Hrvatski Medijski Servis

BELGIJA: Prijestolnica ujedinjene Europe, najrazjedinjenija zemlja kontinenta i prava “slučajna država”

Pred dvadesetak godina, obiteljska prijateljica, Hrvatica s belgijskom adresom, doputovala je iz Bruxellesa, gdje je tada živjela i gdje i sad živi, u Leuven, ušla u dućan s informatičkom opremom kako bi kupila mrežni kabl, i na savršenom francuskom se obratila osoblju. Prodavač ju je napao – fizički!, gurnuo je uslijed čega je pala na pod (radi o ženi izuzetno sitne građe), i rekao joj da se gubi jer oni neće ništa prodati “francuskoj dr***i”. Ona je u šoku izašla van i pozvala policiju da prijavi napad. Tu je tek uslijedilo pravo iznenađenje. Policija je došla brzo, no kad su čuli što se dogodilo, rekli su joj “sigurno ste ih provocirali, bili bezobrazni prema njima”. Nisu htjeli ništa poduzeti protiv vlasnika dućana: jednostavno, rekli su joj da pretjeruje i, između redova, da je luda.

Piše: Marcel Holjevac, Narod.hr

Priča zvuči prilično nevjerojatno, Belgiju svi doživljavamo kao civiliziranu i bogatu europsku zemlju u kojoj vlada multietnički mir i ljubav, pa biste pomislili, ako ponekad i ima razmirica između starosjedilaca i “novih Belgijanaca” iz četvrti Moelenbeek, koji ponekad raznesu bombom zračnu luku ili stanicu metroa u Bruxellesu – u zadnjem velikom takvom terorističkom napadu 2016. ubijeno je 35 ljudi, dok je 62 zadobilo po život opasne ozljede – zacijelo takvih problema nema između Flamanaca i frankofonskih Valonaca, zar ne?
Svjetski rekord – 540 dana bez vlasti

No to baš nije tako. Sjetite se samo krize iz 2011. kad se ozbiljno razmatralo i mogućnost raspada Belgije na dva dijela. Kriza je trajala punih 540 dana, a izbila je jer se Flamanci – u stvari, Nizozemci katolici – i Valonci nisu mogli dogovoriti oko dvojezičnosti izborne jedinicu Bruxelles-Hal-Vilvorde. Ona je bila u središtu spora Flamanaca i frankofonih Valonaca, zbog jezičnih i izbornih prava koja imaju Valonci u flamanskom predgrađu Bruxellesa, a koja su Flamanci odlučili – ukinuti. I na kraju je tako i zadnja dvojezična oaza u Belgiji ukinuta, a Belgija je pak dobila – prvog frankofonskog premijera u preko tri desetljeća. Spomenimo da su Flamanci brojniji od Valonaca, u razmjeru oko 60:40. Flamanski dio Belgije je inače osjetno bogatiji i napredniji, tako da Flamanci smatraju Valonce narodom drugog reda. Valonci pak sebe vide kao autohtone Belgijance. “Ljubav” između njih je veća nego ona između Hrvata i Srba.

Dok mi u Vukovaru uz puno muke uvodimo dvojezičnost, Belgija ju je još pred pola stoljeća definitivno ukinula – zadržavši je samo u glavnom gradu, ujedno i glavom gradu EU, Bruxellesu. Čak su i studenti jednog od najstarijih i najuglednijih istraživačkih sveučilišta Europe, Katoličkog sveučilišta Leuven koje je između ostalog iznjedrilo teoriju Big Banga, 1968. morali iseliti te godine ako su studirali na francuskom. Naime, šesto godina staro sveučilište je bilo u dijelu Belgije u kom se po zakonu govori – nizozemski. Frankofonski “Université Catholique de Louvain” je morao preseliti u novi, znatno skromniji kampus u mjestu Louvain-la-Neuve. “Katholieke Universiteit Leuven” je ostao u povijesnom sveučilišnom gradu Leuvenu. Knjige, studenti, sve što ima veze s francuskim jezikom je izbačeno iz Leuvena: prilično žalosna sudbina za jedno od najuglednijih svjetskih sveučilišta, i sve zbog – politike.

Od “multikulturalnosti” do oštrih granica među jezicima

Zašto je u Belgiji jezik tako važan? Jer, u stvarnosti, jezična granica između Flamanaca, koji su za razliku od jezične i etničke braće s druge strane granice u Nizozemskoj katolici, i Valonaca, je stvarna granica između germanskog i romanskog područja, bar je tako povjesničari često tumače. Belgija je nekoć, zapravo, bila dijelom Nizozemske, no kako su katolici na jugu bili, pa, previše katolici za protestante sa sjevera, a Valonci k tome nisu bili uopće Germani već romansko stanovništvo, 1830. je stvorena Belgija. Od onda traju jezični ratovi, koji su počeli zahtjevima za ravnopravnost nizozemskog jezika a završili potpunom jezičnom podjelom, obzirom da Flamanci ne žele francuski ni blizu svojih federalnih jedinica.

To je, zapravo, zemlja za koju malo tko zna zašto uopće postoji i opstaje, jer stanovništvo ne veže baš ništa, osim možda kralja koji nije ni Valonac ni Flamanac – već je iz njemačke dinastije Sachsen-Coburg. I, naravno, piva i nogometa. Jules Desteree, valonski političar, napisao je u poznatom pismu tadašnjem kralju Belgije, Albertu I: “Vaša visosti, Vi vladate nad dva naroda, nad Valoncima i Flamancima; Belgijanci ne postoje.” Podsjeća li vas to na BIH?

Ili na nešto gore: u Flandriji vlasti nerijetko odbijaju dati pristanak za prodaju nekretnina pod izgovorom da se kupci “u socijalnom i ekonomskom smislu” ne uklapaju u okolinu – drugim riječima, ne govore nizozemski nego francuski. Često je slučaj da općine u Flandriji, pogotovo one u obruču oko Bruxellesa, traže i od agencija za prodaju nekretnina da istraže je li kupac dovoljno “vezan za zajednicu”. Mnogi smatraju da Flandrija kao federalna jedinici u Belgiji takvom praksom diskriminira ne samo svoje frankofonske građane već i druge građane EU. Slična praksa je inače bila poznata jedino na Kosovu za vrijeme Slobodana Miloševića kad je postojao zakon koji zabranjuje kupoprodaju nekretnina ako je kupac Albanac, a prodavač Srbin. Tu je odredbu kao diskriminatornu ukinula UN-ova administracija 1999. godine.

A sad svemu ovom dodajte još neke stvari. Recimo, to da je u Belgiji izrazito jaka flamanska stranka Vlaams belang. Ako mislite da je u Hrvatskoj “populistička desnica” problematična, trebate znati da je u jednoj emisiji, pred nekoliko godina, u prime timeu, voditelj upitao kandidata te stranke za parlament: “Zašto ste vi toliko protiv stranaca”? On je, mrtav hladan, odgovorio: “Zato što smrde”.

Za razliku od naše domaće desnice, koja uglavnom nije fizički nasilna, Vlaams belang je vrlo nasilan, pa je kolega sa studija moje supruge u spomenutom Leuvenu pred petnaestak godina dobio gadne batine na ulici – čisto jer je Turčin. Istovremeno, tu su i marokanske i turske četvrti u koje se zapadnjacima ne preporučuje ući nakon mraka. Ponekad ni prije.

Europski epicentar terorizma

Belgija je podijeljena dublje nego BiH. Njeni narodi nemaju niti jednu jedinu zajedničku političku stranku. Niti u općinskim vijećima, niti u entitetskim parlamentima niti u saveznom parlamentu. Čak i ljevičari, zeleni i socijaldemokrati, imaju posebne stranke za Valonce i Flamance. Ne postoje ni zajedničke škole. I nemaju zajednički jezik na kom se mogu sporazumijevati.

A tu je i dodatni problem: spomenuti Moelenbeek, koji je od 13. stoljeća dio Bruxellesa i koji je nekoć bio razmjerno bogata četvrt grada. Danas je to geto u kom su radikalni imami u potpunosti preuzeli kontrolu nad stanovništvom, pretežno marokanskog porijekla. Kao što je Bruxelles glavni grad EU, tako je Moelenbeek glavni grad europskog terorizma, njegov epicentar. Ne samo što su brojni borci ISIL-a odande odlazili boriti se u Siriji, nego gotovo da nije bilo terorističkog napada u Europi zadnjih godina čiji počinitelji nisu imali veze s Moelenbeekom.

Četvorica terorista koji su izveli napade u studenom 2015. u Parizu – braća Brahim i Salah Abdeslam, Mohamed Abrini, i Abdelhamid Abaaoud, odrasli su i živjeli u Molenbeeku. Atentatori koji su ubili anti-talibanskog zapovjednika Ahmeda Shaha Massouda došli su iz Molenbeeka. Hassan el-Haski, jedan od bombaša iz napada u Madridu 2004. godine, došao je iz Molenbeeka. Ayoub El Khazzani, počinitelj napada na vlak Thalysa 2015., je iz Molenbeeka. Oussama Zariouh, koji je izveo izrazito smrtonosni napad na glavni kolodvor u Bruxellesu u lipnju 2017. živio je u Molenbeeku. Lista ide gotovo u beskraj.

