Hrvatski Medijski Servis

Bleiburg – ili kako je Broz zadovoljio Srbe

S poprilično je oduševljenja u nekim hrvatskim medijima –  i pripadajućoj im javnosti –  primljena vijest o mogućoj zabrani komemorativnog skupa u Bleiburgu. I, jasno, odmah se na zadnje noge osovila osnivačica i voditeljica udruge Documenta – centar za suočavanje s prošlošću Vesna Teršelič, koja misli kako su austrijske udruge ovako reagirale, dakle komemoriranje bleiburških žrtava okaratkterizirale fašističkim okupljanjem baš ove godine (a ne ranije) jer su zabrinuti zbog jasenovačke ploče s natpisom ”Za dom spremni”.

Piše: Josip Vričko, Dnevnik.ba

Za Teršeličkino očitovanje spreman je, očekivano, bio i povjesničar Hrvoje Klasić, iskazjujući potpuno razumijevanje za austrijsku potencijalnu cenzuru.  Danas se, veli, spominju HOS i Za dom spremni, a upravo ovi pripadnici koji su bili ubijeniu Bleiburgu su pripadnici HOS-a.

Ova je Klasićeva terca Teršelički, dakako, potpuno deplasirana. Ovovremeni, naši HOS-ovci su pobjednička vojska. I da, ranih devedesetih su doista bili za Dom spremni, a to je značilo spremni i za agresora. A u današnjoj Hrvatskoj, evo, i ovaj dvojac može, na valu Milorada Pupovca i inih glasnogovornika tzv. ustašizacije Hrvatske, inkriminirati čak i iskazivanje pijeteta prema žrtvama koje su smaknuti na bestijalan način – poslije Drugog svjetskog rata. Jest to iritantno, ali drugačije mišljenje je u demokratksim društvima moguće, zajamčeno štoviše.

Drž’ te ustaše!

No, kada desant na Bleiburg nije uspio, novinarske su se neustrašive brigade razletjele po Bleiburškom polju, bjesomučno tražeći – ustaše. I potraga je dala ploda; uhićen je jedan veselnik s istetoviranim kukastim križem, jedan mu sudrug s ustaškom kapom, te jedan mjerač kukuruza. Među, inače, petnaestak tisuća nazočnih. Strašno! Zanimljivo, odmah potom interes za komemorativni skupo je gotovo nestao. Koga (još) zanimaju oni koji su došli tek zapaliti svijeću na Bleiburškom polju?! Kad već ne mogu na grobu svojih predaka.

Malu utjehu istjerivačima ustaša pružila je Bruna Esih koja je napustila skup u trenutku kada se na govornici pojavio predsjednik Hrvatskoga sabora Gordan Jandroković, koji i po kriterijima hrvatske ljevice, a ne, dakle, samo te pretendentice na Bandićevu fotelju, ne pripada tzv. desnijem HDZ-u, pa mu, eto, i nije bilo mjesto na komemoraciji. Eto, napokon, makar malog incidenta…

Znakovito, vremešnog gospodina s transparentom ”Tito je zločinac”, austrijska policija nije tretirala. Što je, predminjevam, razočaralo, inače, razočarane što je komemoracija uopće održana. Ali, uspio je taj brozomrzac u potresnu priču o Bleiburgu uvesti ključnog aktera čije se ime i dalje koči na najljepšem zagrebačkom trgu. (A i u glavnoj sarajevskoj ulici, uzgred budi rečeno). Iz glasovita Brozova govora u Ljubljani potkraj svibnja 1945. najčešće se citira njegova uputa „pravnoj državi“: Ne držite se zakona kao pijan plota!  Puno manje se citira njegova inventura onoga što se, na tragu rečenoga naputka,  već dogodilo – pa i Bleiburg – u ime naroda. Poslije rata.

„Što se tiče onih izdajica, koji su bili u državi sami, u svakomu narodu posebno, to je stvar prošlosti. Ruka pravde, ruka osvete našega naroda je već dostignula veliku većinu, a samo manjemu dijelu izdajica posrećilo se pobjeći pod okrilje pokrovitelja izvan naše države. Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša cvjetna polja. Ako se to i dogodi, bit će zakratko“, obznanio je trostruki narodni heroj, a što uklanja bilo kakvu dvojbu je li Broz znao za Bleiburg, na čemu su desetljećima njegovi poklonici ustrajavali.

Zametanje tragova

Uz ovu (fingiranu) dvojbu, nije do danas utvrđen ni broj žrtava –  Vladimir Žerjavić je navodio 70 tisuća, a Ivan John Prcela 600 tisuća. Točan broj vjerojatno nikada neće biti poznat. Ipak, zahvaljujući prof. Mitji Ferencu, članu Povjerenstva Vlade Republike Slovenije za tajna grobišta i njegovu predavanju na Četvrtom hrvatskom žrtvoslovnom kongresu pod naslovom Grobišta Hrvata na slovenskom tlu, utvrđeno se, na temelju evidentiranih grobnica, na koji način su egzekutori sklanjali dokaze svoga zločina. Riječ je o četiri skupine: protutenkovski rovovi, iskopani za vrijeme rata, koji su označeni kao „prikladno mjesto“ za masovne grobnice. U predgovoru knjige Huda Jama Romana Leljaka navodi se Tezno kod Maribora, Mostec kod Celja, te neka mjesta uz Mislinju i Slovenj Gradec, ukupno (zasad) 16. Druga skupina, ima ih oko 90, su kraški ponori, a treći rudnička okna i zakloništa. Najpoznatija su okna u Barbarinom rovu kod Hude Jame, rudnička pukotina u Starom Hrastniku i zakloništa u Slovenskoj Bistrici, takvih je 40. Četrvrta skupina su jame, koje su bile iskopane baš zbog likvidacije, a u njima se nalazi manji broj žrtava.

Uz već citirani Brozov ljubljanski govor, svaku dvojbu o njegovoj izravnoj umješanosti u ovaj poslijeratni zločin, otklanja i svjedočenje Ivana Meštrovića, koji je najvećeg sina svih naših naroda i narodnosti posjetio 25. srpnja 1959. na Brijunima i kojemu je njegov domaćin na izravno pitanje o Bleiburgu kazao kako se Hrvate moralo pobiti da bi se zadovoljlio Srbe. U memoarskoj knjizi Uspomene na političke ljude i događaje, Meštrović navodi pismo koje je napisao Brozu poslije Drugog svjetskog rata kako bi mu objasnio zašto – na njegov poziv – nije u mogućnosti vratiti se kući. Umjetnik kaže kako politika nije njegov zanat, te kako ne zna što bi mogao reći kada bi se odazvao njegovu pozivu da se vrati, osim to, „da je bolje, da ih sto krivih i protivnih izbjegne kazni, nego trojica pravednih da pogine, jer će ovi mrtvi biti opasniji protivnici nego stotine krivih – koji umaknu“.

Kao da je, dakle, Meštrović već znao za pokolj. Ipak, potkraj pedesetih, odazvao se Brozovu pozivu i na Brijunima umjesto planiranog jednog, ostao osam dana. No, kada je čuo kako je ljubičica bijela ispunila srpsku želju, odletio je s Brijuna da se više nikada ne vrati u Hrvatsku, tj. SFRJ.

Bilo mu je jasno s kim ima posla, te kako se u konkretnom slučaju, vezanim za Brozovu boljševičku fazu, radilo o obračunu sa stvarnim i pretpostavljenim neprijateljima. I to ne samo u Bleiburgu! „Imati milosti i sažaljenja prema neprijatelju, značilo je iznevjeriti ono za što se dižeš u borbu“, govorio je Milovan Đilas, koji je, također, kad je shvatio kako Broz, ipak, nije(baš) ljubičica plava, utekao (od njega) glavom bez obzira.

Čišćenje od zlopamćenja

Tužno je, međutim, da se u današnjoj Hrvatskoj (i osobito BiH, čije žrtve također leže u stotinama masovnih grobnica Križnog puta), nakon desetljeća prešućivanja i skrivanja, o Bleiburgu govori samo sredinom svibnja, uoči i za vrijeme komemoracije. I to gotovo uvijek u nekakvom ozračju prijetećeg incidenta. I osporavanja! A, zapravo, bi taj dan trebao dan sjećanja i molitve, pijetete koji zavrijeđuju oni kojima se ni grob ne zna. Blizu milijun Hrvata je, na ovaj ili onaj način, „obilježeno“ ovom tragedijom i svijeća na Bleiburškom polju je najmanje što im treba dopustiti.

Službena hrvatska politika može, jasno, biti nazočna i toga dana. Ali, svaka je politička utakmica – poput ovogodišnjeg slučaja Esih, primjerice – potpuno neprimjerena. Uostalom, po ocjeni predsjednika Hrvatskog žrtvoslovnog društva Zvonimira Šeparovića, o na Bleiburgu smaknutim Hrvatima više brine Slovenija nego Hrvatska. Dakle, tu ima prostora za politiku.

A ovogodišnja propovjed đakovačko-osječkog nadbiskupa msg. Đure Hranića morala bi biti vodilja svima koji komemoriraju ove komunističke žrtve. I ne samo bleiburške. „U molitvi se prisjećamo svih žrtava, da bismo očistili svoju memoriju od zlopamćenja, da bismo je čistili praštanjem i otvorenošću za pomirenje i zajedništvo unutar našega naroda i sa svim susjednim narodima te narodima Europe i svijeta.“/HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte