Osnovni problem s prijedlogom izmjena Izbornoga zakona BiH koje je u parlamentarnu proceduru uputio Hrvatski narodni sabor je što prijedlog dolazi od Hrvata i rješava pitanje legitimnog političkog predstavljanja konstitutivnih naroda u BiH. To je zaključak koji se nameće prateći reakcije s bošnjačke političke scene na sve vezano za predložene (i nužne) izmjene Izbornoga zakona.
Piše: Jurica Gudelj, Dnevnik.ba
Tako je Bakir Izetbegović, predsjednik SDA nakon nedavnog sastanka Dragana Čovića, predsjednika HDZ-a BiH i Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a poručio kako se neće dogoditi izmjene Izbornoga zakona „kojima bi Čović bio zadovoljan“. Slično su kasnije ponovili i njegovi stranački suborci.
Ne nudi Izetbegović argumente kojima će dokazati i pokazati što je to problematično s prijedlogom koji nudi Hrvatski narodni sabor, a posebno ne nudi vlastito rješenje koje bi onemogućilo da jedan konstitutivni narod drugom bira političke predstavnike.
Umjesto toga, pokazuje nam se tobožnja briga za Hrvate u primjerice Sarajevu, koji su svedeni na tako malu brojku da nisu u stanju izabrati svoga izaslanika za Dom naroda. Umjesto da se govori o tom kako je politika koju provode sve bošnjačke stranke dovela do tog da Hrvata u Srajevu gotovo nema, Izetbegović nam pokušava podvaliti priču o tom kako se hercegovački Hrvati tobože ne brinu za one iz Bosne.
Podvala je tu višestruka; ne postoji nikakva bitna razlika između Hrvata Hercegovine i Bosne, Hrvati nisu sami sebe protjerali iz Bosne nego su ih protjerali upravo Bošnjaci koji bi i sada željeli nastaviti s pokoravanjem bosanskohercegovačkih Hrvata.
Ustavni sud BiH je, s druge strane, potvrdio kako hrvatskim prijedlogom izmjena Izbornoga zakona ni na kakav način nije ugrožen bošnjački vitalni nacionalni interes, no Izetbegovića i njegove to ne brine. Oni imaju svoj put za koji vjeruju da vodi do ekskluzivno bošnjačke BiH.
I dok dva od tri konstitutivna naroda smatraju kako je ključ opstanka BiH u međusobnom poštivanju i uvažavanju, a ne u varanju i nadmudrivanju, treći čine sve kako do bilo kakvog dogovora ne bi došlo.
Bošnjačka politička elita, od Izetbegovića pa do Reufa Bajrovića i Sefera Halilovića, nastoji što dulje održati sadašnje stanje političke pat-pozicije (politika sabura) kako bi naposljetku pokušali ostvariti svoju vlastitu nacionalnu državu, ako već ne od BiH, onda bar od FBiH. I nije to ništa novo – to je poznata bošnjačka politika koja je na snazi od sredine devedesetih godina prošlog stoljeća.
Problem s tom politikom je što nam životi prolaze dok se ona neuspješno pokušava ostvariti.
Hrvati, pak, ne mogu prihvatiti da izgube „svoje ja“ kao narod i da dozvole Bošnjacima da im nameću političke predstavnike samo zato što su brojniji. Dok god Bošnjaci ne odustanu od svojih fiks-ideja o tomu kako je cijela BiH samo njihova, Bosna i Hercegovina će biti to što jest – propala država.
Za iskorak nam je potrebno međusobno uvažavanje. A ono se neće dogoditi ako se neargumentirano odbijaju prijedlozi samo zato jer im je predlagač „pogrešne“ nacionalnosti.
Istovremeno, hrvatska politika mora biti agresivnija u borbi za prava svoga naroda. Ovo što je do sada rađeno nije polučilo nikakve rezultate – od sedam točaka „hrvatskoga odgovora“ za sada niti jedna nije provedena. Ipak, do sljedećih izbora imamo još više od godinu dana i moguće je da se neka obećanja ostvare.
No, izborna obećanja se ne ostvaruju tako što se strahuje za život jer te netko krivo pogledao, nego korištenjem legalnih mehanizama koja hrvatski politički dužnosnici imaju na raspolaganju. Ako Hrvatima nije komotno/ugodno u BiH – onda ne treba biti nikomu./HMS/