A Belgija i prije toga ima iskustva s terorizmom. Prvo je sedamdesetih tamo djelovala IRA, koja je postavljala bombe pred britanske konzulate ali i na trgove, ranivši jednom prilikom 15 ljudi, potom je osamdesete Palestinac Said Al Nasr bacio granatu na 40-ero židovske djece ubivši jednog dječaka, potom su tu djelovale komunističke organizacije koje su osamdesetih također postavljale bombe, ubivši 85. u najozbiljnijem napadu dva vatrogasca.
Pedofilska afera

Dodajmo tome još i da je inače anonimna i “dosadna” Belgija došla u centar međunarodnog zanimanja 1996., kad su razotkriveni zastrašujući zločini pedofila Marca Dutrouxa koji je ubio bar četiri djevojčice. Taj serijski ubojica, iako nikad nije radio već se uzdržavao krađama automobila, pljačkama, dilanjem droge, te švercom, uspio je steći čak sedam nekretnina, što je šokiralo belgijsku javnost gotovo koliko i ubojstva. Taj slučaj je, ako ništa, jednom za uvijek (nadajmo se) zaustavio legalizaciju pedofilije, na čemu se sedamdesetih, naročito u susjednoj Nizozemskoj, ozbiljno radilo.

No ono što je najviše šokiralo je bilo to što je on godinama ubijao unatoč jasnim upozorenjima što se događa, a potom i uspio pobjeći iz zatvora, što je potaklo sumnje da je imao sudionike na visokim mjestima. 17-mjesečna parlamentarna istraga je na kraju pokazala da nije imao sudionike u vlasti – u što mnogi ni danas ne vjeruju, odnosno sumnjaju da se godinama nekažnjeno bavio kriminalom jer je podvodio otete djevojčice utjecajnim pedofilima u vrhu vlasti – ali da je svakako bilo korupcije, teškog nemara, i nekompetencije. Zapravo, birokracija u sjedištu EU i nije toliko bolja od naše koliko smo skloni misliti: spomenuta supruga je čekala belgijsku osobnu kartu (za strance) punih deset sati ispred ureda, dulje nego što je ikad išta čekala u Italiji ili Hrvatskoj, da bi joj – 2004 – izdali onu na kojoj je kao državljanstvo navedena SFRJ. Zapravo, tada još nigdje u sistemu nisu imali Hrvatsku kao neovisnu državu.

Sjedište europskih institucija bez vlastitih institucija

Sad, kad sve to zbrojite, je li to na glamurozno i grandiozno sjedište EU, kakvim ga se često predstavlja? Da, Bruxelles ima svakako svoju glamuroznu stranu, najviše restorana s tri Michelinove zvjezdice da bi eurobirokrati imali gdje jesti, a i sami gradovi u Belgiji su neosporno lijepi. A Dutroux nije jedini poznati Belgijanac, niti su terorizam, pedofilija i birokracija jedino po čemu je Belgija čuvena. Belgijska škola stripa je čuvena u svijetu i posve različita od američke, a belgijske čokolade možda i najbolje na svijetu. Tu su i poznati Belgijanci poput glumice Audrey Hepburn ili katoličkog svećenika i znanstvenika Georgea Lemaitrea, autora spomenute teorije Big Banga, slikara Magrittea, cijele plejade znanstvenika, inovatora… No nekako najpoznatiji je ostao onaj fiktivni, plod mašte Agathe Christie – detektiv Hercule Poirot, koji je zapravo skup tipičnih osobina Belgijanaca. Danas bi se to nazvalo “stereotipiziranjem”, no pedantnost je svakako nešto po čemu su Belgijanci poznati.

Na kraju, valja spomenuti još par trivijalnih podataka koji ipak kompletiraju sliku – iako su kao i svi zapadnoeuropljani izrazito ekološki osviješteni, u Belgiji su auto ceste noću osvijetljene cijelom dužinom. Usto, na glasu su kao očajno loši vozači – spori i “pedantni”. No kako je zemlja uglavnom ravničarska, svi voze bicikle i često koriste vlakove. Nedjeljom u Belgiji ne radi ništa, a radnim danom se trgovine zatvaraju u – šest, subotom i prije. Imaju odličnu zdravstvenu skrb, vlakovi nisu točni kao u Japanu no ipak su osjetno točniji nego u Hrvatskoj… i da, iako po nekim stvarima više nalikuje Bosni i Hercegovini nego funkcionalnoj zapadnoj državi, Belgija ipak funkcionira – i to sasvim dobro. Zapravo, dobro je funkcionirala i one skoro dvije godine koliko je bila bez vlade, što pokazuje da je ili sustav jako dobro postavljen ili da nam vlade zapravo i nisu tako potrebne.

No, opet, ostaje činjenica da je prijestolnica ujedinjene Europe smještena u zemlji koju ne ujedinjuje, zapravo – baš ništa, i koja je uglavnom plod slučajnosti. Ako se na neku zemlju može s pravom primijeniti Milanovićeva sintagma o slučjanoj državi, to je – Belgija./HMS/

About the Author
NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte