Hrvatski Medijski Servis

MUHAREM BAZDULJ: Sarajevo je već odavno izgubilo svoju multietničnost i multikulturalnost

Muharem Bazdulj

Muharem Bazdulj pripada mlađoj generaciji bosanskih pisaca. Rođen je u Travniku 1977. godine, a u Sarajevu je diplomirao engleski jezik te englesku i američku književnost. Do danas je objavio petnaestak knjiga, od kojih su mnoge prevedene na njemački, engleski i poljski, a priče i eseji na još desetak jezika. Posljednjih pet godina živi u Beogradu, prevodi prozu i poeziju s engleskog te piše kolumne i tekstove za tjednik Vreme, sarajevsko Oslobođenje i beogradsku Politiku. Nagradu Soros fundacije dobio je za “Drugu knjigu”, a 2013. dobio je i nagradu Društva novinara BiH u kategoriji tiskanih medija, kao i nagradu Stanislav Staša Marinković dnevnika Danas za istraživačko novinarstvo. Ove godine u izdanju Frakture objavljen je njegov prvi kriminalistički roman “Mali prozor”. U intervjuu za zagrebački Express govorio je o „Malom prozoru“, BiH,  „multikulturalnom Sarajevu“, vehabijama i islamskom fundamentalizmu u BiH i „sprskohrvatskom jeziku“.

Ovaj roman počeli ste pisati još 2002. godine, a knjiga je tek nedavno objavljena. Kažete da ste tad imali prvu verziju. Što vam se nije svidjelo u prvoj verziji i zašto ste tako dugo čekali s objavom?

Nije to imalo veze sa sviđanjem ili nesviđanjem, nego sa ‘žanrovskom’ prirodom tog konkretnog romana. U to vrijeme sam imao objavljene samo tri knjige priča i nijedan roman, a nekako nisam htio da mi prvi objavljeni roman bude krimić. Bio sam mlad i mistificirao sam književnost više nego sad, a i generalni stav naspram krimića bio je negativniji i u svijetu i kod nas, odnosno često se podrazumijevalo da krimić ne može biti ‘prava’ književnost. Poslije petnaestak godina stvari izgledaju drugačije. S jedne strane stekao sam određenu književnu reputaciju pa si mogu dopustiti i poneku ekstravagantnost, a s druge strane se i status krimića promijenio nabolje.

Mnogo pišete i mnogo prevodite prozu, ali i poeziju. Pomaže li i vama prevođenje poezije u pisanju proze?

Da, prevođenje poezije za razliku od prevođenja proze ne donosi gotovo nikakvu materijalnu korist, ali je ‘duhovna’ korist, da tako kažem, nemjerljiva. Mislim da je Danilo Kiš bio u pravu kad je govorio da je prevođenje poezije najbolja vježba za pisanje proze, za biranje jedne, najbolje riječi u svakoj konkretnoj situaciji.

Kad već spominjemo Danila Kiša, prošle godine sarajevski Buybook objavio  je vaš prijevod ‘Izvod iz knjige rođenih – priča o Danilu Kišu’ Marka Thompsona. Koliko znam, knjiga još nije objavljena u Hrvatskoj, ali Miljenko Jergović kaže da ste je preveli na hrvatskosrpski/srpskohrvatski jezik. Slažete li se s tim?

Meni je bilo drago kad je Miljenko Jergović tako napisao. Moje osjećanje je da je jezik na kojem su pisali Andrić, Krleža, Kiš, Crnjanski, Ujević, Selimović itd. jedan jezik i da je najtočnije ime za njega srpskohrvatski.

Što mislite, postoji li uopće hrvatskosrpski/ srpskohrvatski? Pišete li svoje knjige na bosanskom?

Ja sam uvjeren da postoji. To je jezik na kojem razgovaramo i na kojem u krajnjoj liniji ja pišem svoje knjige. Naravno da u mojem jeziku postoji i karakteristična melodija i intonacija koja se može nazvati bosanskom, naročito u smislu u kojem je o bosanskom jeziku pisala Isidora Sekulić, ali ne mislim da, recimo, Danijel Dragojević, Svetislav Basara i ja pišemo na različitim jezicima. Ne mislim ni da naziv  ‘bosanski jezik’ ima manje smisla od naziva ‘srpski’ ili ‘hrvatski’, ali mislim da je tendencija nasilnog razdvajanja apsolutno pogrešna. Ja se u krajnjoj liniji ponosim činjenicom da sam u stanju da pišem i ekavski i ijekavski jer mislim da, kao što je Auden rekao u kontekstu engleskog, pravi pisac treba da vlada svim varijantama svojeg jezika. Ja sam većinu stvari koje sam dosad objavio pisao ijekavski, u posljednje vrijeme pišem i na ekavskom, a sve vrijeme je to isti jezik.

Koliko vas je odredilo odrastanje u rodnom gradu u kojem je rođen i Ivo Andrić?

Sve ljude određuje njihov zavičaj. Travnik je zahvalno mjesto za odrastanje zbog mnogo čega, pa i zbog Ive Andrića. Gradovi u kojima je prošlost na neki način prisutnija od sadašnjosti naročito su zahvalni za književnost.

Studirali ste u Sarajevu, a prije pet godina preselili ste se u Beograd. Zašto?

Sviđa mi se Beograd. Beograd je najveći i najvibrantniji grad u kojem se govori moj jezik, a ja sam za jezik egzistencijalno vezan. Da sam programer, možda bih otišao u Dublin ili Kopenhagen, ali pošto sam pisac i novinar, to nije bila opcija. Sarajevo mi je dosadilo, a još desetak godina prije selidbe počeo sam pisati za beogradske medije, objavljivati kod beogradskih izdavača, stekao sam neke prijatelje i neko ime ovdje, tako da je taj korak došao sam od sebe.

U vašem romanu ‘Mali prozor’ dotaknuli ste se i teme vehabija. Kako danas vidite taj problem? Je li veći nego 2002.?

Veći je prvenstveno zbog toga jer je pod utjecajem vehabija jedan broj lokalnih muslimana, naročito mlađih, prihvatio njihovu interpretaciju islama i upao u neki vjerski radikalizam zbog kojeg odlaze u Siriju ‘u džihad’, a pokatkad i u samoj Bosni i Hercegovini vrše manje ili veće terorističke napade. Mislim da je toleriranje vehabija bila velika pogreška tadašnjeg liderstva Islamske zajednice. Kasnije su oni to i sami shvatili, ali je bilo kasno. Sarajevo je već odavno izgubilo svoju multietničnost i multikulturalnost kakvu je imalo prije i tijekom rata.

Što mislite kad se to zapravo počelo događati i zašto?

Počelo je 1992. godine, s ratom, a ta spirala se poslije samo nastavila. Rat je u dobroj mjeri i pokrenut zbog stvaranja etnički čistih teritorija. U Sarajevu je deklarativni otpor tome bio veći nego drugdje, ali, nažalost, kako pokazuju i rezultati popisa stanovništva, u konačnici je i Sarajevo u velikoj mjeri izgubilo te atribute.

Ovih je dana jedan portal u BiH prenio tekst Timothya Lessa iz Foreign Affairsa  o tzv. ‘kontroliranom prekrajanju’ država zapadnog Balkana. Njegova teza je da se EU i SAD s jedne, Rusija s druge i Turska s treće strane moraju dogovoriti o takvoj podjeli koja predviđa da će se Bošnjaci i Makedonci morati odreći svojih državnih teritorija bez kompenzacije jer entiteti teže pripajanju matičnim državama. Što mislite o takvom rješenju, je li ono realno?

Mislim da taj scenarij nije realan izuzev u kontekstu eventualnog potpunog sloma međunarodnog pravnog poretka kakav poznajemo. To bi zaista moralo stvoriti golemi domino efekt. Svjedoci smo da i presedan Kosova stvara golemi problem međunarodnoj zajednici, da ga pet država članica EU nije priznalo, pa je lako zamisliti kakvu bi globalno oluju izazvalo takvo poigravanje s međunarodno priznatim granicama članica UN-a.

Vaš prijatelj je Emir Kusturica, koji vas je nominirao svojedobno za književnu nagradu. Kako ste se s njim sprijateljili?

A onako kako se ljudi i inače sprijatelje. Sreli smo se slučajno u kafani, on je čitao neke moje tekstove koji su mu se dopali, pozvao me je u goste kod sebe na Mokru Goru, družili smo se tamo nekoliko puta. Nema tu neke pretjerane mistifikacije. On je otvoren, gostoprimljiv čovjek. Jednom ste napisali da je on prva osoba bosanskomuslimanskog podrijetla kojoj je šira društvena zajednica priznala puno pravo da se osjeća Srbinom tek kad je prešao na pravoslavlje.

Možete li to argumentirati?

Od kraja 19. stoljeća veliki broj bosanskohercegovačkih muslimana se izjašnjavao kao Srbi ili kao Hrvati. U oba slučaja to nije sa sobom povlačilo religijsku konverziju. Osman Đikić, Meša Selimović, Skender Kulenović, da navedem samo najpoznatije, izjašnjavali su se kao Srbi i to je bilo savršeno legitimno, a da nikom nije padalo na pamet da pripadnost srpskom narodu znači automatski i pripadnost Srpskoj pravoslavnoj crkvi. Ne ulazeći uopće u Kusturičine privatne motive prihvaćanja pravoslavlja, čini mi se da je tek poslije toga, jednako u Sarajevu i Beogradu, njegova pripadnost srpskom narodu, uostalom i ranije deklarirana, bespogovorno i nepovratno prihvaćena.

Razmišljate li i vi o toj mogućnosti te u kojem slučaju biste to učinili?

Ne. Ja nisam vjernik i nemam potrebu pripadanja bilo kojoj vjerskoj organizaciji.

Žestoko su vas iskritizirali zbog teksta o Srđi Popoviću iz 2014. godine. Rekli ste da ste kasnije pokušali odgovoriti na kritike, ali ih nisu objavili.

Interesantno je da spominjete taj tekst. Neki prijatelji su mi ovih dana rekli da su ga ponovo čitali i da im se čini još točnijim nego onda. Taj tekst jest izazvao veliku buru, ali tako valjda uvijek biva kad se dotaknu neprijatne istine. U tekstu ste usporedili Srđu Popovića i Aleksandra Tijanića te zaključili kako bi obojica bili zadovoljni kad bi vidjeli kako Vučić provodi njihovu ideju ‘pozapadnjenja’ Srbije.

Niste li se tu našli na skliskom terenu? I nije li uvredljivo nazivati Popovićeve istomišljenike njegovim sljedbenicima?

Da se razumijemo, ja sam polazeći od činjenice da su umrli dan za danom, dakle gotovo istodobno, napisao tekst koji se bavio načinom na koji srpska javnost funkcionira bez ove dvojice njezinih važnih protagonista. Uz sve njihove razlike, nitko ne može osporiti njihov utjecaj na mnogo ljudi. Također, i Popović i Tijanić su bili neka vrsta rođenih lidera, alfa tipova, tako da u njihovu slučaju nije pogrešno govoriti o tome da su imali i sljedbenike. Ne mislim, naravno, da je svaki Popovićev istomišljenik bio puki njegov sljedbenik, ali tu su finese i nijanse koje bi trebalo da se podrazumijevaju. Ono što je u tom tekstu bilo najsubverzivnije jest ono o čemu danas pjevaju i vrapci na grani: da posao približavanja Europskoj uniji Vučić vodi efikasnije od svojih prethodnika i da je, za one koji misle da za Srbiju Europska unija nema alternativu, Vučić prirodan politički izbor. Ili je barem u tom trenutku bio.

Kakva je po vama budućnost ovih prostora?

E sad, to je, što kažu, pitanje za milijun dolara. Ipak, mislim da je, naročito nakon ulaska Rumunjske i Bugarske u NATO i EU, dugoročno cijeli prostor Balkana ‘fakturiran’ Zapadu. U tom smislu mi se čini da i Putin i Erdogan ovdje ne igraju ozbiljno, nego drže neke žetone kako bi od Zapada dobili kompenzaciju na terenima do kojih im je više stalo. Možda tek zbog blagdanskog optimizma, ali ne čini mi se nemogućim da detant između Trumpa i Putina ubrza zapravo zapadne integracije Srbije, a zajedno s njom i susjednih joj zemalja. Valjda neće biti velikog belaja. Uostalom, naša generacija je svoje velike povijesne lomove već preživjela. Sad nam treba malo stabilnosti. /HMS/

About the Author
  1. ДамирReply

    Свака Вам част, господине Баздуљ! Прецизни се, аналитични, бритког сте духа и велике ерудиције.

NAPOMENA: Komentari kojima se krši Etički kodeks Vijeća za tisak, koji sadrže uvrijedljive, klevetničke i diskriminirajuće sadržaje bit će uklonjeni.

Komentirajte