i neki domaći mladići. Te će zajednice postati rasadnici budućih terorista. Neki od njih marljivo su odrađivali i poslijeratni posao maltretiranja hrvatskih povratnika, pretežno u Srednjoj Bosni, što je u Hrvatskoj uglavnom prešućivano. Prve hrvatske žrtve islamističkog terorizma bilo je dvanaest radnika Hidroelektre u Alžiru 1993. U listopadu 1995. Al- Gama al-Islamija organizirala je teroristički napad u Rijeci, nakon što je Hrvatska izručila njezina čelnika. Tada se bombaš samoubojica automobilom bombom zabio u riječku policijsku postaju, ranjeno je tridesetero ljudi, a pravo je čudo da žrtava nije bilo i više. U susjednoj BiH islamistički terorizam prisutan je u kontinuitetu od rata.

Godine 1997. izveden je veliki teroristički napad u Mostaru. U zapadnom, većinski hrvatskom dijelu grada eksplodirala je autobomba. Napad je organizirao Ahmed Zuhair Handala, islamist koji je poslije završio u Guantanamu. Bombe su, tih prvih poratnih godina bile podmetnute pod katoličke crkve u Bugojnu 1996. i u Sarajevu 1997. Iste godine spriječen je atentat na papu Ivana Pavla II. za njegova posjeta Sarajevu, eksploziv je na vrijeme pronađen ispod mosta kojim je papina kolona trebala proći. Godine 1998. islamisti su u odvojenim akcijama podmetnutim bombama ubili dva hrvatska policajca povratnika u Travnik. Sljedeće godine, 1999., bombom u automobilu ubijen je zamjenik ministra unutarnjih poslova Jozo Leutar. Počinitelji do dandanas nisu otkriveni iako postoje brojne indicije da ja atentat izvela ista islamistička skupina, povezana s dijelom bošnjačke političke vrhuške. Najpotresniji primjer sudbina je povratničke obitelji Anđelić iz Kostajnice kod Konjica, koju je na Badnju večer 2002. u njihovu domu pobio vehabija Muamer Topalović. U robnoj kući FIS Vitez, jednoj od najuspješnijih hrvatskih gospodarskih priča u BiH, 2008. podmetnuta je bomba, od koje je jedna osoba poginula. Posljednjih godina islamistički teroristi napadaju sustavno i institucije BiH, o čemu svjedoči napad na policijsku postaju u Bugojnu 2010., u kojem je poginuo jedan policajac. Sljedeće godine, 2011. vehabija Mevlid Jašarević usred dana pola je sata iz kalašnjikova pucao po američkom veleposlanstvu u Sarajevu. Godine 2015. u Zvorniku je Nerdin Ibrić, povezan s vehabijama, usmrtio jednog i ranio dva policajca, a posljednji teroristički napad, koji dolazi iz istog miljea, izveo je Enes Omeragić, koji je lani u Rajlovcu, predgrađu Sarajeva, ubio dva pripadnika oružanih snaga BiH. Malo nakon toga, u sklopu policijske akcije Rez, u Sarajevu je uhićena skupina od jedanaest ekstremista povezanih s Islamskom državom koji su planirali teroristički napad na dočeku Nove godine.

Problematizirati se može brojka, koju je iznijela Grabar Kitarović, od nekoliko tisuća dragovoljaca iz BiH koji su otišli na strana ratišta. Reagirajući na nju, ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić nastojao je biti egzaktan pa je naveo: “Na sirijskom ratištu bilo je 226 osoba iz BiH, a ne hiljade, kako kaže hrvatska predsjednica. Trenutačno ih je tamo 115, poginulo je 65, a vratilo ih se 45.” Nešto u toj Mektićevoj matematici ne štima jer, ako zbrojimo 115, 65 i 45, dobijemo 225, a ne 226, pa se čini da mu je negdje usput ispao jedan džihadist. No radi se ionako samo o manjini “registriranih”. Ne možemo ni približno znati pravi broj jer se pri odlasku nisu prijavljivali Mektiću s podacima kamo idu. Broj poginulih, točnije, samo onih koji su kao takvi registrirani, znakovit je jer sugerira da ih je na ratišta vjerojatno otišlo znatno više od 226. Odlasci iz BiH u džihad na Bliski istok poprimili su tolike razmjere da je u BiH lani donesen poseban Zakon o zabrani odlaska na inozemna ratišta. Da je predsjednica opreznije govorila o stotinama islamističkih dragovoljaca, bila bi sigurno u pravu, što ne znači da je izjavom o nekoliko tisuća bila u krivu, unatoč Mektićevoj matematici.

Kao potvrda njezine teze o nestabilnosti BiH pokazuje se i potpuno suprotan stav Mektićeva zamjenika Mije Krešića koji, braneći Kolindu Grabar-Kitarović, navodi izjavu predsjedavajućeg vojnog odbora NATO-a generala zbora Petra Pavela da Balkanu prijeti islamski terorizam, ali i ruski utjecaj, te kako bi BiH mogla postati “utočište za terorizam”. O uplitanju stranih zemalja, poput Saudijske Arabije i drugih sponzora “radikalnog islama” u BiH, suvišno je govoriti. Zbog otkrivanja tople vode na hrvatsku predsjednicu obrušio se i bivši reis Mustafa Cerić, a najupečatljiviji je bio Senad Hadžifejzović, vlasnik Face TV-a, koji je u središnjem dnevniku Kolindu Grabar-Kitarović u prigodno sklepanim stihovima primitivno seksistički izvrijeđao (plavuša, senzualna, fatalna, muški orijentirana osjećanja prema vama, prijala bi joj terapija fizikalna, i to vrlo radikalna itd.), ali istovremeno izgovorio i dvije zanimljive stvari kroz koje mu je progovorilo političko nesvjesno. U jednom stihu svoje invektive protiv Kolinde Hadžifejzović kaže: “Glede nas Bosanaca, ako vam je pak politička namjera kolonijalna, onda znajte da ova zemlja ne smije biti federalna…”. Dakle, to ih žulja.

Hrvatska inicijativa o federalizaciji BiH, kao srednjem, održivom putu između srpskog separatizma i bošnjačkog unitarizma, koja je dobila potporu i Europskog parlamenta, zadnja je šansa za opstanak zemlje i njen europski put. Ako dobije i američku potporu, što je nakon poraza dosadašnje administracije vrlo izgledno, velikobošnjački san o unitarnoj BiH ili barem dvoentitetskoj bošnjačko-srpskoj zauvijek je završen. Drugi zanimljiv detalj jest onaj kad Hadžifejzović hrvatskoj predsjednici poručuje: “Greška vam je kardinalna, pitajte kardinala.” Ovo svjedoči o odnosu samoproglašenih glasnogovornika “čaršije” prema kardinalu Puljiću kao prema nekakvom političkom taocu, koji će na sugerirani upit valjda poslušno kimnuti glavom i reći – nema nikakvog islamizma ni terorizma, ni nestabilnosti u BiH, lažu i popis i ljudi, Sarajevo je tolerantna multikulti sredina u kojoj kršćanima nikada nije bilo bolje… Od kardinala će teško izvući takvu laž, ali ne sumnjam da će se već naći neki “daidža” koji će nas uvjeravati da su i sirijske gazije u osnovi hrvatska krivnja./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte