Bosansko/bošnjački „miloševići“

Prof.dr Ivo Lučić. Foto: Pixsell

Još se nisu slegli dojmovi i utišali komentari nakon nedavnog gostovanja i govora Vladimira Božovića savjetnika predsjednika srbijanske vlade za „regionalnu saradnju i vere“, a već je i drugi gost uspio uznemiriti dobar dio hrvatske javnosti.

Piše: Ivo Lučić, Večernji list

Naime, na Hrvatskoj radio televiziji, u udarnom terminu, gostovao je vlasnik sarajevske privatne televizije i novinar Senad Hadžifejzović. Tu je „čast“ stekao tako što je nedavno na svojoj televiziji izvrijeđao predsjednicu Republike Hrvatske gospođu Grabar Kitarović, a to je i nastavio na poticaj i uz nesebičnu pomoć voditelja Aleksandra Stankovića.

Vrlo je lako dobiti medijski prostor u Hrvatskoj i to na javnoj televiziji; dovoljno je zauzeti jugoslavensku/regionalnu pozu te pokazati mržnju ili prijezir prema hrvatskoj državi, njezinim institucijama, tradiciji, narodu i identitetu.

Na isti način dobivaju se od Hrvatske novci za snimanje filmova, donacije i potpore, knjige te za razne „regionalne“ ekshibicije. Sjetimo se samo Jasmile Žbanić i onoga „Milanoviću m’rš kući“. Je li u pitanje neki posebni hrvatski liberalizam, nedostatak samopoštovanja, kolektivni mazohizam, (post)jugoslavenska kulturna hegemonija, ili je od svega pomalo?

Božović je nastupio u ime naroda s „jasenovačkim cvetom na srcu i duši“ te je prijetećim tonom poručio Hrvatskoj da će Srbija, u čije je ime došao, svoje „ugrožene“ sunarodnjake braniti „svim raspoloživim sredstvima“, kao da ne zna, ili je zaboravio, kako je ta „obrana“ još nedavno završila.

Hadžifejzović, iako je i sam rođen u Srbiji (Sjenica) nije prijetio. On je glumatao, sudio i presuđivao, prenemagao se i moralizirao pokazujući otvoreni prijezir (što je i naglasio) prema Republici Hrvatskoj, njezinim institucijama i zdravom razumu.

Mnogi naši građani ne razumiju „ublehe“ odnosno politikanstvo bosanskih unitarista i bošnjačkih nacionalista, pa nisu shvatili što iz te perspektive znači „normalna država“. Malo je i onih koji su razumjeli motiv dolaska i čuli glavnu poruku, odnosno pitanje koje je preko Hadžifejzovića sarajevska čaršija uputila hrvatskom političkom vodstvu i administraciji EU: „Podržavaju li Hrvatska i Europska Unija političke zahtjeva Hrvata u BiH za ravnopravnošću?“.

Jer ako jesu, to bi onda moglo pojačati alibi za bošnjačko/bosansko odustajanje od „europskog puta“ i okretanje neoosmanizmu i ruskom utjecaju, te postati još jedna poveznica između beogradskog, banjalučkog i sarajevskog političkog vodstva – zaziranje od zapada i težnja ka istoku.

Puno više je onih koji su prepoznali strategiju ucjene;  ako ne ispunite naše političke zahtjeve i ako BiH ne bude „građanska“ odnosno naša (bošnjačko/bosanska) nacionalna država mi ćemo se radikalizirati i postati teroristi, baš kao i Palestinci.

Upravo je tu tezu često ponavljao bivši predsjednik Hrvatske i bošnjački lobist Stipe Mesić, inače česti gost (sedam puta) na Hadžifejzovićevoj televiziji. Oni stariji i malo bolje informirani građani sjetit će se vremena Slobodana Miloševića s kraja osamdesetih godina prošloga stoljeća kada se on zajedno s gotovo čitavom srbijanskom društvenom i političkom elitom zalagao za jugoslavensko zajedništvo (ne dajmo da nas dele) i građansku državu „bez unutarnjih granica“; mogu se sjetiti i prijeteće izjave Jovana Raškovića kako su Srbi „lud narod“, odnosno ako ne bude po njihovu bit će „krvi do koljena“.

Slično je danas u BiH (Jugoslaviji u malom) gdje bosansko/bošnjački „miloševići“ forsiraju malojugoslavensku i malograđansku politiku.

Što se Hadžifejzovića tiče, u hrvatskoj će javnosti još zadugo zaudarati njegova metafora o „kanti političkih fekalija“ koja se permanentno iz „susjedstva“ i „komšiluka“ izlijeva po Bosni i Hercegovini, a koju on eto simbolično vraća Hrvatskoj na glavu, usred Zagreba, nedjeljom u dva.

Zanimljivo je i njegovo tumačenje sukoba s novinarom RTL-a Zoranom Šprajcem koji mu je, braneći predsjednicu Republike od neprimjerenih komentara, rekao i da je „duhovit kao stećak“.

„Ne diraj mi stećak“ zarežao je Hadžifejzović, baš kao da mu ga je babo iz Sjenice donio i u amanet ostavio. Kao da stećaka, odnosno biliga ili mramorova nema u Hrvatskoj – od Konavala do Velebita, ili u Crnoj Gori i Srbiji.

Božović i Hadžifejzović manekeni su patetičnih, primitivnih i patoloških šovinizama iz našega susjedstva na koje ne možemo previše utjecati, ali ih ne bi trebali poticati i davati im pravo građanstva, posebno ne na javnoj televiziji u udarnom terminu.

Inače ćemo legitimirati i ojačati naše šoviniste kojih ni u kom slučaju ne nedostaje, samo što (srećom) rijetko imaju priliku nastupati u gostima./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte